PITALI STE

Zbrinutost jedne bake

Od početka rujna svaki dan vodim unuke u školu. Ono što među nekom djecom vidim prava je katastrofa. Pitam se ima li među njima uopće morala! Tuča, vrijeđanje, podmetanje, ruganje… Mislim da sve ovisi o obitelji. Možete li objasniti zašto se to događa u današnjem društvu kada svi pričaju o moralnim vrijednostima…

Baka

Moralnost je karakteristika čovjeka koja se razvija tijekom cijeloga života, ali su mnoga istraživanja pokazala da se primarno razvija u djetinjstvu i adolescenciji. Moralnost djece razvija se s godinama i na nju utječe odgoj i okolina u kojoj se dijete nalazi, prijatelji s kojima se dijete druži, nastava koju dijete pohađa i nastavnici i profesori koji ga educiraju. Moralnost se nazire već u predškolske djece, pri čemu djeca u toj dobi nemaju osobni moralni kodeks, a moralnost na toj razini nije složena i djeca moralna pravila vide kao apsolutna i ustaljena.

Moralni razvoj djeteta usvajanje je pozitivnoga načina razmišljanja, osjećanja i ponašanja prema drugim ljudima. Krajnji cilj moralnoga razvoja sposobnost je djeteta da prepoznaje moralna načela i pravila društva u kojem živi te da se drži moralnih standarda i ponaša se u skladu s njima čak i kada za to nema vanjskih pritisaka (nagrada ili kazna). U razvoju morala u djece najveću ulogu ima odgoj i roditeljski utjecaj. Ako roditelji u odgoju objašnjavaju djetetu razloge za pravila i tumače posljedice njihova kršenja, potiču dvosmjernu komunikaciju, nadziru dijete, postavljaju prikladne zahtjeve za brigu o sebi, samostalnošću i odgovornim ponašanjem, djeca će imati razvijenije moralno rasuđivanje. Svako dijete uči po modelu i imitacijom. Za djecu čiji se roditelji ponašaju odgovorno i njeguju moralna načela očekuje se da će i ona usvajati takve oblike ponašanja.

Moralno rasuđivanje univerzalna je pojava u životu svakoga pojedinca. Pojedinci prosuđuju vlastite i tuđe odluke i ponašanja, a prosudbe koje osoba donese uvelike mogu utjecati na pojedinčeve daljnje postupke i izbore. Moralno rasuđivanje često je rezultat brze, automatske procjene odnosno intuicije, koja trenutačno utječe na moralnu prosudbu, a moralno promišljanje javlja se naknadno i služi kako bi pojedinac mogao na logičan način objasniti vlastiti odnos prema nekomu ili nečemu.

Moralno rasuđivanje kao sposobnost ili proces pojedinca da u određenoj situaciji odredi koje je ponašanje moralno najprihvatljivije obuhvaća način na koji osoba razmišlja i opravdava vlastita ponašanja. Stoga je moralno rasuđivanje proces rasuđivanja između dobra i zla u teškoj situaciji, a moralno je ponašanje rezultat navedenoga procesa. Iako bi moralna uvjerenja trebala usmjeravati pojedinca prema ponašanjima koja su u skladu s njihovim osobnim moralnim vrijednostima i vjerovanjima, pojedinci se ponekad ponašaju suprotno njima. Mnogi smatraju da ljudima koji su agresivni ili nasilni prema drugima nedostaju moralne vrijednosti i osjećaji, međutim to često nije slučaj. Navedeno se može objasniti procesom moralnoga distanciranja koje omogućava ljudima da djeluju agresivno ili nasilno ne osjećajući ili umanjujući krivnju. Moralno distanciranje kognitivni je proces samouvjeravanja pojedinca da se određeni etički ili moralni standardi ne odnose na njega u određenom kontekstu, što omogućava selektivnu aktivaciju i distanciranje od vlastitih unutarnjih moralnih standarda. Nekoliko je mehanizama koji omogućavaju isključenje moralne kontrole i prikazivanje određenih štetnih ponašanja u pozitivnom svjetlu.

Fenomen gađenja
U svakodnevnom životu često se čuje za osobe koje su počinile neke moralne prijestupe, poput prijevare ili nasilja. Pojedina ponašanja izazivaju gađenje. Upravo su mnoga istraživanja pokazala stvarnu povezanost emocije gađenja i moralnih prosudaba.
Moral i moralnost dugo su promatrani kroz kognitivnu prizmu odnosno da se u podlozi moralnosti kriju najviši kognitivni procesi kao što je svjesno rasuđivanje. Međutim, neopravdano se zanemarivala povezanost moralnih prosudaba i emocija, osobito emocija gađenja. Emocija gađenja omogućila je preživljavanje i razvila se upravo kako bi osobu udaljila od onoga što je potencijalno štetno. Upravo gađenje, koje je evoluiralo kako bi ljudi izbjegavali štetne ili opasne supstance, ima utjecaj na moralne prosudbe.
Izazivanje gađenja u ljudi dok procjenjuju razne moralne prijestupe dovodi do strožega ocjenjivanja tih prijestupa i osoba koje ih čine. Emocija gađenja prvo je evoluirala kako bi ljude zaštitila od kontakta s raznim patogenima, a zatim se na tom mehanizmu gradilo i nastavilo njezino djelovanje i u društvenom životu. Izloženost nekoj vrsti moralnih prijestupa pobuđuje iste mišiće lica koji su inače aktivirani kad se osjeća gađenje prema nekoj hrani ili neugodnu prizoru. Pojedina istraživanja pokazala su da je emocija gađenja usko povezana uz percipirani nemoral, da postoje najmanje tri vrste gađenja (patogeno, sociomoralno i seksualno) te da su i moral i gađenje složeni entiteti u čijoj se podlozi nalazi veći broj neuralnih mreža u mozgu koje se uvelike preklapaju.

Moralnim opravdanjem pojedinac određeno štetno ili neetičko ponašanje opravdava u okviru općega dobra. Dobar primjer primjene toga mehanizma vojne su akcije koje se na višoj razini smatraju potrebnima zbog održavanja mira usprkos neželjenim posljedicama koje slijede. Eufemističko etiketiranje rabi moralno neutralne izraze kojima se štetno ponašanje ili posljedice nastoje prikazati benignima, npr. nazivanje ozbiljne tuče među djecom »zezanjem« ili dječjim razmiricama.

Povoljna je usporedba mehanizam kojim osoba nastoji umanjiti štetnost ili ozbiljnost jednoga negativnoga ponašanja uspoređujući ga s drugim ponašanjem koje se smatra štetnijim ili negativnijim. Na primjer, kada djeca u školi opravdavaju upotrebu neprikladnih izraza uspoređujući ih s akcijama koje smatraju gorima, poput udaranja nekoga.

Prebacivanjem odgovornosti pojedinac će umanjiti vlastitu ulogu u ponašanju tako što će za svoje ponašanje ili njegove posljedice optužiti neki autoritet. Čest je primjer upotrebe toga mehanizma kada pojedinci skrivaju istinu o nekom događaju jer su od nadređenoga dobili jasne upute o tome kako se moraju ponašati u određenoj situaciji.

Difuzijom odgovornosti pojedinci za svoja ponašanja i posljedice umjesto autoriteta optužuju članove svoje grupe te se odgovornost za bilo koju štetu koja je rezultat grupnoga ponašanja može pripisati cijeloj grupi, čime umanjuju važnost vlastitoga, izoliranoga ponašanja.

Mehanizam nepoštovanja ili iskrivljavanja posljedica javlja se kada se štetne posljedice ponašanja umanjuju ili ignoriraju da bi se pojedinac oslobodio osjećaja krivnje te se često ističu mogući pozitivni ishodi ponašanja za žrtvu, i to procesom dehumanizacije kada se žrtva lišava ljudskih osobina i naziva ju se pogrdnim imenima.

Najzad pripisivanjem krivnje osoba krivi ili situaciju u kojoj se nalazi ili žrtvu, za koju se može smatrati da je sama svojim ponašanjem kriva za ono što joj se događa. Čest je primjer toga mehanizma kada se žrtva nekoga nasilja optužuje da je »zaslužila« ono što joj se dogodilo ili je pak nekim svojim ponašanjem izazvala nasilnika.

Šest faza moralnoga razvoja
Brojni su modeli koji opisuju razvoj moralnosti. Jedan od njih navodi da se moralnost razvija kroz šest faza.
1. U prvoj fazi, u tzv. fazi kazne i poslušnosti, dijete želi izbjeći kaznu te o tome ovisi hoće li biti »dobro« ili »zločesto«.
2. U drugoj fazi dijete počinje surađivati s drugima i razumije da ako je dobro prema drugima, i drugi će biti dobri prema njemu.
3. U trećoj fazi dijete razvija svijest o međusobnim odnosima, a glavni motivacijski činitelj za dobro ponašanje postaje društveno priznanje najbližih. Djeca očekuju i traže pohvale i odobravanje, a odnosi se temelje na pravilu: ne čini drugima ono što ne želiš da drugi tebi čine.
4. U četvrtoj fazi dolazi do održavanja društvenih pravila, odnosno zakona i reda, kada dijete shvaća da ima dužnosti i postaje svjesno postojanja i važnosti određenih pravila.
5. Peta faza podrazumijeva da osoba ima sposobnost sagledati svijet očima svih članova društvenoga sustava. Osoba uviđa različitost ljudi, ali se ujedno zauzima za jednakost. Moralnost se u toj fazi temelji na zaštiti prava svih pojedinaca i razvija shvaćanje da su zakoni i pravila stvoreni radi zajedničke dobrobiti.
6. Šesta i posljednja faza u razvoju moralnosti jest faza univerzalnih etičkih pravila. Ispravno i neispravno nije određeno pravilima i zakonima, nego individualnim razmišljanjima o onome što je ispravno, pravilno ponašanje. U toj fazi pojedinac smatra da je svaki život vrijedan te da postoje univerzalna moralna pravila koja su važnija od bilo kojega zakona ili pravila, a to su poštovanje ljudskoga dostojanstva i pravde. Ne dosegnu svi ljudi tu zadnju fazu moralnoga razvoja.

VEZANI ČLANCIVIŠE OD AUTORA