»Od obraćenja osoba do obraćenja struktura.« Tim znakovitim riječima naslovljeno je šesto poglavlje naputka »Pastoralno obraćenje župne zajednice u službi evangelizacijskoga poslanja Crkve« Kongregacije za kler. Poglavlje je svojevrstan prijelaz iz prvoga, teološko-pastoralnoga dijela dokumenta u drugi dio, u kojem se opisuju strukture i uloge u župi. O čemu je riječ kaže se na početku. U obnovi, pa i u restrukturiranju župe, »treba izbjeći opasnost da se zapadne u pretjerano i birokratsko organiziranje događaja i u ponudu usluga, što nije izraz dinamizma evangelizacije, nego kriterija samoočuvanja«. Taj se izraz, samoočuvanje, ponavlja u dokumentu više puta, uvijek u kontekstu: župa ne postoji radi sebe same, nego zato da bi uprisutnila Krista i radi evangelizacije.
Citiraju se vrlo jasne riječi koje je papa Franjo uputio Božjemu narodu u pobudnici »Evangelii gaudium«. »Postoje crkvene strukture koje mogu čak ometati evangelizatorski pokret, jednako tako dobre su strukture korisne jedino kad postoji neki život koji ih vodi i nadahnjuje, podupire i procjenjuje. Bez novoga života i istinskoga evanđeoskoga duha, bez ‘vjernosti Crkve vlastitomu pozivu’, svaka se nova struktura ubrzo pokaže nedjelotvornom«, citira naputak Svetoga Otca.
U šestom je poglavlju također snažno izražena istina da je čitav Božji narod subjekt evangelizacije, što znači »ne« klerikalizaciji pastorala, ali »da« posebnomu mjestu zaređenoga svećenika, poglavito župnika, kao i »da« različitim oblicima koji su odraz suvremenih osjetljivosti i potreba vjernika laika, a sve u župi treba povezivati zajednička zadaća evangelizacije. »Misija na koju je pozvana župa kao pokretačko središte evangelizacije tiče se dakle čitavoga Božjega naroda u njegovim različitim sastavnicama: prezbiteri, đakoni, posvećene osobe i vjernici laici, svakoga prema njegovoj karizmi i odgovornostima koje su mu vlastite«, kaže se u zaključku.
Stoga su »prije svega« na »promjenu mentaliteta i unutarnju obnovu« pozvani oni koji nose »odgovornost za pastoralno vodstvo«. »Kako bi bili vjerni Kristovu poslanju, pastiri, a na poseban način župnici, ‘glavni suradnici biskupa’, moraju hitno postati svjesni nužnosti misionarske reforme pastorala.« Dokument prenosi još jednu veliku misao pape Franje, koji naglašava da pomazanje Duhom Svetim prima sav Božji naroda. Kad se »zaboravi ta sigurnost, pogriješimo put«; kad se taj sveti Božji narod želi »potisnuti, ušutkati, uništiti, ignorirati ili svesti na malene elite«, tada zajednice, pastoralni planovi, teološki naglasci, duhovnost i strukture ostaju »bez povijesti, bez lica, bez tijela, zapravo bez života«. Uzeti ozbiljno Božji narod znači »da se promiču prakse i modeli po kojima će svaki kršćanin, po snazi dara Duha Svetoga i karizma koje je primio, postati aktivan protagonist evangelizacije, sa stilom i po modalitetima organskoga zajedništva kako s drugim župnim zajednicama tako i s pastoralom biskupije u cjelini«. »Uistinu, čitava je zajednica odgovorni subjekt misionarskoga djelovanja budući da se Crkva ne poistovjećuje samo s hijerarhijom, nego se konstituira kao Božji narod«, kaže dokument.
A onda opet i u tome ističe posebnu ulogu »pastira«, tj. »prezbiterske zajednice«, jer je njihova zadaća »održavati na životu takvu dinamiku«. »Prezbiterska će zajednica, koja je uvijek na putu trajne formacije, mudro morati gajiti umijeće razlučivanja koje će omogućiti župnomu životu da raste i dozrijeva, u priznavanju različitih poziva i služba«, kaže naputak. »Prezbiter dakle«, pojašnjava se, »kao ud i poslužitelj Božjega naroda koji mu je povjeren, ne može zauzeti njegovo mjesto. Župna je zajednica osposobljena rađati oblike služenja, naviještanja vjere i svjedočenja ljubavi.«
U dvjema stvarima dokument posebno ističe osjetljivost za Božji narod. U prvom slučaju polazi se od činjenice da su mnogi vjernici vezani uz svoje župe ne samo emotivno, nego su one dio njihovih životnih priča, njihovih najljepših i najsvetijih, ali i najtužnijih trenutaka. »Da bi se izbjegle traume i rane, važno je da se procesi preustroja župnih i, ponekad, biskupijskih zajednica provode fleksibilno i postupno«, kaže se. U tom se kontekstu prenose riječi pape Franje poput »etapa, provjera, korekcija, odobrenja ‘ad experimentum’ (na određeno eksperimentalno razdoblje)«, a ističe se i važnost »prethodnih konzultacija«. Drugo područje koje se spominje u šestom poglavlju, kojemu će kasnije biti posvećeno čitavo poglavlje, jest »potreba da se ne ‘komercijalizira’ sakramentalni život te da se ne stvara dojam da su slavljenje sakramenata, a posebno presvete euharistije, te drugi ministerijalni čini podložni ‘cjenicima’«.
Drugi dio dokumenta govori o ulogama i strukturama. Sedmo je poglavlje posvećeno teritorijalnomu ustroju, a osmo osobama i njihovim službama unutar župne zajednice. Imajući vjerojatno pred očima takozvane crkvene elite u nekim zemljama i sredinama koje su sklone »demokratizirati« službe u župama po uzoru na društvene zajednice, naputak odmah na početku poglavlja jasno kaže: »Ponajprije, župnik i drugi prezbiteri, u zajedništvu s biskupom, temeljno su polazište za župnu zajednicu, zbog zadaće pastira koja im je vlastita. Župnik i prezbiter, njegujući zajednički život i svećeničko bratstvo, slave sakramentalni život za zajednicu i s njom te su pozvani organizirati župu tako da bude djelotvorni znak zajedništva.«
Koliko god ton drugoga dijela dokumenta bio izrazito pravni, na početku osmoga poglavlja ne nedostaje pobudnih riječi upućenih prije svega svećenicima. Premda biskupijski svećenici nemaju obvezu zajedničkoga života (kao što je imaju redovnici), naputak podsjeća da ga Zakonik kanonskoga prava preporučuje. U svakom slučaju »valja podsjetiti na temeljnu vrijednost duha zajedništva, zajedničke molitve i pastoralnoga djelovanja za klerike, imajući u vidu stvarno svjedočanstvo sakramentalnoga bratstva i djelotvornije evangelizacijsko djelovanje«. »Kad svećenik iskusi život zajedništva, njegov svećenički identitet jača, brige o materijalnom se umanjuju, a napast individualizma uzmiče pred dubinom osobnoga odnosa. Zajednička molitva, dijeljenje promišljanja i studija, kojih u životu svećenika nikada ne smije nedostajati, mogu biti velika podrška u formiranju svećeničke duhovnosti utjelovljene u svakidašnjici«, kaže dokument.
Biskupa se pak podsjeća da »vodi računa o ljudskim i duhovnim afinitetima među svećenicima kojima kani povjeriti župu ili skupinu župa, pozivajući ih na velikodušnu raspoloživost za novu pastoralnu misiju te na poneki oblik dijeljenja života sa subraćom«. Imajući pred očima vrlo različite prilike i mogućnosti diljem svijeta, naputak podsjeća na situacije u kojima nema župne kuće ili stana za župnika ili drugoga dodijeljenoga svećenika te je on upućen na život u obitelji iz koje je potekao, koja je »prvo mjesto ljudske formacije i otkrića poziva«. Ističući s jedne strane pogodnost »radosnoga i stabilnoga domaćega okruženja, posebno kad su roditelji još živi«, s druge strane naputak upozorava na opasnost »unutarnje ovisnosti i manje raspoloživosti za službu«, kao i »alternative koja isključuje – umjesto da bude komplementarna – odnos s prezbiterijskom obitelju i sa zajednicom vjernika laika«.
NASTAVLJA SE
