NAPUTAK O MISIONARSKOM I EVANGELIZACIJSKOM »OBRAĆENJU« ŽUPNE ZAJEDNICE (4) Lik župnika pastira i (ne)moguće alternative

Snimio: D. Grden
»Služba župnika sa sobom nosi cjelovitu brigu za duše. Stoga je, da bi vjernik bio valjano imenovan župnikom, potrebno da je primio red prezbitera, pri čemu je isključena svaka mogućnost da se nekomu tko bi bio bez njega dodijeli ta služba ili funkcije koje su s njom povezane, i u slučaju pomanjkanja svećenika.«

»Služba župnika sa sobom nosi cjelovitu brigu za duše«, kaže naputak Kongregacije za kler »Pastoralno obraćenje župne zajednice u službi evangelizacijskoga poslanja Crkve« predstavljajući, u 8. poglavlju, lik župnika kao redovitoga, dok je god to moguće, nositelja pastoralne skrbi u župi. Nastavljajući se na tu tvrdnju, naputak kaže: »Stoga je, da bi vjernik bio valjano imenovan župnikom, potrebno da je primio red prezbitera, pri čemu je isključena svaka mogućnost da se nekomu tko bi bio bez njega dodijeli ta služba ili funkcije koje su s njom povezane, i u slučaju pomanjkanja svećenika. Upravo zbog odnosa poznavanja i blizine između pastira i zajednice koji je potreban služba župnika ne može se povjeriti pravnoj osobi. Posebno se… služba župnika ne može povjeriti skupini osoba, sastavljenoj od klerika i laika.« U skladu s tim valja izbjegavati nazive koji bi upućivali na kolegijalno upravljanje župom, poput »upravljački tim«, »vodeća ekipa« i slično, kaže se u naputku.

Župnik treba biti »imenovan na neodređeno vrijeme«

Ta nezaobilazna pastirska uloga župnika ima svoje konkretne aplikacije. On je »ipso iure«, po samom pravu, pravni predstavnik župe i »odgovorni upravitelj« njezinih dobara, koja su »crkvena dobra« te podliježu kanonskim propisima.

U odnosu na župničku službu svi su drugi oblici povjeravanja pastoralne skrbi za župu u podređenom položaju, tj. mogući su i legitimni samo uz dobre razloge.

Nadalje, župnik načelno treba uživati »stabilnost službe«, odnosno treba biti »imenovan na neodređeno vrijeme«. Naputak dopušta da biskupske konferencije odrede mogućnost imenovanja župnika na određeno vrijeme, ali ističe da je, »zbog potrebe da župnik uspostavi stvarnu i djelatnu vezu s povjerenom mu zajednicom«, »prikladno« da to razdoblje ne bude odveć kratko, ne »manje od pet godina«. Ipak, budući da je »župnik u službi župe, a ne obratno«, ako za to postoje opravdani razlozi, svećenici moraju biti spremni na premještaj bez obzira jesu li za župnika imenovani trajno ili na određeni rok. Načelno je »dobro« da se jedan župnik skrbi za jednu župu, no okolnosti, od kojih se spominje malen teritorij te malen broj vjernika, dopuštaju mogućnost da se jedan župnik pastoralno skrbi za više susjednih župa.

Župnici i njihovo davanje »ostavke«

Razmjerno velik dio teksta naputak posvećuje zahvaljivanju na službi, pri čemu se dobiva dojam da je sklon da svećenici, ako fizički mogu i ako je to prikladno, ostaju u službi i nakon kanonske dobi od 75 godina, kad je njihova »moralna obveza, kao i kanonska preporuka« (»župnik se poziva«, kaže se u kan. 538) da svoju službu stave biskupu na raspolaganje. Možda je razlog pomanjkanje zvanja u mnogim dijelovima svijeta pa je bolje da župničku službu izvršavaju svećenici poodmakle životne dobi negoli da se pribjegava drugim, kadgod upitnim rješenjima. U svakom slučaju dokument podsjeća da samim stavljanjem službe na raspolaganje ona ne prestaje, nego se to događa tek kad dijecezanski biskup pisano obavijesti župnika o prestanku službe. Biskupu se s jedne strane poručuje da »dobrohotno razmotri predanu ostavku… makar samo zbog navršenih 75 godina«, a s druge se kaže: »U svakom slučaju, s ciljem da se izbjegne funkcionalističko poimanje službe, prije nego što će prihvatiti ostavku, dijecezanski će biskup razborito odvagnuti sve okolnosti osobe i mjesta, kao što su primjerice postojanje zdravstvenih ili disciplinarnih razloga, nedostatak svećenika, dobro župne zajednice i druge elemente te vrste te će prihvatiti ostavku ako postoji opravdan i razmjeran razlog. Za razliku od toga, ako osobni uvjeti svećenika dopuštaju, a pastoralna prikladnost govori tomu u prilog, neka biskup razmotri mogućnost da ga ostavi u službi župnika, možda uz dodjelu pomoćnika ili uz pripravu nasljednika. Osim toga, već prema slučaju, biskup može župniku koji je dao ostavku povjeriti manju župu, ili mu općenito dodijeliti drugu pastoralnu dužnost u skladu s njegovim mogućnostima, pozivajući svećenika, ako bi to bilo potrebno, da shvati da takvim premještajem nipošto nije ‘unazađan’ ili ‘kažnjen’.« Jednako tako, dokument poziva župnike da prihvate razrješenje u navedenoj dobi ako za nj i ne postoje po njima objektivni razlozi.

Župni upravitelj, svećenici »in solidum«…

U odnosu na župničku službu svi su drugi oblici povjeravanja pastoralne skrbi za župu u podređenom položaju, tj. mogući su i legitimni samo uz dobre razloge. Tako dokument, govoreći o župnom upravitelju koji se (uvijek je to svećenik) imenuje kad zbog određenih okolnosti nije moguće odmah imenovati župnika, ističe da je to »u svojoj biti prijelazna služba« pa upozorava biskupe da ne odugovlače s imenovanjem župnika ili čak da službu župnoga upravitelja ne pretvore u trajno rješenje. Oklijevanje s imenovanjem župnika može loše utjecati i na sam pastoralni život župe koja »u stanju neizvjesnosti glede prisutnosti pastira ne će moći razvijati širokogrudne evangelizacijske planove pa će se ograničiti na pastoral očuvanja postojećega stanja«.

Pravi identitet đakona, koji je komplementaran i s njihovim obiteljskim pozivom, Sveti je Otac pronašao u služenju. Oni su »čuvari služenja u Crkvi«, i to pod trostrukim vidom: »služenja riječi, služenja oltaru i služenja siromasima«.

Sljedeća alternativa imenovanju župnika jest imenovanje skupine svećenika koji će se »in solidum« (zajednički) skrbiti za jednu ili više župa. Već tu naputak zazire od kolektivne odgovornosti, ustrajući na osobnoj odgovornosti svećenika. U takvoj skupini mora se, naime, odrediti jednoga koji će biti »prvi među jednakima«, a naputak ga naziva moderatorom. Moderator poprima neke ključne prerogative župnika. Među ostalima, postaje »pravnim predstavnikom« župe te »odgovara pred biskupom za svekoliko djelovanje skupine«.

Govoreći o župnom vikaru (kolokvijalno »kapelanu«), naputak ističe da on može biti imenovan za jednu i za više župa, da može sudjelovati u pastoralnom radu općenito ili u pojedinim njegovim sektorima kao što su pastoral mladih, bolesnika i slično. Preporučuje se biskupu da u dekretu imenovanja pobliže opiše njegove dužnosti, kao i njegov odnos sa župnikom/župnicima, u koji spadaju i naputci o stanovanju, uzdržavanju i slavljenju misa.

Đakoni – »čuvari služenja u Crkvi«

Podosta prostora dokument posvećuje đakonima. Pritom se čini da misli poglavito na trajne đakone. Citira se papa Franjo koji je u jednom govoru upozorio na opasnost da se đakone shvati kao »napola klerike, a napola laike«; ili kao neku vrstu posrednika između vjernika laika i pastira; ili »odveć klerikalno«; ili odveć funkcionalistički, kao »pomoćnike svećenicima za ovo ili ono«. Pravi identitet đakona, koji je komplementaran i s njihovim obiteljskim pozivom, Sveti je Otac pronašao u služenju. Oni su »čuvari služenja u Crkvi«, i to pod trostrukim vidom: »služenja riječi, služenja oltaru i služenja siromasima«. Svojevrsnu definiciju naputak iznosi na početku teksta o đakonima: »Đakoni su zaređeni službenici, inkardinirani u biskupiju…; oni su suradnici biskupovi i suradnici prezbitera u jedinstvenom evangelizacijskom poslanju s posebnom zadaćom, po snazi primljenoga sakramenta, da ‘služe Božjemu narodu u diakoniji (služenju) liturgiji, riječi i karitasu’.«

U vrlo opsežnom 8. poglavlju dokument Kongregacije za kler vrlo se kratko osvrće na prisutnost posvećenih osoba u župi. Ističe se da posvećeni život »nije tuđa ili neovisna stvarnost od života mjesne Crkve, nego je poseban način, obilježen evanđeoskom radikalnošću, prisutnosti u njoj, s njegovim posebnim darovima (karizmama)«. Duhovnost redovničkih zajednica »može postati, kako za vjernika laika tako i za prezbitera, značajan resurs za življenje vlastitoga poziva«. »Doprinos koji posvećene osobe mogu dati evangelizacijskomu poslanju župne zajednice proizlazi u prvom redu iz njihova ‘biti’, tj. iz svjedočanstva korjenitoga nasljedovanja Krista po ispovijedanju evanđeoskih savjeta, a tek u drugom redu i iz njihova ‘činiti’, tj. iz djela koja se čine u skladu s karizmom svakoga instituta (primjerice kateheza, karitativno djelovanje, formacija, pastoral mladih, skrb za bolesnike)«, kaže se u naputku.

Laici u službi evangelizacijskoga poslanja

Jednako tako dokument načelno govori o mjestu laika. Po sakramentima kršćanske inicijacije i ženidbe vjernici laici pozvani su »sudjelovati u evangelizacijskom djelovanju Crkve«, s tipičnim pozivom da rade kako bi »zemaljske stvarnosti i sve ljudske djelatnosti bile preobražene evanđeljem« (Evangelii gaudium), tj. da se »bave svjetovnim stvarima i uređuju ih po Božjemu« (Lumen gentium 31). U tom općem poslanju oni mogu »također osjetiti se pozvanima ili biti pozvani surađivati sa svojim pastirima u služenju crkvene zajednice, za njezin rast i vitalnost, izvršavajući vrlo različite službe, prema milosti i karizmama koje će Gospodinu biti milo udijeliti im«, kaže naputak citirajući pritom apostolsku pobudnicu »Evangelii nuntiandi« pape sv. Pavla VI. Te riječi naputak pojačava osvrtom na današnje vrijeme kad se »od svih vjernika laika zahtijeva… velikodušno zauzimanje u službi evangelizacijskoga poslanja, poglavito općim svjedočanstvom svakodnevnoga života u skladu s evanđeljem na uobičajenim područjima života i na svim razinama odgovornosti, a potom posebno preuzimanjem zadaća koje su za njih odgovarajuće u službi župne zajednice«.

Povjeravanje »sudjelovanja u izvršavanju pastoralne skrbi«
Na završetku vrlo opširnoga 8. poglavlja naputak dolazi do, očito je, vrlo osjetljive točke »drugih oblika povjeravanja pastoralne skrbi«. Situaciju opisuje ovako: »Postoji još jedan način da se biskup… pobrine za pastoralnu skrb zajednice i onda kad, zbog pomanjkanja svećenika, nije moguće imenovati župnika ni župnoga upravitelja koji bi je mogao prihvatiti na puno vrijeme. U tim pastoralno problematičnim okolnostima, da bi se podržao kršćanski život i nastavilo evangelizacijsko poslanje zajednice, dijecezanski biskup može povjeriti sudjelovanje u izvršavanju pastoralne skrbi za župu đakonu, posvećenoj osobi ili laiku, ili također skupini osoba (primjerice redovničkomu institutu, društvu).« Dokument je očito svjestan opasnosti da se ugrozi temeljni hijerarhijsko-sakramentalni ustroj Crkve koji razlikuje službe po svetom redu i druge mnogovrsne službe koje mogu izvršavati posvećene osobe (to su u praksi najčešće žene, redovnice, jer se redovnici najčešće rede za svećenike) ili vjernici laici. Ta opasnost postoji kako na Zapadu (primjerice ekstremniji zahtjevi izneseni u sklopu Sinodalnoga puta u Njemačkoj) tako i u misijskim područjima gdje broj svećenika ni izdaleka nije dovoljan da bi se pokrile sve pastoralne potrebe.
Stoga dokument odmah nakon navedenih riječi ističe da će one kojima je na taj način povjereno »sudjelovanje u izvršavanju pastoralne skrbi« (važna formulacija koju će naputak kasnije još barem dvaput ponoviti) »koordinirati i voditi prezbiter sa zakonitim ovlastima«. Dokument toga prezbitera naziva »moderatorom pastoralne skrbi«, kojemu »isključivo pripadaju vlast i funkcije župnika, premda nema njegovu službu, s posljedičnim dužnostima i pravima«. Kasnije će dokument još reći da »isključivo taj svećenik ima ovlasti i sposobnosti koje su vlastite župniku«, a drugi vjernici imaju samo spomenuto »sudjelovanje u izvršavanju pastoralne skrbi«.
Još se jednom ističe da je nedostatak svećenika jedino moguće opravdanje za spomenutu mjeru, da je ona »izvanredni lijek« za »nužno razdoblje, ne neograničeno«, da joj se ne smije pribjegavati »zbog komocije ili dvojbenoga ‘promicanja laikata’«. Također se precizira da »’sudjelovanje u izvršavanju pastoralne skrbi’ nije upravljanje, koordiniranje, moderiranje ili vođenje župe, što prema kanonskoj odredbi spada jedino na svećenika«. Nadalje, u situaciji kad je nužno posegnuti za navedenim rješenjem »trebat će jedan ili više đakona imati prednost pred posvećenim osobama ili laicima«. Osobe kojima je povjereno spomenuto »sudjelovanje«, bilo da je riječ o đakonima, posvećenima ili laicima, mogu izvršavati samo službe koje su vlastite njihovu staležu. Drugim riječima, đakon ne može predvoditi misno slavlje, ostali ne mogu držati homiliju i slično. Dijecezanskomu se biskupu, naposljetku, preporučuje da u dekretu kojim imenuje moderatora pastoralne skrbi barem ugrubo naznači razloge zbog kojih je posegnuo za spomenutim rješenjem.

IZVORGlas Koncila br. 35/2020.
Prethodni članakPOSTOJI I AKADEMSKO PODZEMLJE Otvoreni pristup i predatori
Sljedeći članakUZ 23. NEDJELJU KROZ GODINU Boje se drugoga opomenuti i biti opomenuti