NE DAJU SE CRESKE ŽUPE U MARTINŠĆICI I STIVANU Kad malena creska sela nadvise Kolosa na Rodosu

Snimio: T. Vuković | Fra Diego Deklić često pomaže župniku predslaveći misu u župnoj crkvi sv. Martina
Župa sv. Martina biskupa u Martinšćici okuplja 105 vjernika u 43 obitelji, a pripadaju joj okolna sela: Miholašćica s crkvicom sv. Mihovila (30-ak stanovnika), Grmov s kapelom Gospe od Zdravlja i troje stanovnika te Vidovići s kapelom sv. Ane i Zaglav, u kojima živi po dvoje stanovnika. Prva pričest i krizma ne održavaju se svake godine, no ove je godine bilo troje krizmanika. Krštenih je prošle godine također bilo troje, ali dvoje odraslih, te pet sprovoda. Vjenčanja nije bilo.

Pomalo nepredvidiva ljudska narav ogleda se i u potrebi da čovjekovu veličinu, koju su mnogi priskrbili i zaslužili u svom životu zbog iznimno vrijednih postignuća na različitim područjima, uspoređuje s nekim objektima, nečim izvan njih samih, bez obzira na to je li riječ o građevinama, mitskim bićima, stvarnim osobama i sl. Tako se za mnoge velikane duha, kao i uma pretočenoga u praksu, često kaže da su bili ili jesu »kolosalni«, čime ih se uspoređuje s divovskim Kolosom s Rodosa, brončanom skulpturom starogrčkoga boga Helija iz 3. st. prije Krista, visokom između 30 i 40 metara i teškom oko 70 tona, koja je raširenih nogu stajala na dva golema kamena postolja iznad ulaza u luku Rodos. Jednako se tako pod utjecajem kršćanstva, točnije starozavjetne biblijske priče o filistejskom divu Golijatu visoku oko onodobnih devet stopa, tj. današnjih 3 m, kojemu se suprotstavio mlađahni i spram njega sićušni David, kasniji izraelski kralj, za mnoge zna reći da su zbog neospornih zasluga – »golijati«. Dobro, koliko god je razumljiva ta ljudska potreba za slikovitim govorom, važno je također imati na umu da je nakon nešto više od pedeset godina kako je Kolos brojnim brodovima izdavao »propusnice« za ulazak u luku, potres pogodio Rodos, a njegov se kip srušio u more, te su ostatci prodani židovskomu trgovcu, koji ih je rastalio te zapravo od njega nije ostalo ništa. Vjerojatno mnogi znaju da ni Golijat nije bolje prošao jer je nastradao od Davidove praćke, čiji ga je kamen pogodio ravno u glavu. Jasno, ni Hrvati nisu imuni od spomenutih usporedaba, ali, zanimljivo, oni na otoku Cresu, čini se, ipak su puno skromniji, manje megalomanski, ali zato duboko uronjeni u svoj okoliš, djedovinu, baštinu i sve ono što im je blisko. To je tako lijepo opjevao u jednoj svojoj pjesmi dr. Elso Kuljanić iz creskoga malenoga Stivana, član HAZU-a, profesor emeritus i nekadašnji rektor Sveučilišta u Rijeci, koji je s mnogo topline neizravno svoje otočane usporedio s crkvenim zvonikom: »Zvonik se vidi i z mora i s kraja, a kada ga gledaš ti ugaja… on je štabil i neće past, pa će navek onde stat.« Nema smisla, jasno, nikomu zamjerati na spomenutim usporedbama, premda je tako jasno da doslovce baš svaki čovjek već samim svojim postojanjem, posebice u kršćanskom poimanju čovjeka kao slike Božje, neusporedivo nadvisuje sve stvoreno oko njega, i to ne samo Kolosa, Golijata i zvonik stivanske crkve, nego npr. i Eiffelov toranj u Parizu, Stonehenge nedaleko od engleskoga Salsbyrija ili baziliku sv. Petra u Rimu.

Stivanski župnik poučavao je u Pučkoj školi

U tom smislu dugi niz skromnih i široj javnosti uglavnom potpuno nepoznatih redovnika franjevaca trećoredaca tijekom povijesti u malenom drevnom samostanu u Martinšćici, nedaleko od spomenutoga Stivana, zaslužuje ne samo stalni spomen, nego i neizmjernu zahvalnost za neprocjenjiv doprinos hrvatskoj kulturi i pismenosti u njegovanju i očuvanju staroslavenskoga pisma u Hrvatskoj – glagoljice, zbog koje su i znani sve do današnjih dana kao franjevci glagoljaši. Svatko je od njih hrvatskim naraštajima, koliko god se to na prvi pogled bogohulno činilo, vrjedniji od nedavno u požaru stradale velebne katedrale Notre Dame u Parizu.

Dolazak do Martinšćice klasična je »otočka priča« jer negdje na sredini glavne ceste od Cresa prema zadnjem creskom mjestu Osoru, odakle se pokretnim mostom prelazi do otoka Lošinja, skrene se udesno cestom s karakterističnom omanjom kamenom ogradom i s jedne i s druge strane. Osobnim automobilima širina nije neki problem, no vozači dvaju autobusa morali bi se poprilično namučiti u mimoilaženju, ali na svu sreću oni su rijetki ili ih uglavnom nema.

Najprije se dolazi do danas malenoga sela Stivana, koji putnike na ulazu dočekuje na jednoj (desnoj) strani zvonikom podignutim g. 1793., jedinim od Lubenica do Orleca, a s druge strane preko ceste župnom crkvom sv. Ivana Krstitelja, jedinom s portalom u tom dijelu Cresa, izgrađenom 1774., iza koje je mjesno groblje. Uz cestu je tek nekoliko kuća, a veći se dio sela proteže prema moru ulicom u kojoj su dotjerane kuće i lijepo uređen restoran s neuobičajenim natpisom, upozorenjem za namjernike: »Pozornost, mačke na cesti!« Nekada je župa imala župnika, danas je tek petero stalno nastanjenih župljana, a zaseoci Rudovi i Padova već odavno su opustjeli. Svejedno, službeno je još uvijek župa Krčke biskupije u kojoj se uredno vode crkvene knjige, a zanimljivo je da tijekom ljeta na nedjeljnim misnim slavljima bude i 50-ak sudionika. To su uglavnom domaći iseljenici u Ameriku i Kanadu i njihovi potomci, koji se svake godine vraćaju na rodnu grudu, i poneki stranac, koji je očaran creskom ljepotom i mirom kupio tamošnju kuću preuredivši je u vikendicu za ljetni odmor. Od podataka zapisanih u župnim knjigama treba samo spomenuti četiri sprovoda prošle godine.

Stivanski „Dopo lavoro“ i sjećanja na živu prošlost
Nakon mise u Stivanu vjernici se tradicionalno okupljaju na druženje uz čašicu travarice, loze, crnoga vina ili soka u obližnju dvoranu zanimljivoga naziva – »Dopo lavoro«. Naime, doslovni prijevod naziva s talijanskoga je »nakon rada«, a riječ je, zapravo, o društvenom domu. Na području se stivanske župe nalaze još kapelice Svih svetih i sv. Vida, po tamošnjem starom nazivlju »vulgo sv. Blaž«. Svakako kao zanimljivost vrijedi spomenuti stari zapis, koji navodi domaći sin, spomenuti dr. Kuljanić, u monografiji »Život i znanost«: »Godine 1861. zaslugom Družbe sv. Ćirila i Metoda u Stivanu je djelovala Pučka škola u kojoj je djecu, koju je sam odabrao, poučavao seoski župnik. Nju su pohađala djeca i iz okolnih mjesta: Beleja, Ustrina, Miholašćice, Vidovića i Grmovoga.« Njegova istraživanja pokazuju da je Stivan bio centar središnjega dijela otoka Cresa, pa je tako 1908. u njemu održana Gospodarska javna skupština, u kojoj je sudjelovalo više od tisuću ljudi s cijeloga otoka. Gotovo nevjerojatno, zapravo šokantno, zvuči podatak da je Stivan imao oko 500 stanovnika sredinom prošloga stoljeća. Petar Vlakančić iz New Yorka, rođen u susjednom Orlecu, kojemu je žena iz Stivana, Marija Burdek s prebivalištem u Njemačkoj, Anica Ferreri, Antonija Vlakančić i drugi s neizmjernom radošću i popriličnom sjetom na druženju poslije mise prepričavaju nekadašnje dane, zgode i nezgode sjećajući se nekadašnjih osoba i prizora kojih već dugo nema.

 

Od Bibinja po drugi put do Martinšćice

Tamošnje okupljanje, očekivano, ne prolazi bez župnika o. Tomislava Kere, koji svake nedjelje i blagdane dolazi iz Martinšćice predvoditi euharistijsko slavlje. Već na prvi pogled dobroćudan, skroman, blag i druželjubiv redovnik, koji dostojno i požrtvovno, u ne baš previše poželjnim prilikama, nastavlja služiti povjerenu mu puku na tragu gotovo 6-stoljetne utkanosti franjevaca glagoljaša u taj maleni creski kraj, rođen je u Bibinjama kod Zadra 1941. u obitelji s devetero djece, od kojih su dvoje kao djeca umrli, otca Ante i Marije r. Nadinić. Osim njega i jedna je sestra izabrala redovnički poziv te se redovničkoga imena s. Cecilija nalazi u benediktinskom samostanu u Zadru. Prva četiri razreda pučke škole završio je u rodnom mjestu, a ostale u Zadru, te srednju školu u sjemeništu u samostanu na zagrebačkom Ksaveru. U novicijat franjevaca trećoredaca stupio je g. 1959. u samostanu u Krku, bogosloviju je završio u Zagrebu, a za svećenika je zaređen g. 1969. po ondašnjem nadbiskupu Franji Kuhariću. Službeno je odmah raspoređen u samostan u Ogulinu, ali se zbog pastoralnih potreba skrbio za vjernike u župi Koška i njezinim filijalama u Nizi i Subotičkom Lugu. Nakon pet godina premješten je u samostan na Dugom otoku kod Zadra, gdje je bio sve do 1980. kada odlazi u župu Tounj u današnjoj Gospićko-senjskoj biskupiji. Nakon toga je često zbog potreba »uskakao« na različita mjesta za koja su se skrbili franjevci glagoljaši, u Belišće, Kotare kod Samobora, Martinšćicu, pa opet u Kotare te Kloštar Podravski, Ogulin, Porat na Krku, ponovno Belišće i od prošle je godine u dobro mu znanu samostanu sv. Jeronima u Martinšćici, odakle se skrbi i za Stivan. 

Malena prebogata samostanska knjižnica 

Martinšćica pripada općini Cres, smjestila se u prekrasnom zaljevu s nekoliko plaža, dva autokampa i brojnim sobama za iznajmljivanje u privatnom smještaju, koji su nekadašnje ribarsko naselje pretvorile u današnji turistički biser. Na ulasku u mjesto zdesna je veliko parkiralište za automobile, a dalje, odmah uz obalu je pješačka zona u kojoj je i maleni samostan i samostanska crkvica na jednoj strani, a na drugoj nekoliko restorana i kafića koji rade ljeti, te za hrvatske prilike pomalo čudnovato spomenobilježje partizanskomu borcu Josipu Linardiću, na kojem dominira, kao u svim sličnim slučajevima, nezaobilazna zvijezda petokraka. Zadrta ideološka revizija povijesti u Hrvatskoj tako je nametala dojam da su protivnici talijanskoga fašizma bili isključivo komunisti te da među njima nije bilo vjernika, koji su od pamtivijeka pokapani ispod znaka križa. No poginuli Linardić je, očito, također bio vjernik te je ispod zvijezde uklesan, premda se čini naknadno, i križ. Nedaleko od spomenika je i Kaštel, ljetnikovac iz 17. stoljeća creskoga potomka glasovite talijanske obitelji Sforza, koji je pokopan u crkvi sv. Petra u Cresu.

Samostan, u kojem je smješten župni ured, djeluje privlačno, gotovo očaravajuće jer je po strukturi građen uz crkvu poput brojnih drugih velebnih samostana, ali je sve nekako minijaturno i ljupko. Tako se unutar samostanskih zidina u središtu nalazi bunar, a u dvorištu iza samostana umirujuće djeluje vrt s kipom Majke Božje, slikovito rečeno – s kamenim tunelom za šetnju obavijenim lozom i uokolo brojnim posađenim maslinama. Dojmljiva je i malena samostanska knjižnica, koja, istina, čeka da se uredi, ali u njoj se čuvaju, uz ostale, vrijedne knjige na glagoljici. Zidove samostanske blagovaonice krase vrijedne stare slike 12 apostola, naslikanih po dvojica na šest slika, donesenih iz samostanske crkvice sv. Jeronima, te posljednje večere. Svakako vrijedi spomenuti i oltarnu sliku sv. Jeronima, koji sjedi na prijestolju s kardinalskim šeširom okružen knjigama, rad venecijanskoga slikara Baltassara D’Anne nabavljen 1636., te dva pobočna oltara posvećena Gospi od Ružarija i Isusovu krštenju, posvećena 1674.

Nekada škola, danas 7 učenika

Župa sv. Martina biskupa u Martinšćici okuplja 105 vjernika u 43 obitelji, a pripadaju joj okolna sela: Miholašćica s crkvicom sv. Mihovila, koju nastanjuje 30-ak žitelja, Grmov s kapelom Gospe od Zdravlja i troje stanovnika te Vidovići s kapelom sv. Ane i Zaglav, u kojima živi po dvoje stanovnika. Na području župe nalazi se i kapela sv. Nikole, sv. Kuzme i Damjana u Kunčićima. Prva pričest i krizma ne održavaju se svake godine, no ove je godine bilo troje krizmanika. Krštenih je prošle godine također bilo troje, ali dvoje odraslih, te pet sprovoda. Vjenčanja nije bilo. Za usporedbu s nekim ne tako davnim vremenima, krajem prošloga stoljeća u mjestu je djelovala osnovna škola s četiri razreda, a danas sedmero učenika svakoga dana putuje u Cres.

Župna crkva sv. Martina, po kojoj je naselje u uvali i dobilo ime Martinšćica, izgrađena je g. 1534. na temeljima istoimene starokršćanske crkvice iz 11. st. Sadašnja je podignuta 1890. godine, a župa se prvi put spominje na sjednici općinskoga vijeća u Cresu 1515. Obližnji samostan i crkva sv. Jeronima franjevaca trećoredaca završeni su i posvećeni 1525. po Cresaninu konventualcu fra Antunu Petrisu Marcellu, generalu reda, imenovanom nadbiskupu grčkoga Patrasa i biskupu istarskoga Novigrada.

Malena biskupija velikoga srca
Caritas Krčke biskupije u nizu višegodišnjih aktivnosti načinio je svojevrsni iskorak g. 2005. kada je započeo realiziranje projekta »Ljetovanje u Martinšćici na otoku Cresu« uređenjem tamošnje župne kuće s tri apartmana i 20-ak kreveta. Budući da je župna pastorizacija potpuno povjerena franjevcima trećoredcima, pa su župni ured i sve aktivnosti premješteni u njihov samostan, obližnja je župna kuća, u kojoj je dotad obitavao biskupijski svećenik, ostala prazna te je preuređena u dom za odmor. U suradnji i dogovoru s Caritasom Đakovačko-osječke nadbiskupije odlučeno je da se brojnijim i siromašnijim obiteljima omogući besplatno ljetovanje. To znači da korisnici ne plaćaju smještaj, a Caritas Krčke biskupije podmiruje režije, kao i troškove popravaka i održavanja kuće. Svakako u malenoj Krčkoj biskupiji velikoga srca treba spomenuti Caritasove volontere s Krka i Cresa, koji prije početka i na kraju sezone čiste i uređuju kuću te okoliš. U tom hvalevrijednom pothvatu nezaobilazni su ravnatelj biskupijskoga Caritasa Robert Brozić, koji organizira i raspoređuje termine, i franjevački župnik Martinšćice, koji dočekuje obitelji i skrbi se za njih. O smještaju, ozračju, miru, blizini mora i zahvalnosti te o sadašnjem zauzetom župniku najbolje govore zahvalne riječi prepune topline i emocija korisnika upisane u knjigu dojmova. Tako je npr. ove godine bilo 15 obitelji, tj. 89 osoba, a ostvareno je sveukupno oko 1000 noćenja. Od početka kroz dom je prošlo nešto više od 130 obitelji s više od 700 članova.

 

Osorske glazbene večeri u Martinšćici?

Župnik o. Kero svake nedjelje i blagdana predslavi do podne najprije misu u samostanskoj crkvici, zatim u Stivanu te u župnoj crkvi u Martinšćici. Vrijedni orguljaš Kristijan Krivičić ne žali truda i vremena kako bi misna slavlja bila na zavidnoj razini, nastavljajući tradiciju Paskvaline Kučić, nekadašnje dugogodišnje orguljašice, koja je sada u domu za starije. U ljetnim mjesecima, bez pretjerivanja, izvedbom više nego ugodno iznenađuje domaći župni zbor koji upotpunjuju dvije vrhunske glazbenice iz Njemačke, za orguljama dr. Helena Jordan iz Mainza i na violini Waltraud Maria Philippen iz Mönchengladbacha. Netko sa strane pomislio bi da su se glasovite i nadaleko poznate Osorske glazbene večeri preselile u Martinšćicu!

Župniku često pomaže redovnički subrat u franjevaštvu fra Diego Deklić, po majci iz Martinšćice, član Franjevačke provincije sv. Jeronima sa sjedištem u Zadru, gvardijan na Košljunu. Muških ili ženskih duhovnih zvanja nema osim Alojzija Kučića iz Vidovića, redovnika Regularnih kanonika somaska, kratice C.R.C., misijske družbe koja se bavi odgojem mladeži. Rado i često u službi riječi sudjeluju sestre Mirjana Sagnić s prebivalištem u Rijeci i Klara Saganić iz susjedne Miholašćice, koja ne propušta prigodu pohvaliti se sa sedmero unučadi! Nezaobilazan je i Ivo Saganić, umirovljeni kapetan duge plovidbe, povjesničar, etnolog i pisac, osnivač etnografskoga muzeja u Vidovićima, ukratko – intelektualni autoritet, autor monografije »Naši stari Vidošćani«. Ustrojene molitvene skupine nema, ali prije mise redovito se moli krunica. Kao i sve u Martinšćici, i ministrantska je skupina malena, čine je dvojica braće i još poneki njihov vršnjak. Roditelji braće uspješno vode restoran »Mareta« također u Miholašćici, koji svaki posjetitelj zbog svježih i obilatih obroka s vrlo pristupačnim cijenama ne bi smio zaobići. Župa organizirano sudjeluje u tradicionalnom biskupijskom hodočašću na Trsat druge nedjelje u listopadu.

Odlazeći iz Martinšćice i Stivana teško je odoljeti blagoj nostalgiji i tuzi, ali svojevrsna je kompenzacija ponos što su ta legla bogate glagoljske baštine kroz stoljeća imala ključnu identitetsku ulogu u povijesti hrvatskoga naroda. Stoga su ta malena creska sela za Hrvate nadvisila Kolos na Rodosu, a četrdeset i jedan fratar pokopan na mjesnom groblju, iako su im imena nepoznata široj javnosti, duboko su utkani u narodnosno biće.

Župa sv. Ivana Krstitelja u Stivanu ima pet stalno nastanjenih vjernika, njezini zaseoci Rudovi i Padova već odavno su opustjeli, ali tijekom ljeta na nedjeljnim misnim slavljima bude i deset puta više sudionika, uglavnom domaćih iseljenika u Ameriku i Kanadu i njihovih potomaka, kao i poneki stranac. Od podataka zapisanih u župnim knjigama prošle godine treba samo spomenuti četiri sprovoda.

IZVORGlas Koncila br. 41/2019.
Prethodni članakGDJE JE TA »RADIKALNA DESNICA«? Pogodak je uvijek u sredini
Sljedeći članakPOMLADITI STANOVNIŠTVO, A NE STARE GRADSKE JEZGRE Dolaze stare jabuke, a odlaze mladi ljudi