NAPUTAK O MISIONARSKOM I EVANGELIZACIJSKOM »OBRAĆENJU« ŽUPNE ZAJEDNICE (3) Isto poslanje – različite odgovornosti, službe i karizme

Snimio: I. Tašev | Župa sv. Jurja u Hreljinu - Riječka nadbiskupija
Naputak ističe da je čitav Božji narod subjekt evangelizacije, što znači »ne« klerikalizaciji pastorala, ali »da« posebnomu mjestu zaređenoga svećenika, poglavito župnika, kao i »da« različitim oblicima koji su odraz suvremenih osjetljivosti i potreba vjernika laika, a sve u župi treba povezivati zajednička zadaća evangelizacije.

»Od obraćenja osoba do obraćenja struktura.« Tim znakovitim riječima naslovljeno je šesto poglavlje naputka »Pastoralno obraćenje župne zajednice u službi evangelizacijskoga poslanja Crkve« Kongregacije za kler. Poglavlje je svojevrstan prijelaz iz prvoga, teološko-pastoralnoga dijela dokumenta u drugi dio, u kojem se opisuju strukture i uloge u župi. O čemu je riječ kaže se na početku. U obnovi, pa i u restrukturiranju župe, »treba izbjeći opasnost da se zapadne u pretjerano i birokratsko organiziranje događaja i u ponudu usluga, što nije izraz dinamizma evangelizacije, nego kriterija samoočuvanja«. Taj se izraz, samoočuvanje, ponavlja u dokumentu više puta, uvijek u kontekstu: župa ne postoji radi sebe same, nego zato da bi uprisutnila Krista i radi evangelizacije.

Strukture bez evanđeoskoga duha su nedjelotvorne

Citiraju se vrlo jasne riječi koje je papa Franjo uputio Božjemu narodu u pobudnici »Evangelii gaudium«. »Postoje crkvene strukture koje mogu čak ometati evangelizatorski pokret, jednako tako dobre su strukture korisne jedino kad postoji neki život koji ih vodi i nadahnjuje, podupire i procjenjuje. Bez novoga života i istinskoga evanđeoskoga duha, bez ‘vjernosti Crkve vlastitomu pozivu’, svaka se nova struktura ubrzo pokaže nedjelotvornom«, citira naputak Svetoga Otca.

U šestom je poglavlju također snažno izražena istina da je čitav Božji narod subjekt evangelizacije, što znači »ne« klerikalizaciji pastorala, ali »da« posebnomu mjestu zaređenoga svećenika, poglavito župnika, kao i »da« različitim oblicima koji su odraz suvremenih osjetljivosti i potreba vjernika laika, a sve u župi treba povezivati zajednička zadaća evangelizacije. »Misija na koju je pozvana župa kao pokretačko središte evangelizacije tiče se dakle čitavoga Božjega naroda u njegovim različitim sastavnicama: prezbiteri, đakoni, posvećene osobe i vjernici laici, svakoga prema njegovoj karizmi i odgovornostima koje su mu vlastite«, kaže se u zaključku.

Pomazanje čitavoga Božjega naroda

Stoga su »prije svega« na »promjenu mentaliteta i unutarnju obnovu« pozvani oni koji nose »odgovornost za pastoralno vodstvo«. »Kako bi bili vjerni Kristovu poslanju, pastiri, a na poseban način župnici, ‘glavni suradnici biskupa’, moraju hitno postati svjesni nužnosti misionarske reforme pastorala.« Dokument prenosi još jednu veliku misao pape Franje, koji naglašava da pomazanje Duhom Svetim prima sav Božji naroda. Kad se »zaboravi ta sigurnost, pogriješimo put«; kad se taj sveti Božji narod želi »potisnuti, ušutkati, uništiti, ignorirati ili svesti na malene elite«, tada zajednice, pastoralni planovi, teološki naglasci, duhovnost i strukture ostaju »bez povijesti, bez lica, bez tijela, zapravo bez života«. Uzeti ozbiljno Božji narod znači »da se promiču prakse i modeli po kojima će svaki kršćanin, po snazi dara Duha Svetoga i karizma koje je primio, postati aktivan protagonist evangelizacije, sa stilom i po modalitetima organskoga zajedništva kako s drugim župnim zajednicama tako i s pastoralom biskupije u cjelini«. »Uistinu, čitava je zajednica odgovorni subjekt misionarskoga djelovanja budući da se Crkva ne poistovjećuje samo s hijerarhijom, nego se konstituira kao Božji narod«, kaže dokument.

Preustroj provoditi fleksibilno i postupno

A onda opet i u tome ističe posebnu ulogu »pastira«, tj. »prezbiterske zajednice«, jer je njihova zadaća »održavati na životu takvu dinamiku«. »Prezbiterska će zajednica, koja je uvijek na putu trajne formacije, mudro morati gajiti umijeće razlučivanja koje će omogućiti župnomu životu da raste i dozrijeva, u priznavanju različitih poziva i služba«, kaže naputak. »Prezbiter dakle«, pojašnjava se, »kao ud i poslužitelj Božjega naroda koji mu je povjeren, ne može zauzeti njegovo mjesto. Župna je zajednica osposobljena rađati oblike služenja, naviještanja vjere i svjedočenja ljubavi.«

»Župnik i drugi prezbiteri, u zajedništvu s biskupom, temeljno su polazište za župnu zajednicu zbog zadaće pastira koja im je vlastita. Župnik i prezbiter, njegujući zajednički život i svećeničko bratstvo, slave sakramentalni život za zajednicu i s njom te su pozvani organizirati župu tako da bude djelotvorni znak zajedništva.«

U dvjema stvarima dokument posebno ističe osjetljivost za Božji narod. U prvom slučaju polazi se od činjenice da su mnogi vjernici vezani uz svoje župe ne samo emotivno, nego su one dio njihovih životnih priča, njihovih najljepših i najsvetijih, ali i najtužnijih trenutaka. »Da bi se izbjegle traume i rane, važno je da se procesi preustroja župnih i, ponekad, biskupijskih zajednica provode fleksibilno i postupno«, kaže se. U tom se kontekstu prenose riječi pape Franje poput »etapa, provjera, korekcija, odobrenja ‘ad experimentum’ (na određeno eksperimentalno razdoblje)«, a ističe se i važnost »prethodnih konzultacija«. Drugo područje koje se spominje u šestom poglavlju, kojemu će kasnije biti posvećeno čitavo poglavlje, jest »potreba da se ne ‘komercijalizira’ sakramentalni život te da se ne stvara dojam da su slavljenje sakramenata, a posebno presvete euharistije, te drugi ministerijalni čini podložni ‘cjenicima’«.

Pobudne riječi (o) svećenicima

Drugi dio dokumenta govori o ulogama i strukturama. Sedmo je poglavlje posvećeno teritorijalnomu ustroju, a osmo osobama i njihovim službama unutar župne zajednice. Imajući vjerojatno pred očima takozvane crkvene elite u nekim zemljama i sredinama koje su sklone »demokratizirati« službe u župama po uzoru na društvene zajednice, naputak odmah na početku poglavlja jasno kaže: »Ponajprije, župnik i drugi prezbiteri, u zajedništvu s biskupom, temeljno su polazište za župnu zajednicu, zbog zadaće pastira koja im je vlastita. Župnik i prezbiter, njegujući zajednički život i svećeničko bratstvo, slave sakramentalni život za zajednicu i s njom te su pozvani organizirati župu tako da bude djelotvorni znak zajedništva.«

Koliko god ton drugoga dijela dokumenta bio izrazito pravni, na početku osmoga poglavlja ne nedostaje pobudnih riječi upućenih prije svega svećenicima. Premda biskupijski svećenici nemaju obvezu zajedničkoga života (kao što je imaju redovnici), naputak podsjeća da ga Zakonik kanonskoga prava preporučuje. U svakom slučaju »valja podsjetiti na temeljnu vrijednost duha zajedništva, zajedničke molitve i pastoralnoga djelovanja za klerike, imajući u vidu stvarno svjedočanstvo sakramentalnoga bratstva i djelotvornije evangelizacijsko djelovanje«. »Kad svećenik iskusi život zajedništva, njegov svećenički identitet jača, brige o materijalnom se umanjuju, a napast individualizma uzmiče pred dubinom osobnoga odnosa. Zajednička molitva, dijeljenje promišljanja i studija, kojih u životu svećenika nikada ne smije nedostajati, mogu biti velika podrška u formiranju svećeničke duhovnosti utjelovljene u svakidašnjici«, kaže dokument.

Župnici bez župne kuće

Biskupa se pak podsjeća da »vodi računa o ljudskim i duhovnim afinitetima među svećenicima kojima kani povjeriti župu ili skupinu župa, pozivajući ih na velikodušnu raspoloživost za novu pastoralnu misiju te na poneki oblik dijeljenja života sa subraćom«. Imajući pred očima vrlo različite prilike i mogućnosti diljem svijeta, naputak podsjeća na situacije u kojima nema župne kuće ili stana za župnika ili drugoga dodijeljenoga svećenika te je on upućen na život u obitelji iz koje je potekao, koja je »prvo mjesto ljudske formacije i otkrića poziva«. Ističući s jedne strane pogodnost »radosnoga i stabilnoga domaćega okruženja, posebno kad su roditelji još živi«, s druge strane naputak upozorava na opasnost »unutarnje ovisnosti i manje raspoloživosti za službu«, kao i »alternative koja isključuje – umjesto da bude komplementarna – odnos s prezbiterijskom obitelju i sa zajednicom vjernika laika«.

NASTAVLJA SE

Okupljanja župa podrediti evangelizacijskomu cilju
U sedmom poglavlju, koje govori o župama i drugim teritorijalnim podjelama unutar biskupije, načelno se ističe da bilo kakve »obnova struktura« mora imati jasan pastoralni i evangelizatorski cilj. Tako se ističe da se, osim župe i dekanata koje predviđa Zakonik kanonskoga prava, u novije vrijeme govori o »pastoralnim jedinicama« (proizlazi iz teksta da se misli na manje skupine župa unutar dekanata) i »pastoralnim zonama« (veće od dekanata, čije osnivanje, s obzirom na različite veličine biskupija, naputak također dopušta, pa i pozdravlja). »Takvi nazivi zapravo određuju oblike pastoralnoga organiziranja biskupije, koji odražavaju novi odnos između vjernika i teritorija«, kaže se. No ništa se ne će postići ako se starim stvarnostima nadjenu novi nazivi. »U srcu toga procesa obnove, izbjegavajući pasivno prepuštanje promjeni i trudeći se promicati je i usmjeravati, nalazi se potreba da se ustanove strukture pomoću kojih će se u svim sastavnicama kršćanske zajednice mobilizirati zajednički poziv na evangelizaciju, imajući u vidu djelotvorniju pastoralnu skrb za Božji narod, u kojoj ‘ključni čimbenik’ ne može biti drugo doli blizina.« Općenito govoreći, bilo da govori o starim ili novim skupnostima, naputak se protivi njihovu tek formalnom postojanju, nego ustraje da te strukture i njihovi voditelji (dekani, biskupski vikari) služe svrsi radi koje su ustanovljene.
Načelno, dokument primjenjuje logiku i odredbe Zakonika kanonskoga prava koji vrijede za dekanate na nove oblike grupiranja župa. Jednostavni oblik takvoga okupljanja jest federativni, tj. svaka od župa ostaje očuvana u svom identitetu. Taj način dokument posebno ne problematizira, osim što podsjeća biskupe da ih u slučaju uspostave takvih novih instanci kanonsko pravo obvezuje savjetovati se s prezbiterskim vijećem. No kad je riječ o takvu spajanju u kojem dosadašnje župe prestaju postojati – to može biti »pripajanje« (jedna župa postaje sastavnim dijelom druge župe) i »spajanje« (posve nova župa, dosadašnje prestaju postojati). Moguća je i »podjela«, gdje nastaju nove župe, a dotadašnja prestaje postojati – naputak je krajnje oprezan.
Tako upozorava: »Ukidanje župa ujedinjavanjem koje uključuje gašenje zakonito je ako postoje razlozi koji se izravno odnose na određenu župu. Nisu prikladni razlozi, primjerice, manjak biskupijskoga klera, opće financijsko stanje biskupije ili drugi uvjeti zajednice za koje se može pretpostaviti da će se povratiti u kratkom roku (primjerice brojna dostatnost, gospodarska samodostatnost, promjena urbanističkoga stanja na teritoriju). Kao uvjet takve legitimnosti odluka potrebno je da se razlozi izravno i konkretno odnose na dotičnu župnu zajednicu, a ne da se pribjegava općim, teoretskim i načelnim tvrdnjama.«
Nadalje, podsjeća se da je kako za uspostavu tako i za dokidanje župa potrebno izdati pismeni dekret za svaki pojedini slučaj. »U skladu s tim valja smatrati da nije u skladu s kanonskom normativom donošenje jedne odluke kojemu je cilj opća reorganizacija čitave biskupije, jednoga njezina dijela ili određene skupine župa, ostvareno jednim normativnim aktom, općim dekretom ili posebnim zakonom«, stoji u dokumentu. Ti su redci posebno odjeknuli, primjerice, u Njemačkoj, gdje se već dugo govori o općem preustroju biskupija. Kad je riječ o gašenju župa, još se jednom specificira da »dekret treba jasno naznačiti, pozivajući se na konkretno stanje, koji su razlozi biskupa naveli na odluku«. »Oni će se (razlozi) stoga morati navesti napose, budući da nije dovoljno općenito aludiranje na ‘dobro duša’«, kaže se. Isto se tako u pravilu traži da, u slučaju ukidanja župe, njezina crkva ostane »otvorena za vjernike«. I za to treba konzultirati prezbitersko vijeće te navesti konkretne razloge, a ne općenite kao što je manjak svećenika, demografski pad ili loše financijsko stanje biskupije. »Ako se zdanje nalazi u takvu stanju da se nikako ne može rabiti za bogoštovlje te nema nikakve mogućnosti da se popravi, moći će se prema zakonskoj odredbi pristupiti svođenju na profanu uporabu ako nije nečasna«, kaže se.

IZVORGlas Koncila br. 33-34/2020.
Prethodni članakDR. VLADO KOŠIĆ, BISKUP SISAČKI, O MARIJI KAO MAJCI NADE Nada koja donosi što obećava
Sljedeći članakNEZNANJE O DJELOVANJU KVARTERNIH AMONIJEVIH SOLI Kemija antiseptika i dezinficijenasa