»Napustili smo Hrvatsku, ali nam je ostala duboko u srcu«

Najstariji Hrvat u Londonu Joško Skelin u misiji proslavio stoti rođendan

Iako je ušao u drugo stoljeće života, teret godina ne sprječava Joška Skelina da svake nedjelje iz svojega stana u središnjem dijelu Londona dođe do crkve Presvetoga Srca Isusova u blizini rijeke Temze na misu na hrvatskom jeziku. Povezanost s domovinom i sunarodnjacima ne blijedi iako je već 68 godina izvan Hrvatske, pa tako kao najstariji Hrvat u Engleskoj ne propušta doći na euharistijski susret u Horseferry Road. Zasada još uvijek samostalno dolazi do crkve javnim prijevozom, pješice i podzemnom željeznicom, a ponekad uzme i autobus, a zahvaljujući svojem prijatelju Nikoli Kraljiću vraća se kući automobilom.

Na Drugu nedjelju došašća, 4. prosinca, u Hrvatskoj katoličkoj misiji svečano je proslavio svoj 100. rođendan, a kao osobi koja je ugrađena u temelje hrvatske katoličke zajednice u Londonu, dobročinitelju i dugogodišnjemu članu misijskoga vijeća na jednostavnom, ali srdačnom slavlju izrečena mu je zahvala. Tom mu je prigodom voditelj misije fra Ljubomir Šimunović uručio poseban blagoslov pape Franje, a bila je to prilika za dijeljenje sjećanja iz proteklih stotinu godina.

»Ne osjećam se starim, još uvijek za neke stvari u šali znam reći: to ću učiniti kad ostarim. Bog je specijalno naklon prema meni kad me drži na životu, da uživam ljepote života na zemlji. Više puta sam prošao ono što drugi nisu, kao da plivam, dok su se drugi pogubili. Moj život je pun uspomena, nešto malo tužnih, ali uglavnom sretnih događaja kojih se rado sjećam. U ljudskim granicama još se nadam životu«, kazao je stogodišnjak Skelin, rođen 1. prosinca 1916. u Miljevcima kod Visovca, odakle nosi najranija sjećanja na župnika fra Luiđa Jurenovića, odlaska na mise polnoćke, siromaštvo koje je vladalo u poratnom razdoblju, ali i obrazovanje u klasičnoj gimnaziji i sjemeništu u Sinju, pa do emigracije u Beč, Innsbruck i München kao stipendist Nezavisne Države Hrvatske.

Napokon je u rujnu 1948. godine Joško Skelin stigao u Veliku Britaniju. »Kada sam došao u inozemstvo, bile su velike restrikcije, kako putovanja tako i vijesti, ali i pošte. Kad sam bio u Austriji, u jednom sam pismu dobio vijest da su mi umrli otac i majka, trojica braće ubijena te cijelo selo gotovo nestalo ulaskom tzv. osloboditelja. Bio je to velik udarac. Ne samo ja, nego stotine tisuća spasile su živu glavu od ‘osloboditelja’.«

Slavljenik Skelin, kako svjedoče njegovi poznanici i prijatelji, pokazuje zdravo poštovanje prema Velikoj Britaniji, zemlji koja mu je pružila zaštitu i novi početak, pa je uzeo i državljanstvo, no nikada nije prestao čeznuti za domovinom. Barem dvaput godišnje dođe u Hrvatsku, a želja mu je i da bude pokopan u grobnici kod crkve Imena Isusova u Miljevcima.

»Napustili smo Hrvatsku, ali nam je ostala duboko u srcu. Srce i duša ostala je u Hrvatskoj, a tijelo je tu gdje jesmo. Za komunističkoga carstva nismo se nadali da će to nestati tako ubrzano. Organizirali smo kružoke, male zabave, izlete. Naučili smo živjeti bez domovine, ali nikada nismo mogli prežaliti gubitak vlastite zemlje. Nikada se nisam mogao potpuno integrirati u ovu zemlju, noseći voljenu zemlju Hrvatsku u svom srcu. Iako je britanska politika znala biti nepravedna prema Hrvatskoj, s vremenom su odnosi postali dobri«, prenio je dio svojih sjećanja Skelin u glasilu Hrvatske katoličke misije London »Bridge – Most«.

Upitan koliko mu vjera znači u životu i kako doživljava londonsku Hrvatsku katoličku misiju, slavljenik odgovara: »Da budem dobar kršćanin imam zahvaliti svojoj majci. Kad sam krenuo u školu, rekla mi je: ‘Sine, moli se Bogu, budi pošten i kloni se lošega društva.’ Ta mi je pouka ostala u pameti kroz cijeli život.«

Proslava stotoga rođendana u HKM-u London, prema riječima fra Ljubomira Šimunovića za Glas Koncila, bila je osobna zahvala Jošku Skelinu, ali i izraz poštovanja prema svim starijim ljudima koji su se ugradili u tu katoličku misiju, svim iseljenicima koji su dijelili sličnu sudbinu i bili prisiljeni otići iz Hrvatske te istrgnuti od domovine tijekom više desetljeća života nisu mogli u nju doći sve do demokratskih promjena.