Novčane naknade na koje pravo ostvaruju osobe s invaliditetom mogu se grupirati u četiri temeljne vrste. Prva vrsta novčane su naknade za osobe s invaliditetom koje su bile zaposlene, a invaliditet je nastao tijekom radnoga vijeka pa ostvaruju prava na invalidske mirovine i naknade za tjelesno oštećenje. Postoje, nadalje, novčane naknade usmjerene na zaštitu standarda osoba s invaliditetom kod kojih je invaliditet prisutan od rođenja ili najranije dobi. Te novčane naknade financiraju se iz općih prihoda proračuna. Glavni su primjeri osobna invalidnina, novčana pomoć za nezaposlene osobe s invaliditetom te doplatak za pomoć i njegu i namijenjene su osobama s invaliditetom koje nisu nužno bile u radnom odnosu. Cilj im je zaštita životnoga standarda osoba s invaliditetom kod kojih je invaliditet nastupio rođenjem ili obolijevanjem u ranoj dobi. Trećoj skupini pripadaju novčane naknade kao što su invalidske mirovine za hrvatske ratne vojne invalide i osobne invalidnine, a usmjerene su na zaštitu životnoga standarda osoba čiji je invaliditet povezan sa sudjelovanjem u Domovinskom ratu. Postoje, najzad, i opće naknade sustava socijalne zaštite koje pokrivaju druge rizike osim invaliditeta kao što su primjerice siromaštvo, nezaposlenost itd. Za osobe s invaliditetom i za kvalitetu njihova života osim novčanih naknada jednako je važna mogućnost ostvarivanja prava na različite socijalne usluge poput psiho-socijalnoga savjetovanja i potpore, osobne asistencije, prava na pomoć u kući te usluge javnoga prijevoza specijaliziranim vozilima, koje nisu u jednakoj mjeri dostupne u svim dijelovima zemlje.
Unutar sustava odgoja i obrazovanja postoji i pravo na osobnoga asistenta za djecu i učenike s teškoćama u inkluzivnom odgoju i obrazovanju te pravo na obrazovanje unutar specijaliziranih obrazovnih ustanova namijenjenih obrazovanju djece i mladih s različitim stupnjevima intelektualnih i drugih teškoća. Unutar sustava mjera obiteljske politike također postoji niz mjera usmjerenih na poticanje razvoja djece s teškoćama u razvoju u smislu prava na različite socijalne usluge namijenjene poticanju razvojnih ishoda od logopeda, defektologa, radnih terapeuta i drugih stručnjaka. Postoje i prava za obitelji koje imaju dijete s visokim stupnjem invaliditeta, a to je pravo na status roditelja njegovatelja i pripadajuću novčanu naknadu uz plaćene doprinose socijalnoga osiguranja te pravo na rad na polovicu radnoga vremena, čime se potiče ostanak djece i osoba s invaliditetom u vlastitim obiteljima i sprječava se njihova institucionalizacija. Unutar sustava rada i zapošljavanja važno su područje usluge osposobljavanja, profesionalne rehabilitacije i mjere namijenjene poticanju zapošljavanja osoba s invaliditetom.
Dostupni su i neki podatci o broju korisnika pojedinih novčanih naknada koje su usmjerene na zaštitu životnoga standarda osoba s invaliditetom.
Pravo na naknadu za tjelesno oštećenje ostvaruje se kada osigurana osoba ima znatno oštećenje ili znatan invaliditet, koji otežava njezinu normalnu aktivnost. Pravo na naknadu za tjelesno oštećenje stječe osiguranik kod kojega je tjelesno oštećenje od najmanje 30 posto nastalo zbog ozljede na radu ili profesionalne bolesti. Za stopostotnu invalidnost naknada iznosi 40 posto mjesečne osnovice ili 99 eura mjesečno, a za 30-postotnu invalidnost 12 posto osnovice mjesečno ili oko 30 eura. Osnovica od 1. 1. 2023. iznosi 248 eura. Osobnu invalidninu dobivalo je ukupno 40 513 korisnika u 2021. godini. Danas (tj. od veljače 2022. godine, 1750 kuna) osobna invalidnina iznosi 232 eura mjesečno, a pravo na osobnu invalidninu priznaje se samo osobama s najtežim invaliditetom ili drugim teškim trajnim promjenama u zdravstvenom stanju (osobe s četvrtim najvećim stupnjem težine invaliditeta).
Istodobno je granica siromaštva za osobu koja živi sama u kućanstvu bila oko 400 eura 2021. godine, podatci za 2022. godinu još nisu dostupni, ali može se procijeniti da će zbog inflacija granica porasti na 450 eura mjesečno u 2022. godini.
Doplatak za pomoć i njegu tijekom 2021. godine dobivalo je ukupno 88 257 korisnika: u punom iznosu od 80 eura mjesečno 67 991 korisnik, a u smanjenom iznosu od 55 eura 20 266 korisnika. Pravo na doplatak za njegu i pomoć imaju osobe koje zbog invaliditeta ili iz drugih razloga ne mogu zadovoljiti svoje osnovne životne potrebe, a potrebna im je njega i pomoć druge osobe (potrebe u pogledu prehrane, pripremanja i uzimanja obroka, kupnje potrepština, čišćenja i pospremanja stana, oblačenja i svlačenja, pomoć u održavanju osobne higijene).
Pravo na status roditelja njegovatelja imalo je 4747 korisnika tijekom 2021. godine, a pravo na status njegovatelja 590 korisnika. Mjesečni iznos naknade je (4000 kuna) 530,89 eura. Pravo na status roditelja njegovatelja ili njegovatelja priznaje se za njegu djeteta s teškoćama u razvoju ili osobe s invaliditetom koja je potpuno ovisna o pomoći i njezi druge osobe jer joj je zbog održavanja života potrebno pružanje specifične njege; ili koja ima višestruka oštećenja četvrtoga stupnja (tjelesnih, mentalnih, intelektualnih ili osjetilnih) zbog kojih je potpuno ovisna o pomoći i njezi druge osobe. Važno je spomenuti i pravo na rad na polovicu radnoga vremena, kod kojega pola plaće financira HZZO, a pola poslodavac. Mjerom se potiče ostanak djece i osoba s invaliditetom u vlastitim obiteljima i sprječava se njihova institucionalizacija. Zaposleni ili samozaposleni roditelj za vrijeme ostvarivanja prava na dopust za njegu djeteta s teškoćama u razvoju ima pravo na novčanu naknadu za puno radno vrijeme u iznosu od 125 posto proračunske osnovice mjesečno, odnosno 551,80 eura / 4157,50 kuna.
Pravo na invalidsku mirovinu definirano je iz radnoga odnosa zbog postojanja djelomičnoga ili potpunoga gubitka radne sposobnosti i uz propisani uvjet ostvarenoga minimalnoga staža osiguranja. Postoji nekoliko vrsta invalidskih mirovina, no u pravilu su niže od starosnih mirovina – prosječno isplaćen mjesečni iznos za invalidsku mirovinu u 2022. godinu za oko 105 000 korisnika bio je oko 280 eura, što je bitno niže od linije siromaštva od 400 eura.
Iz opisanih novčanih naknada usmjerenih na zaštitu standarda osoba s invaliditetom može se zaključiti da je većina naknada niža od referentne linije siromaštva (osobna invalidnina 232 eura; linija siromaštva 400 eura mjesečno; slično je i s invalidskim mirovinama). Iznosi dosežu u pravilu tek nešto više od 50 posto referentne linije siromaštva. No pozitivno je što postoji veći broj različitih novčanih naknada koje pokrivaju različite situacije rizika s kojima bi se osobe s invaliditetom i djeca s teškoćama u razvoju mogli suočiti, ali iznos novčanih naknada neadekvatan je i ne štiti osobe s invaliditetom i djecu s teškoćama u razvoju ni u dovoljnoj mjeri od rizika siromaštva. A adekvatnost naknada bila bi ona koja ne samo da štiti od rizika siromaštva, nego su naknade primjerene iznosu koji je potreban za punu socijalnu uključenost osoba s invaliditetom u svakodnevni život zajednice.
Zato osobe s invaliditetom i njihove udruge već dulji niz godina zagovaraju kod resornoga ministarstva da se uvede »inkluzivni dodatak« čija bi razina trebala biti u stanju ujediniti te dvije funkcije – zaštitu od siromaštva i omogućiti punu socijalnu integraciju i participaciju u životu zajednice osobama s invaliditetom. No iako su prve zakonske izmjene u tom smjeru napravljene još 2011. godine, inkluzivni dodatak još do danas nije zaživio. Najčešće pritužbe i obraćanja pravobraniteljici za osobe s invaliditetom, gotovo 20 posto od ukupno zaprimljenih obraćanja u 2021. godini, odnosili su se na područje pristupa socijalnim naknadama, upitima o pravima koja mogu ostvariti zbog invaliditeta ili materijalne ugroženosti te siromaštva. Iz sadržaja pritužaba mogu se uočiti najveći problemi s kojima se suočavaju osobe s invaliditetom, a to je ponajprije siromaštvo, niski iznosi socijalnih naknada, nemogućnost podmirivanja osnovnih životnih troškova – hrane i režija, financiranja školovanja djece, nedostupnost socijalnih usluga u urbanim, a posebno ruralnim sredinama i na otocima i dr.
Potpuno je jasno da su novčane naknade usmjerene na zaštitu standarda i socijalnu integraciju osoba s invaliditetom preniske i neadekvatne i traže žurna i znatna unaprjeđenja, posebice u kontekstu visoke inflacije i stalnoga rasta životnih troškova.
Od ključne je važnosti i dostupnost socijalnih usluga za kvalitetu života osoba s invaliditetom, a mnoge među njima traže žurna unaprjeđenja prema znanstvenim istraživanjima, ali i izvješćima pravobraniteljice za osobe s invaliditetom.
U prvom redu to je osiguravanje dostupnosti socijalne usluge rane intervencije na cijelom prostoru Hrvatske i u dostatnom intenzitetu usluge kako bi se optimizirao razvojni uspjeh djeci s teškoćama. Danas su usluge rane intervencije u određenim dijelovima zemlje nedostupne (ruralni krajevi), a u većim gradskim centrima gdje su dostupne nisu dostupne u dovoljnom intenzitetu za optimizaciju razvojnih ishoda pa roditelji traže rješenja »na tržištu«, što ih dodatno stavlja u nepovoljan položaj u odnosu na roditelje koji nemaju djecu s teškoćama u razvoju.
Usluge osobne asistencije još nisu regulirane zakonom, nisu propisani gotovo nikakvi standardi tko može biti asistent djetetu s teškoćama u školi, u vrtiću ili odrasloj osobi s invaliditetom. Naknada za osobne asistente preniska je tako da je pružanje socijalne usluge osobne asistencije područje određene zone ‘prekarnoga’ rada koji je neadekvatno valoriziran te zbog toga u zadnje vrijeme osobe s invaliditetom sve teže pronalaze osobne asistente, a zbog toga ponovno trpi kvaliteta života osoba s invaliditetom i članova njihovih obitelji.
Usluge izvaninstitucionalnoga smještaja za djecu s teškoćama iz autističnoga spektra i odrasle osobe s autizmom kronično nedostaju i liste čekanja (primjerice za ustanovu Centar za autizam Zagreb) jako su duge. U izvješću pučke pravobraniteljice navodi se da se u postojećim centrima za autizam (Zagreb, Rijeka, Split, Osijek) donekle zadovoljavajuće skrbi za djecu i odrasle osobe s autizmom do 21. godine, no problemi za obitelji nastaju nakon 21. godine. Usluge izvaninstitucionalnoga smještaja – dnevnih boravaka i sl. kronično nedostaju i u mnogim ih sredinama zapravo i nema, tako da se obitelji koje se skrbe o osobama s autizmom često osjećaju društveno napuštene, tj. bez adekvatne potpore društva i države, posebice u segmentu usluge izvaninstitucionalnoga smještaja, ali i drugih usluga i potpora.
Socijalne usluge dugotrajne skrbi i njege o starijim i nemoćnim osobama koje više ne mogu samostalno živjeti kronično nedostaje (bilo u obliku institucionalnih ili izvaninstitucionalnoga oblika). To će pitanje s nastavkom procesa starenja stanovništva postajati sve važnije u Hrvatskoj i trebalo bi na njega adekvatnije odgovarati.
Pružanje i osiguravanje usluga dugotrajne skrbi i njege s vremenom će imati sve veće zahtjeve te je to područje u kojem bi i Katolička Crkva u Hrvatskoj preko mreže biskupijskih Caritasa i u partnerstvu s jedinicama lokalne i regionalne samouprave u budućnosti mogla imati važniju ulogu. Kako? Primjerice, zagovaranjem prava osoba s invaliditetom s najviših razina nad/biskupijskih ureda za pastoral osoba s invaliditetom, ali i u običnom župnom pastoralu kvalitetnijom organizacijom i pozivom na partnerstvo i uključivanje zainteresiranih vjernika laika.
Moguće je i pokretanje pružanja određenih socijalnih usluga preko nad/biskupijskih Caritasa u partnerstvu s državom (središnjom, ili na lokalnoj razini), primjerice hospicija, izvaninstitucionalnih oblika smještaja, dnevnih centara za razne skupine korisnika. Zasigurno je i organizacija Nacionalnih studijskih dana za djelatnike obiteljskoga pastorala i pastorala osoba s invaliditetom pokazatelj koliko su osobe s invaliditetom važne Crkvi u Hrvatskoj te da će u budućnosti slijediti pozitivni iskoraci.
