NEPOTREBAN UVOZ Podvaljuju li se hrvatskim kupcima stare jabuke?

Foto: Shutterstock

Dok proizvođači jabuka i na početku ovogodišnje sezone upozoravaju da su neki trgovci krenuli s uvozom starih ne bi li svježim, domaćim jabukama srušili otkupnu cijenu, iz Hrvatske gospodarske komore (HGK) izračunali su da je lanjska proizvodnja u Hrvatskoj od oko 95 tisuća tona bila veća za 65 posto u odnosu na godinu kasnije. Unatoč povećanoj proizvodnji, ističu, u istom se razdoblju izvoz znatno smanjio. Pao je za gotovo 20 posto – sa 30 103 tone na 24 297 tona, a vrijednost izvoza smanjena je za gotovo 30 posto, to jest sa 9,2 milijuna eura na 6,6 milijuna. Istodobno, prošle godine Hrvatska je uvezla 16 298 tona jabuka, što je manje za oko 15 posto u odnosu na 2017. kad se uvezlo 19 458 tona. Međutim, vrijednost uvoza prošle se godine povećala za gotovo 10 posto, sa 9,57 milijuna na 10,4 milijuna eura: – uvozni kilogram cijenili smo 0,63 eura, što je čak 133 posto ili 2 i pol puta više nego što se dobivalo za kilogram u izvozu kojega je prosječna cijena bila tek 0,27 eura, tvrde iz HGK-a. U 2017. jabuke smo također uvozili po znatnije višoj cijeni. Kilogram smo prosječno plaćali 0,49 eura, u odnosu na 0,31 euro koliko se u prosjeku dobivalo za kilogram izvozne jabuke.

»Uvezli smo zanemarivu količinu jabuka za jabukovaču, samo pet tona lani, dok smo najviše svježih jabuka uvozili iz Poljske, odnosno 55 posto ukupnog uvoza«, kažu u HGK-u. »Najveću smo količinu svježih jabuka izvezli u Austriju, više od 25 posto ukupne količine – i to po prosječnoj cijeni od samo 0,08 eura za kilogram. U Njemačku smo izvezli 15 posto proizvodnje po prosječnoj cijeni od 0,36 eura. U Italiju smo izvezli više od 10 posto svježih jabuka, a za kilogram prosječno dobivali 0,54 eura. Uz izvoz svježih jabuka, Hrvatska je izvozila značajne količine jabuka za jabukovaču, trećinu izvoza jabuka u 2017. i 2018. godini. Naše su jabuke za jabukovaču kupovali Austrijanci, Nijemci, Mađari i Slovenci, navodi Jolanda Rak Šajn u Večernjem listu.

Fontana se vraća

Damir Šarac piše da se bliži povratak jednoga od simbola Splita, monumentalne Bajamontijeve fontane, na Rivi do 2021. godine. Fontana je Spomenik vodi, čime je napravljen prvi korak u dugogodišnjoj raspravi o rekonstrukciji fontane koja je bila jedan od najvažnijih gradskih simbola krajem 19. i do sredine 20. stoljeća. Monumentalnu fontanu zamislio je gradonačelnik Antonio Bajamonti kao krunu velikoga događaja – obnove vodovoda s Jadra, čime je Split nakon tisuću i pol godina ponovno dobio pitku vodu. Naručena je iz Italije 1880. godine, a voda je iz nje potekla deset godina poslije, tri mjeseca prije Bajamontijeve smrti. Smatrana je simbolom zajedništva građana, jer je plaćena iz fonda u koji su prilagali stanovnici svih slojeva. Srušena je do danas nepoznatom odlukom komunističkih vlasti 30. svibnja 1947. godine, razmrvljena dinamitom i upotrijebljena kao tucanik u nasipanju cesta, a nekoliko ulomaka spasio je solinski slikar Vjekoslav Parać. Od osamdesetih godina stvaralo se nekoliko inicijativa za obnovu fontane, koja je u novom Splitu dobila ime Bajamontuša. Početkom dvijetisućitih stvarane su nove inicijative, prikupljeno je više od 12 000 potpisa građana, a komisija za spomenike i ulice nakon višemjesečne rasprave – zato što nije bila dostupna originalna dokumentacija na temelju koje bi se obnovila fontana – donijela je kompromisno rješenje o gradnji fontane, koja bi maksimalno poštovala izgled izvorne, što je prihvatilo i Gradsko vijeće. Inicijativa za obnovu monumentalne fontane na splitskoj Rivi formirana 2016. godine najžustrije je prionula na dokazivanje da se fontana može faksimilno obnoviti, napravljeno je nekoliko maketa i prikupljena dokumentacija, ali konkretnih koraka nije bilo. Tako se može pretpostaviti da će klasicistička vizura Splita, koju čine Prokurative, Bajamontijeva fontana i crkva sv. Frane na Obali, biti upotpunjena potrebnom vertikalom – monumentalnom fontanom koja bi, zasad je poznato, trebala nositi grb grada. Imenovani koordinator prof. Čipčić kaže da postoji snažna volja da se napokon u dodatno vrijeme riješi to pitanje.

Dom nakon »rebarskih odaja«

Istina je, djevojčice Valentina i Kristina stigle su s mamom Marijom i tatom Petrom Tambolašem kući u Bušetinu, mjesto nadomak Virovitice. Točno sedam i pol mjeseci nakon što su svijet ugledale kao sijamske blizanke i prošle tešku operaciju, konačno su u svom domu. Dan rastanka sa Zavodom za neonatologiju i neonatalnu i intenzivnu medicinu KBC-a Zagreb, bio je mjesto velikog veselja, ali i suza medicinskih sestara i liječnika, čijom su zaslugom dvije male princeze Tina i Kika danas zdrave djevojčice, piše Goranka Jureško. Njihove su maze sada napredne bebe koje su uspjele doći i do težine više od 5500 grama, a kada su rođene, jedva su ukupno imale 3600 grama. Spojene trbuhom imale su zajednička crijeva i jetra, krvotok nije »štimao«, ali na kraju je četrnaest liječnika u 15-satnoj operaciji učinilo čudo. Obje su ne samo preživjele, nego su dobile takav zamašnjak da su gotovo u rangu djece rođene na vrijeme i s bitno većom kilažom. Liječnici i medicinske sestre prštali su od zadovoljstva kad su Kiku i Tinu predavali roditeljima, ali istodobno se na njihovim licima moglo vidjeti malo tuge što njihove ljubimice odlaze iz svojih »rebarskih« odaja.