Komu je god stalo do Crkve i njezina poslanja u svijetu, ne može ostati ravnodušan na vijesti koje posljednjih tjedana dolaze iz Njemačke. U Frankfurtu na Majni u subotu 5. veljače završilo je treće zasjedanje Sinodske skupštine Sinodskoga puta Katoličke Crkve u Njemačkoj. Na zasjedanju je više od dvije stotine predstavnika crkvenoga života u Njemačkoj – biskupi s predstavnicima svećenstva i redovništva te većim dijelom laici iz različitih sfera crkvenoga života okupljeni pod krovnom organizacijom Središnji odbor njemačkih katolika – nastavilo raspravu o ukupno četrnaest dokumenata koji obuhvaćaju četiri tematska područja. Tri su dokumenta usvojena.
Dva od ta tri dokumenta načelne su naravi te otkrivaju teološko-pastoralnu logiku kojom se vodi većina sinodalaca. Posebno je zanimljiv treći konačno usvojeni dokument, koji je opisan kao »tekst za djelovanje«, a naslov mu je »Uključivanje vjernika u postavljanje dijecezanskoga biskupa«. Prema odgovornima za Sinodski put, to je uključivanje već sada moguće provesti bez zadiranja u kanonsko pravo ili u postojeće konkordate između Njemačke i Svete Stolice.
Prema tim sporazumima u postavljanju biskupa na različite su načine, ovisno o konkordatima koji su na snazi u pojedinim teritorijalnim i povijesnim cjelinama u Njemačkoj, uključeni prvostolni kaptoli, dakle samo odabrani kler. U usvojenom se tekstu sada zahtijeva donošenje odredbe o postupcima kako bi se prvostolni kaptoli »slobodno obvezali« da se osim njih izabere još jedan gremij koji bi također punopravno sudjelovao u procesu izbora, a u kojem bi bile zastupljene sve kategorije vjernika.
Puno su, međutim, izazovniji tekstovi koji su na trećem zasjedanju Sinodske skupštine prošli tek prvo čitanje. Ti tekstovi nedvosmisleno i vrlo otvoreno idu u smjeru koji mnogi opisuju kao protestantizaciju Crkve. Takav su razvoj stvari sinodalcima željnim korjenitih reforma bitno olakšala dva događaja koja su se zbila u tjednima neposredno prije zasjedanja. Prvi je događaj objavljivanje studije o spolnim zloporabama u Nadbiskupiji München i Freising za razdoblje od 1945. do 2019. godine. Studija, koja je objavljena 20. siječnja, nije zaobišla ni godine u kojima je na čelu Münchenske nadbiskupije bio Joseph Ratzinger, danas papa u miru Benedikt XVI.
Na teret mu je stavljeno neprimjereno postupanje u četiri slučaja, a u jednom se aludiralo na davanje lažnoga iskaza. Lavina kritika koja je slijedila iz reformskih redova same Crkve u prvim je danima nakon objavljivanja studije bila nezaustavljiva. Dokle stvari mogu ići pokazuje primjer župe Rođenja Marijina u Aschaffenburgu. Umjesto nedjeljne mise u toj je župi održana svojevrsna molitvena komemoracija žrtava. Poruka provokacije je jasna: ovakva Crkva dalje više ne može.
Logika reformista je jasna: spolne zloporabe nisu plod samo osobnoga grijeha pojedinaca, nego sustavnih pogrješaka u strukturi, pa i nauku Crkve. Nevaljali pak sustav treba radikalno mijenjati, inače će Crkva iskrvariti, tvrde zagovornici radikalnih reforma aludirajući na velik broj izlaska iz Crkve. Zahvaljujući uistinu velikomu broju pojedinaca i skupina koji su stali u obranu Benedikta XVI., ističući da je jedva tko napravio toliko kako bi u Crkvi došlo do zaokreta u odnosu prema zloporabama i prema žrtvama, te zahvaljujući pismu samoga pape u miru, bura oko njegova imena brzo je utišana. No münchenska je studija dala snažan vjetar u leđa zagovornicima radikalnih reforma koji su, treba i to reći, u Ratzingeru skloni vidjeti utjelovljenje upravo one Crkve koju bi oni silno željeli promijeniti.
Ništa manje snažan vjetar u leđa dalo im je otvoreno izjašnjavanje 125 svećenika, pastoralnih asistenata i asistentica, vjeroučitelja i vjeroučiteljica kao »queer« ili LGBTIQ+ osoba, u sklopu inicijative »#OutInChurch«. Izjašnjavanje je naišlo na masovno odobravanje zagovornika radikalnih reforma, a pozdravili su ga i mnogi biskupi. Stvar ima i svoje crkvenopravne implikacije. Konkordatima su i Crkvi u Njemačkoj omogućene iznimke u radnom pravu koje joj omogućuju uskratiti crkveni mandat, a time i radni odnos osobi čiji se osobni život formalno i javno kosi s temeljnim načelima moralnoga nauka Crkve. No u ozračju koje je stvoreno teško je zamisliti da bi ikoji njemački biskup, sve kad bi i htio, otpustio nekoga od »izjašnjenih«.
Rasprava o izjašnjavaju »queer« osoba, kao i svojedobni liturgijski blagoslovi istospolnih parova u stotinjak njemačkih župa, izravno se odrazila na treće zasjedanje Sinodske skupštine, što je nekima dalo povoda za špekulacije nije li sve bilo orkestrirano. U »Temeljnoj uredbi crkvene službe«, koja je prošla prvo čitanje, među ostalim stoji: »Temeljna uredba u čl. 4 ubuduće više ne smije omogućiti da se odluke za zakonski uređen ili nezabranjen oblik partnerstva smatraju kršenjem obveza lojalnosti te da su zaprjeka za postavljanje u crkvenu službu, odnosno da dovode do okončanja postojećega radnoga odnosa. Osobni obiteljski status ne smije imati nikakvu važnost za zapošljavanje ili nastavak rada u crkvenoj službi.« Nema sumnje da su otkazi od strane Crkve kao poslodavca nepopularna i krajnje osjetljiva stvar. No isto se tako teško oteti dojmu da Sinodski put svjedoke i pozvane pretvara u puke namještenike, profesionalce. I pritom vjeruje da će to spasiti Crkvu od osipanja.
No Sinodski se put nipošto ne zaustavlja samo na praktičnim pitanjima. Već tekst o Temeljnoj uredbi navodi potrebu za promjenom katoličkoga nauka o spolnosti. »Moralno je naučavanje, koje se navodi kao mjerodavan kriterij, osim toga glede svojih izričaja o načinima življenja izloženo masovnoj unutarcrkvenoj kritici. I ova Sinodska skupština vrjednuje ponovno vjenčanje, interseksualnost i transseksualnost, homoseksualnost i odgovarajuće istospolno partnerstvo drugačije od dosadašnjih službenih tekstova Crkve.
U skladu s tim načinom gledanja, prilagodba Temeljne uredbe, kao i praksa pri dodjeljivanju ‘missio canonica’ i ‘nihil obstat’, nužna je posljedica.«
Sličnom logikom, koja praktički sve što suvremeni čovjek u crkvenoj praksi i naučavanju ne uspijeva razumjeti ili prihvatiti automatski proglašava zaprjekom naviještanju evanđelja te u skladu s tim zahtijeva promjene, Sinodski se put vodi i kad je riječ o ostalim reformama koje zagovara. Tako se u jednom od tekstova koji još nisu konačno usvojeni traži da se Papi podastre zahtjev da ukine obvezni svećenički celibat, u drugom se zahtijeva otvaranje đakonata ženama, u jednom opet rasprava o mogućem otvaranju ženama svećeničke službe kao takve. Za isključivanje žena iz svećeničke službe Crkva mora imati dobre argumente, bolje od postojećih; ako ih nema, pozvana je revidirati svoje stajalište – stoji u jednom dokumentu koji je prošao prvo čitanje. Jedan od takvih dokumenata zahtijeva od biskupa da urede slavlja na kojima bi parovi koji ne mogu ili ne žele sklopiti brak dobili blagoslov, pri čemu se izrijekom spominju i homoseksualni parovi.
Treba istaknuti i to da su svi dokumenti, bili definitivno usvojeni ili ne, dobili i više od potrebne dvotrećinske većine, uključujući i dvotrećinsku većinu samih biskupa. Stoga nema mjesta sumnji da su etablirane crkvene elite u Njemačkoj – to sigurno ne vrijedi za sve katolike – odlučne krenuti putom koji će Crkva u cjelini – i to se sa svom sigurnošću može reći – teško prepoznati kao svoj put. I to je razlog za duboku zabrinutost.
