»Nasljeđe« je američka humoristično-dramska televizijska serija koja se emitirala na HBO-u od 3. lipnja 2018. do 28. svibnja 2023. Tvorac serija britanski je autor, producent i scenarist Jesse Armstrong, čiji se tipično engleski smisao za humor očituje u satiričnom prikazu obitelji Roy – vlasnika globalnoga medijskoga i zabavljačkoga konglomerata »Waystar RoyCo« i njihove borbe za kontrolu nad tvrtkom dok se istodobno patrijarh obitelji Logan Roy (Brian Cox) bori s ozbiljnim zdravstvenim teškoćama. Inspiraciju za moćnoga oligarha Logana Roya, medijsko carstvo »Waystar RoyCo« i njegovu disfunkcionalnu obitelj Armstrong je pronašao u australskom milijarderu Rupertu Murdochu, njegovoj obitelji i medijskoj tvrtki News Corp.

Složeni likovi

U »Nasljeđu« nema cenzure s obzirom na vulgarni rječnik, uporabu droge, konzumaciju alkohola, seksualne aluzije i druge sadržaje koji nisu za djecu i skrupulozne i to treba uzeti u obzir kad filmski kritičari i gledatelji u konsenzusu pišu hvalospjeve o toj seriji. I doista, ne može se zanijekati da »Nasljeđe« ima neke od najsloženijih likova ikad osmišljenih za male ekrane, kao što je, na primjer, lik Kendala Roya (Jeremy Strong), koji se bori sa svojim mentalnim zdravljem na zanimljive i srcedrapajuće načine, i njegov mlađi brat Roman Roy (Kieran Culkin), koji pod debelim slojem sarkazma pokušava skriti svoje traume i bol. Jedan od najboljih aspekata »Nasljeđa« je i glavni lik Logan Roy, kojega Armstrong predstavlja kao višeslojnoga čovjeka s iznimnom pozornošću za nijanse i bol koje je uspio pretočiti na male ekrane. Rezultat takve scenarističke pomnosti ne samo da zaokuplja pozornost, nego izdiže tu seriju visoko iznad prosjeka do razine školskih primjera za proučavanje fiktivnih likova u dramama.

Nedoraslost i ambicija

Izvrsna glumačka postava ostavlja dojam kao da je scenarij pisan za svakoga od njih pojedinačno dok se ne štede u prikazima složenih, dugih i iscrpljujućih borbi za moć. Visoke ambicije njihovih likova stavljene su u suprotnost s njihovom nedoraslošću; sposobnost za okrutnost u suprotnost s ranjivošću te teške izdaje u suprotnost s tragičnim i neizbježnim ponorom u koji vodi borba za moć pod utjecajem vlastitih demona. Zato se može reći da je »Nasljeđe« slojevitije čak i od glasovite serije »Obitelj Soprano«, osobito s obzirom na neočekivane i šokantne preokrete u kojima dolazi do izražaja Armstrongov osjećaj za satiru korporativnoga svijeta u kojem je, čini se, čovjek čovjeku najčešće vuk.

»Nasljeđe« nije serija koja se može preporučiti za obiteljsko gledanje, kao ni svim vjernicima. Ono pozitivno što se može pronaći treba uzeti s više nego zrncem soli i na rubu je neprihvatljivoga
Loši ljudi

Pritom s jedne strane treba naglasiti da je riječ o seriji o (ponajprije) lošim ljudima: svi Royevi i gotovo svi ljudi u njihovu obiteljskom i poslovnom okružju grozni su ljudi: sebični, tašti, pohlepni, zli, bezosjećajni, perverzni i okrutni, a neki još i prilično glupi, slično kao i u serijama »Obitelj Soprano«, »Na putu prema dolje« i »Momci s Medisona«. S druge strane teško se može opravdati količina psovke, vulgarnosti i prizemnoga humora, bez čega bi svaka epizoda trajala mnogo kraće. Uz to, ni jedan lik ne pokazuje gotovo nikakav rast ili razvoj, nego isključivo sve dublje tone u zlo. To će možda biti zabavno (u kontekstu zluradosti) ljevičarima budući da Logan Roy simpatizira desničarsku politiku i zato će se moći zgražati nad svim lošim stvarima koje čini. Međutim, patrijarh obitelji Roy ne razlikuje se bitno od mnogih drugih moćnih, nemilosrdnih medijskih magnata, bez obzira na političku pripadnost. Možda će neki gledatelji uživati promatrajući njegovu moralnu nakaradnost dok se tješe da nitko u njihovu okružju nije takav – iako, osim ako namjerno ne zatvaraju oči, moraju znati da to nije istina – samo što se oni koji strše zbog novca, moći ili slave lakše vide i lakše osuđuju.

Tko je kriv

Drugi će pak možda posebnu pozornost obratiti na Loganovu djecu i s nekom vrstom užitka (ili šoka, za neke) promatrati kako se spotiču, uništavajući svoj život i živote brojnih drugih dok očajnički traže pažnju, potvrdu i ljubav od svojega oca. Je li konstantno prezaposlen i nedostupan otac kriv što su mu djeca postala sklona porocima i devijantnim ponašanjima? Na to pitanje Armstrong ne daje izravan odgovor dok se koristi mitom o Edipu i drugim motivima iz grčke mitologije. Ta vrsta obiteljske dinamike u drami seže i do kralja Leara koju je Shakespeare (iznenađenje!) uspio napisati bez psovki i seksualnih aluzija.

Ipak, »Nasljeđe« daje i tračak svjetla: Logan Roy je odgojen kao katolik i očito je da je dio toga ostao u njemu. U prvoj epizodi četvrte sezone Logan bježi s vlastite rođendanske zabave kako bi u restoranu večerao sa svojim tjelohraniteljem. Međutim, prije nego što je napustio zabavu prigovara kako je očekivao da će doći neki visokorangirani »crkvenjak«, valjda kardinal. U restoranu Logan započinje raspravu o mogućnosti zagrobnoga života, zaključujući da bi u tome »moglo biti nečega«. Govori i o tome kako su ljudi samo ekonomske jedinice, dio jednadžbe na tržištima, ali s nekom tugom u glasu. Generalno uzevši, iako su gotovo svi likovi vjerojatno agnostici ili ateisti, ni Crkva ni vjera nisu u žarištu negativne pozornosti.

Zaključno, unatoč dobivenim nagradama, to nije serija koja se može preporučiti za obiteljsko gledanje, kao ni svim vjernicima. Ono pozitivno što se može pronaći treba uzeti s više nego zrncem soli i na rubu je neprihvatljivoga s obzirom na sadržaj neprimjeren za mlađe od osamnaest. Iako je to serija u kojoj se pronicljivo i humoristično govori o duhu vremena s posebnom pozornošću na obiteljske i poslovne odnose najbogatijih od najbogatijih: brutalno, eksplicitno i bez pardona – to je ipak priča o lošim ljudima i lošim obiteljima.

Zašto je župnik dao suglasnost za snimanje
Jedna epizoda serije »Nasljeđe« snimana je u lijepoj i prostranoj crkvi sv. Ignacija Lojolskoga, u četvrti Upper East Side na Manhattanu. Čak se i župnik o. Dennis Yesalonia i nekoliko župljana u toj epizodi pojavljuju kao statisti. O. Yesalonia opisao je to iskustvo u članku za isusovački magazin »America« u kojem ističe da je kao župnik dao suglasnost za snimanje jer u scenariju nije vidio ništa skandalozno ni nešto što bi izravno ugrozilo ugled Crkve. Nije mu bilo drago kad je vidio da su u nekim dijalozima govore prostote, ali s obzirom na cijeli kontekst o. Ysalonia zaključuje: »Ima li boljega mjesta od crkve za priču o obitelji koja očajnički želi riješiti nered u kojem se našla? Znam da sam donio ispravnu odluku otvarajući vrata crkve za snimanje važnoga trenutka u priči o ‘nasljedstvu’. Gdje se drugdje može tražiti iskupljenje?«