NAZIVALI SU JE »ŽENSKI MERZ« Vedrina iz krhkosti – Alba Goll

Albina Goll

Samozatajna, pjesnikinja Albina Goll ostala je nepoznata, izvan svih leksikona, iako je svojom poezijom dala doprinos razvoju suvremene hrvatske religiozne lirike dvadesetih godina 20. st., kada se ona polako oporavljala od izolacije koju joj je bio nametnuo modernizam.

U samo nekoliko godina literarnoga stvaranja objavila je u katoličkim glasilima više od sto pedeset pjesma i kraćih proza, većinom marijanske, kristovske i franjevske motivike.

Rođena je 17. siječnja 1903. u Žepču. Nakon svršene osnovne škole u Osijeku nastavila je u Sarajevu djevojačku i glazbenu školu. Osim toga usavršavala se u violini kod bečkoga profesora Kassmanna. Kasnije je u tom instrumentu druge poučavala. Bila je aktivna u katoličkim društvima i organizacijama, napose u Marijinoj kongregaciji, orlovstvu i križarstvu. Bila je revna članica sarajevske kongregacije, gdje je bila tajnica. Držala je predavanja na tečajima orlica i križarica. Nažalost, bila je vrlo boležljiva, što ju je fizički teško iscrpljivalo, premda je sve podnosila velikom strpljivošću, prikazujući svoje bolesti kao žrtvu Bogu. Bila je više puta operirana, preboljevši niz bolesti. Naposljetku je oboljela i od upale zglobova, koja ju je posljednje tri godine privezala uz krevet te joj uz velike bolove počela kočiti ruke i noge. Umrla je 12. prosinca 1933. u Sarajevu.

»Nježnost osjećaja, lirski ugođaj, jaka ljubav prema svojoj katoličkoj vjeri, bujan vjerski život, neosporan pjesnički dar, to su bili oni izvori iz kojih su i za vrijeme teške bolesti kroz zadnje tri godine provedene u bolesničkom krevetu, izlazili stihovi, kitice, pjesme i pripovijesti, koje su odavale nadnaravni život jedne plemenite prekaljene duše«, napisala je nepoznata autorica u časopisu »Za vjeru i dom«, ženskom orlovsko-križarskom glasilu, u kojem je Alba, kako se najčešće potpisivala, započela objavljivati 1927. Nakon toga najviše je, kroz nekoliko godina kratkoga književnoga rada, objavila u »Glasniku sv. Ante Padovanskoga« te u »Kalendaru sv. Ante«, »Katoličkom tjedniku« i »Vjesniku Marijinih kongregacija«, ukupno oko sto pedeset pjesama i kraćih proza, većinom marijanske, kristovske i franjevske motivike.

Osim toga, bavila se i prijevodom s njemačkoga i mađarskoga. Pripremala je, prema njemačkim uzorcima, molitvenik koji bi bio namijenjen svjetovnjacima, »za maleni broj naše produbljene euharistijske elite«, kako se sama jednom zgodom izrazila, a sadržavao bi birane molitve i razmatranja sv. Bonaventure, sv. Ivana od Križa i drugih.

Bila je duhovno bliska s bl. Ivanom Merzom, pa su je čak, zbog njezine pobožnosti i liturgijskoga žara, nazivali »ženski Merz«. Tako mu je i posvetila pjesmu (»Pjesma Ivanu Merzu«), koja ocrtava njezin poetski osjećaj i ogledni je primjer njezina pjesništva:

»Zar je zbilja morala tek smrt
Skršit’ staklo mladoga ti žića;
Da se prospe dragocjena narda,
Miomiris tvoga čistog bića? –
Slatki balzam kreposti i žrtve
Skrivao si za života vjerno,
Ko miloduh uzdiže se sada
Hvaleći ti žiće vazda smjerno.
Protekla je dragocjena narda
Kad je puklo tvoje srce drago,
I pred nama razlijeva se sjajno –
Jedne duše sakriveno blago.
Nijesi sjao – a sada svi tuže
Ponajljepši cvijet da si nam bio,
Hvalu zbore plemenita djela
Tvoja, što pred svijetom si ih krio.
A u skromnoj sobi gdje se dižu
Uspomene na te poput kada,
Na stoliću malom stoje nijemi
Svjedoci tvog požrtvovanog rada.
Spisi mnogi iz kojih nam zbori
Ljubav tvoja za vječnoga Boga,
I za procvat vjerske nama snage,
Te zavjetne misli srca tvoga.
Staklo puče – narda se razlijeva,
O nek’ teče diljem doma svega,
Plačući je prinosimo sada
Tu pred svete noge Svevišnjega.
Ta Njemu si i sam žrtvovao
Svog života i mladosti snagu,
I orlovskim krilima se zlatnim
Vinuo u domovinu dragu.
Oj, ti dragi naš nebeski Orle,
Sa Sionskog – zlaćanog vrhunca,
Čuvaj, snaži mlade čete naše,
Put im kazuj do vječnoga Sunca.«

Pjesme su joj objavljivane i nakon smrti, pa ih se može naći u iseljeničkim katoličkim glasilima, primjerice pjesmu »Uskrsna zvona« 1959. u čikaškom mjesečniku »Hrvatskom katoličkom glasniku«:

»Uskrsna zvona bruje
Ore se doli plave. ‘Uskrs je – Uskrs, braćo!
Nestade smrti i strave’.
Sunce se zlatno sije
Iza Golgotske tmine
I vama jednoć će radost
Uskrsa vječnog da sine.
Uskrsna zvona zvone: ‘Dođite amo sred hrama,
Pobjednik silan vas čeka
I mir svoj daruje vama,
Vama – što duše čiste
Stupate k Njemu smjerno
Želeć u srcu svojem
S ljubavlju nosit ju vjerno.
I vama – čija još duša
Pod teretom grijeha pati
Dozivlju uskrsna zvona;
Vrati se, dušo, vrati!
Onaj što Magdalenu
I Petra ljubezno primi
I s vaših pleća će krivde
Preteško breme da snimi.
Uskrsna zvona kliču: ‘Sada još Krist vâs čeka’,
Al’ doskora sam će doći
na koncu smrtnog vam vijeka.
Da bude onima samo,
Što čežnjom traže ga vruće
Novoga dana zora
I vječno Uskrsnuće!«

Iako dakle formalno-stilski ne izlazi iz klišeja nabožnoga pjesništva neoromantičarske intonacije, u čemu je najbliža Ivanu Ev. Šariću, ne može joj se poreći nježna liričnost. Bila je blagoslovljena darom vedre vjere, koju nije mogla slomiti krhkost njezina tijela.