NE DAJ, BOŽE, NOVOGA ROYALA Iskustvo prošlosti za bolju novu godinu

Foto: Shutterstock

Propašću bivše Jugoslavije probudila se nada u bolju budućnost. Nažalost slijedio je rat. Pobijedili smo, ali potom su slijedila brojna lutanja u traženju puta u bolju budućnost. Počelo se s kuponskom privatizacijom u kojoj su među prvima sudjelovali stradalnici Domovinskoga rata i hrvatski branitelji. Tada je 30 posto dionica javnih poduzeća bilo dodatno preneseno u mirovinske fondove. Kod te masovne privatizacije isticano je da dobiveni kuponi nisu dionice pa se ne će moći prodavati za gotov novac, nego će se s njima moći samo nadmetati za dionice, i to ili samostalno ili preko privatizacijskih investicijskih fondova (PIF). Osnovani PIF-ovi tada su se glasno i agresivno reklamirali kao stručne institucije, tj. kao investicijski fondovi koji će najbolje znati kupovati dionice, gospodariti i investirati. Pojavili su se niotkuda brojni menadžeri (s nepoznatim iskustvima) koji su obećavali »brda i doline« s konačnim ciljem da »Hrvatska postane raj na zemlji«. Novac PIF-ova je nestao, a nitko ne pita kamo. Rijetki su pojedinci upozoravali da iskustva kapitalizama upozoravaju da ne će svi biti jednako uspješni jer uspjeh je često uvjetovan i nečijim neuspjehom. Dakle, unaprijed se ne može znati tko će biti uspješan u investiranju i gospodarenju, iako svi imaju dobre želje. Zbog toga je kuponska privatizacija bila određeni rizik u kojem će netko dobiti, a netko gubiti. Oni koji su povjerili svoje kupone fondovima koji loše posluju, ne će imati koristi niti će moći poboljšati svoju socijalnu situaciju. Na mogućnost neugodnih posljedica nitko nije mislio. Rezultat je bio propast tih fondova.

Socijalna prava ne smiju ovisiti o rizicima tržištima

Gledajući unatrag, kuponska privatizacija nije se smjela smatrati kao siguran put. Čim nečija socijalna sigurnost treba ovisiti o uspješnim ili neuspješnim ili nesigurnim investiranjima, nema sigurnosti ako nastupi kriza. Povijest uči da se samo socijalno siguran pojedinac može smatrati slobodnim. Zato je u krizama najvažnija opća solidarnost svih sa svima. To je kršćansko načelo.

Ako je očekivana socijalna ili mirovinska sigurnost ovisna o nekoj banki ili investicijskom ili mirovinskom fondu, koji su ovisni o uspješnosti poslovanja, ta sigurnost postaje nesigurnost jer ovisna je o rizicima tržišta i uspješnoga ili neuspješnoga investiranja.

Treba naglasiti da se socijalna prava, a pogotovo zdravstvena i mirovinska, smatraju temeljnima. Zato ne smiju ovisiti o rizicima tržišta. U tržišnim odnosima nema solidarnosti pa takvi odnosi ne smiju biti temelj socijalne sigurnosti.

Banke nisu u hrvatskom vlasništvu i nemaju povjerenja u pravni sustav, a mirovinski fondovi koji imaju novca ne investiraju u gospodarstvo. Kupuju državne obveznice, koje država troši za održavanje socijalnoga mira

Ako je sve prepušteno zakonima tržišta, na kojem bolje prolaze uspješniji, snalažljiviji i nemilosrdniji, i ako to ovisi o uspješnosti nekoga privatnoga mirovinskoga fonda, nema ni mirovinske sigurnosti.

Hrvatski mirovinski fondovi tzv. II. mirovinskoga stupa hvale se količinom novca na ime »ušteđevina« svojih osiguranika. Međutim taj je novčani kapital »mrtvi kapital« ako nije investiran u uspješnu proizvodnju materijalnih dobara (ne u potrošnju). Hrvatska kao mlada država našla se u nepoznatu području u kojem se skupo plaća svaki promašaj, brzopletost i neznanje pojedinca ili vladajuće strukture. Sve dosadašnje vladajuće strukture negirale su, pa i sada negiraju svoju nesposobnost, a promašaje opravdavaju krizama. Zaboravlja se da su i druge države u krizama, ali se bolje snalaze.

Dovoljno je podsjetiti samo na početak privatizacije u Hrvatskoj, kada su se dionice kao oblik vlasništva dodjeljivale mirovinskim fondovima. Međutim, neznalačko, a često neodgovorno i neozbiljno ponašanje mjerodavnih stručnjaka zaustavljalo je gospodarski razvoj. Kako je sve to bilo premreženo korupcijom i neučinkovitim pravosuđem, Hrvatska je uspješno zaostajala.

Istodobne krize dovele do štetnih posljedica

Sredinom devedesetih (iako to zvuči davno, posljedice su sada) nije nedostajalo upozorenja da je čovjek pojedinac najvrjedniji kapital. To se nije uzimalo u obzir pa je nastalo iseljavanje »trbuhom za kruhom«. Istodobno se dogodilo nekoliko kriza: financijski inženjering, lopovska privatizacija, a sada potresi i koronakriza sa svim popratnim štetnim gospodarskim i socijalnim posljedicama.

Tržišno gospodarstvo traži stalni razvitak i stalna ulaganja, tj. investicije u obliku novca s rastom bruto nacionalnoga dohotka barem 5 posto godišnje. U tome Hrvatska ne uspijeva. Banke nisu u hrvatskom vlasništvu i nemaju povjerenja u pravni sustav, a mirovinski fondovi koji imaju novca ne investiraju u gospodarstvo. Kupuju državne obveznice, koje država troši za održavanje socijalnoga mira.

Tako je bez svoje krivnje propao Royal mirovinsko osiguranje d.d. koji je bio privatni mirovinski fond. Kupovao je obveznice države i došao u nelikvidnost. Isplatu mirovina Royala preuzeo je državni proračun, dakle na teret svih ostalih osiguranika i poreznih obveznika, a u javnosti se stvara pogrješan dojam da zaposleni osiguranici ne mogu sami sebi financirati mirovinska prava.

Nitko ne pita za povrat novac za kupljene obveznice od države. Ako država ne vraća novac, nastupa stečaj, a nevraćen novac ostaje državi u proračunu. Dakle država je sama sebi naplatila dugovanja.

Sadašnji mirovinski fondovi II. mirovinskoga stupa investiraju dovoljno, ali povremeno traže povećanje doprinosa na štetu obveznoga redovitoga mirovinskoga osiguranja (I. stup). Ako budu kupovali državne obveznice, mogli bi završiti u stečaju kao i Royal mirovinsko osiguranje. Zašto HSU kao hrvatska stranka umirovljenika i sindikati ne upozoravaju na taj problem?