NEPLODNO »LELUJANJE« Vjera je i rizik

Foto: Shutterstock

Hodajući životnim putem, neki odaberu ići pravo, bez obzira na to je li takvo izdanje korisno ili perspektivno za njih. Oni nisu spremni na izazove ili izlazak iz komforne zone, valjda zato što im je tako lakše. Ne žele biti okrznuti, ne žele patiti, niti gorjeti za ideju ili cilj. Zadovoljava ih jednoličnost i ustaljenost. Usidre se lijepo na svojem mjestu i, koliko im to sidro dopušta, lelujaju amo-tamo – i baš im je to ono što je njihovo i u čemu im je dobro. Postoje, jasno, i oni drugi, koji hodaju životnim putem osluškujući i gledajući što se oko njih događa, razmišljajući gdje i čime mogu pomoći, na koji način nekomu mogu biti u pravo vrijeme na pravom mjestu. Gledaju lokalno, djeluju za opće dobro. Nije im važno koliko će svako djelovanje biti popraćeno, tko će ih vidjeti, tko će o njima pisati reportaže ili ih pratiti u stopu. Takvi ljubopitljivi i spremni ljudi zapravo ne gledaju na sebe ili kako se osjećaju, obuzima li ih umor, ili ih probada u križima, imaju li problem s tlakom. Oni jednostavno žive spremni na poziv Gospodara žetve: »Koga ću poslati, tko će poći?« Njihova samozatajnost daje odgovor: »Evo, mene pošalji!« Nije lako reći »mene pošalji« ako čovjek nema vjeru i ne traži za to nagradu. Danas pomoći u nekom fizičkom poslu, pomoći potrebitomu i bolesnomu, ili biti možda sudužnik za kredit, predstavlja žrtvu, a žrtva je i rizik. Tu se povlači i pitanje je li vjera rizik ili stabilnost uhodanoga puta. Vjera koju kršćanin živi nije samo da bude zadovoljan time da postane zarazno zanimljiv svakomu tko ga vidi. Njemu za zadovoljstvo postoji svaki dan, a to je izazov današnjice. Neustrašivost mu mora biti u svakom trenutku.

Vjernici su zadovoljni ljudi uvijek, oni koji uvijek vide polupuno, a nikad poluprazno. Nisu ogorčeni, ne lome, ne gaze. Tu su da potiču i ohrabre. Ne žele više od onoga što mogu odjenuti ili pojesti odjednom…

Vjernici su zadovoljni ljudi uvijek, oni koji uvijek vide polupuno, a nikad poluprazno. Nisu ogorčeni, ne lome, ne gaze. Tu su da potiču i ohrabre. Ne žele više od onoga što mogu odjenuti ili pojesti odjednom. Izgrađuju unutarnje vrijednosti, rade na sebi i osluškuju onoga do sebe, uprti pogledom u Onoga iznad sebe. Vjernik se nikad ne boji preuzeti rizik na sebe, posebno bližnjega do sebe. Djela su važna, a teorija je sama po sebi prazna. Vjera bez djela je mrtva. A i djela bez vjere ne mogu opstati, jer ih molitvom treba zalijevati. Kad se vjernik, kršćanin, kompletira, onda s radošću može reći: »Zadovoljstvo je živjeti i znati da smo djeca Božja, stvorena da bismo mu mogli vjerovati i ići ususret vječnosti s Njim.« Zato je izazov svakomu vjerniku odgovoriti na poziv ljubavi prema čovjeku, posebno onomu u potrebi, premda je to po ljudskim mjerilima rizik.

IZVORGlas Koncila br. 34/2018.
Prethodni članakNIKAD NIJE KASNO UGLEDATI SE U BOLJE Mirovinska reforma i doprinosi u Njemačkoj
Sljedeći članakZVALI SU GA »PADRE OŠINI« »Ave« Viktora Vincensa