Na misi sam u jednoj propovijedi čuo svećenika kako govori da su brak i obitelj »božanske ustanove«. Pa zar nije bračna zajednica postojala i prije pojave kršćanstva?
Josipa M.
Brak i obitelj od Boga su ustanovljeni u samom stvaranju i u samima sebi usmjereni k ispunjenju u Kristu te im je potrebna njegova milost da budu iscijeljeni od rane grijeha i privedeni svojemu »početku«, to jest punoj spoznaji i cjelovitu ostvarenju Božjega nauma, piše u apostolskoj pobudnici »Obiteljska zajednica« (Familiaris consortio, br. 3) sveti papa Ivan Pavao II. te već na taj način možemo reći da je to i odgovor na Vaše pitanje. Brak i bračna zajednica, kao i obitelj, u stvarateljskoj su promisli Božjoj od samoga početka stvaranja, pa se zato o njima i govori kao »božanskim ustanovama«. Bračna zajednica kao božanska ustanova postoji dakle i prije nego što su se oformila društva kakva danas poznajemo. Ista apostolska pobudnica u drugom dijelu piše o »Božjem naumu o braku i obitelji« i još jednom potvrđuje: »Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku: pozivajući ga ljubavlju na postojanje, istodobno ga je pozvao na ljubav. Bog je ljubav i u sebi živi otajstvo osobnoga zajedništva ljubavi. Stvarajući ljudsku narav muškarca i žene na svoju sliku i trajno je uzdržavajući u postojanju, Bog u nju upisuje poziv, pa prema tome sposobnost i odgovornost ljubavi i zajedništva. Ljubav je, dakle, temeljni i urođeni poziv svakog ljudskog bića. Kao utjelovljeni duh, to jest duša koja se izražava u tijelu i tijelo produhovljeno besmrtnim duhom, čovjek je pozvan na ljubav u toj svojoj ujedinjenoj cjelovitosti. Ljubav također grli ljudsko tijelo i tijelo je postalo dionikom ljubavi«, nastavlja sv. Ivan Pavao II. te ističe da »kršćanska objava poznaje dva osobita načina kako da se ostvari poziv ljudske osobe u njezinoj cjelovitosti: ženidbu i djevičanstvo«, a i jedno i drugo u svojoj vlastitosti »otjelovljenje su najdublje istine o čovjeku, njegova ‘bitka na sliku Božju’« (br. 11), a budući da je »Stvoritelj svega svijeta ustanovio bračnu zajednicu kao izvor i temelj ljudskoga društva, obitelj je postala ‘prva i životna stanica društva’« (br. 42).
Kako određeni svetac postane zaštitnik pojedine profesije, zdravlja, situacije… Postoji li propis kojim se to definira na razini univerzalne Crkve ili to spada u pitanje svake pojedine biskupije?
Čitateljica
Svetci postaju zaštitnici nekih profesija, to jest zanimanja prema svojim djelima – prema onom što su u svom svetom životu radili. Na mnogim ćete mjestima pronaći potvrdu za to, a potvrđuje ih se na razini opće Crkve. Takav posljednji slučaj koji nam je ostao u sjećanju slučaj je sv. Titusa Brandsme, o čemu je 10. svibnja izvijestila Informativna katolička agencija prenoseći vijest Vatican Newsa koji je najavio njegovo proglašenje svetim 15. svibnja. Iz te se vijesti »iščitava« i odgovor na Vaša pitanja, pa tako u njoj piše da su »četiri katolička novinara iz Nizozemske i Belgije zamolila papu Franju da proglasi Titusa Brandsmu, nizozemskoga karmelićanina i mučenika nacizma (…) svetcem zaštitnikom novinarstva«, a tu su zamolbu mogli supotpisati i drugi na internetu, o čemu je bilo riječi na simpoziju o njemu u Rimu, a tekst pisma bio je »dostupan na tri jezika na mrežnoj stranici kršćanski orijentiranih novina Nedelands Dagblad«. U vijesti se potom ističe da je Titus Brandsma prvi novinar »u današnjem smislu riječi kojega Katolička Crkva proglašava svetim. Zbog njegova otvorenoga suprotstavljanja nacistima i njegove uloge kao novinara nacionalsocijalisti su ga uhitili i ubili u koncentracijskom logoru Dachau 1942. godine«, pa su njegovi kolege – katolički novinari – u njemu prepoznali »profesionalnoga kolegu i brata po vjeri koji dijeli duboku misiju koja bi trebala voditi današnje novinarstvo: potragu za istinom i istinitošću, promicanje mira i dijaloga među ljudima«, te ga stoga doživljavaju »kao prijatelja i zagovornika cijele naše profesije, pa i kao zaštitnika novinarstva«. »Stoga bismo vas s hrabrošću zamolili da ovoga svetca zaštitnika proglasite našim zaštitnikom«, napisali su papi Franji.
Budući da se govori o evangelizaciji u duhu sinodnosti, zanima me daje li »mandat« za svjedočenje i naviještanje sakrament krštenja ili sakrament svetoga reda. Pitam to jer sam imala jednu neugodnu situaciju sa župnikom…
K. Z.
Svaki kršćanin mora biti i svjedok – i to upravo snagom svoga krštenja, uči Katekizam Katoličke Crkve, ali trebamo razlikovati sveopće svećenstvo i ministarijalno svećenstvo. Kao vjernici po krštenju »postajemo udovi Kristova Tijela; ‘udovi jedni drugima’« (Ef 4,25). »Krštenje pritjelovljuje krštenike Crkvi. Iz krstionica rađa se jedinstveni narod Božji, narod Novoga saveza koji nadilazi sva naravna i ljudska ograničenja naroda, kultura, rasa i spola« (KKC, 1267), a krštenici tako postaju »živo kamenje« i ugrađuju se u »duhovni Dom za sveto svećenstvo«. »Oni po krštenju imaju udjela u Kristovu svećeništvu, u njegovu proročkom i kraljevskom poslanju; oni su ‘rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni’ da naviještaju ‘silna djela Onoga’ koji ih iz ‘tame pozva k svojemu divnom svjetlu’ (1 Pt 2,9). Krštenje daje udioništvo u općem svećeništvu vjernika« (KKC, 1268). Postavši udom Crkve, krštenik više ne pripada sebi te je »pozvan da bude drugima podložan, da im služi u zajedništvu Crkve, da bude ‘poslušan i podložan’ glavarima Crkve te ih susreće s poštovanjem i ljubavlju«. »Kao što krštenje donosi odgovornost i dužnosti, isto tako krštenik ima prava u krilu Crkve: pravo primati sakramente, hraniti se riječju Božjom i računati na druge duhovne pomoći Crkve« (KKC, 1269), a krštenici su preporođeni za sinove Božje, »dužni pred ljudima ispovijedati kršćansku vjeru koju su primili od Boga preko Crkve i sudjelovati u apostolskoj i misionarskoj djelatnosti naroda Božjega« (KKC, 1270). Dodali bismo: ne brkajući svoju ulogu s ministerijalnom službom svećenika.
