NAKON »RASTAVE« RELIGIJE I ZNANOSTI Pojava Marijinih ukazanja

Fatimska ukazanja bitno su utjecala na vjeru milijuna ljudi i, zahvaljujući praktički svim novijim papapa, na život same Crkve u 20. stoljeću

Poznati mariolog i autor s područja duhovnosti Stefano de Fiores veli da je rijetko u kojem vremenu kao u ovom našem prisutna tendencija suprotstavljanja vidiocima odnosno njihovim viđenjima i objavama. Općenito govoreći, čovjek XX. stoljeća alergičan je na čudesa jer drži nevjerojatnim da bi Bog zahvaćao u prirodne zakone koje je postavio te bi te pojave a priori dobivale negativnu kvalifikaciju.

Gospina ukazanja širih razmjera događaju se u vrijeme kada se već dogodio lom između vjere i razuma, kad dolazi do »rastave« religije i znanosti. A to je vrijeme neposredno nakon Francuske revolucije (1789.). Prvo takvo ukazanje događa se upravo u Francuskoj, u Parizu: 1803.

Gospina ukazanja širih razmjera događaju se u vrijeme kada se već dogodio lom između vjere i razuma, kad dolazi do »rastave« religije i znanosti. A to je vrijeme neposredno nakon Francuske revolucije.

Blažena Djevica se ukazala Katarini Laboure dajući joj poslanje da širi tzv. »čudotvornu medaljicu« kao znak posvete i predanja Mariji, te znak posebne njezine zaštite. Slijede potom ukazanja u La Saletteu (1846.), Lurdu (1858.), Pontmainu (1871.), Fatimi (1917.), Beauraingu (1932.), Benauxu (1933.), Kibehu (1981. – 1989.) i Međugorju (1981. – ). Sva ta ukazanja – osim Međugorja, koje je još u fazi promatranja – nakon pomnoga ispitivanja odobrena su i prihvaćena i na dijecezanskoj razini i na razini opće Crkve. Svakako su najveći odjek i značenje imala ukazanja u Lurdu i Fatimi te su naišla na najveći prihvat kako vjernika laika tako i učiteljstva i teologa. Tim ukazanjima koja je priznala i odobrila Crkva pridaje se puka ljudska vjera (fides solum humana). Stoga crkveno »odobrenje« nikoga ne obvezuje da poruku vidjelaca prihvati bogoslovnom vjerom (fides divina), kao što je to dužnost prihvaćati javnu objavu koja je završena smrću posljednjega apostola. No ta neobvezatnost ne znači da se privatna objava priznata od Crkve smije olako »gurati u stranu, ne pridajući joj nikakvu pozornost« (J. Ratzinger). Jer »ako je Bog govorio, i stvar je sigurna, tj. pokazano mi je s dovoljnom sigurnošću, onda mi je bez daljnjega dužnost da poslušam, slijedim i vjerujem«, rekao je Karl Rahner, jedan od vodećih teologa prošloga stoljeća (Visioni e profezie, str. 29).

Marijanska ukazanja imat će za posljedicu nastanak velikih svetišta kao »teoloških mjesta« marijanske pobožnosti. Mjesta Gospinih ukazanja, kao uostalom i sva marijanska svetišta, mjesta su pomirenja i susreta s Bogom, mjesta obraćenja i obnove vjere. Ta mjesta potvrđuju da poruka svih ukazanja odobrenih od Crkve nije u tome da zadovolji ljudsku radoznalost i znatiželju, nego da čovjeka vrati izvorima evanđelja i utvrdi ga u vjeri.

IZVORGlas Koncila br. 23/2019.
Prethodni članakPROF. DR. DANIELA BRATKOVIĆ GOVORI O ZAPOŠLAJVANJU OSOBA S INVALIDITETOM Profesionalno kompetentne osobe, izdržljive i precizne u radu
Sljedeći članakLJUDI – ROĐACI NEBA I ZEMLJE Gdje su duh i duša u tijelu?