O raznolikosti nacionalne pripadnosti, dobi, zanimanja i materijalnoga stanja onih za koje se zagrebački nadbiskup zauzimao svjedoči i dokument iz rujna 1944.:
»I N T E R V E N C I J A
Kod ministra unutarnjih poslova dr. Mate Frkovića
Dne 6. rujan 1944. u 10 sati
- Vlaho Vukas, izvjestitelj kod gospodarstvenog redarstva
- Ivan Pandžić, veleoprtnik u Zagrebu
- Franjo Horvat, radnik
- Prof. Ivo Šrepl
- Evelina Ivanuš
- Učiteljica Kezele iz Vinagore
- Jana Ilijnaić, stud. medicine
- Vilko Ježić, željezn. činovnik
- Stjepan Cvjetić iz Zagorskih Sela
- Vesna Marčetić, rodj. de Grisogono
- WEINER: Bernard i Elizabeta, supruzi i njihova djeca Miro i Vlado, Židovi
- Branka Nemet, nalazi se u logoru
- Adalbert Tumbas, kateheta iz Virja
- Ivanka Duh, vlastnica ‘Narodne kuhinje’ i njezina služavka Olga Obradović
- Štefanija Ivančić, činovnica I. hrv. štedionice, osudjena na dvije godine zatvora« (kut. 3, omot 42, 011).
Zanimljiv je i dokument u kojem se Nadbiskupski ordinarijat u Zagrebu zauzima kod njemačkih vlasti za uhićene stanovnike Krapine. U Hrvatskom državnom arhivu očuvan je dokument na izvornom njemačkom jeziku, a u prijevodu on glasi:
»NADBISKUPSKI DUHOVNI STOL U ZAGREBU
Dana 18. veljače o.g. njemačka je policija u Krapini uhitila više od pedeset osoba i odvela ih u logor ‘Jankomir’. Razlog njihova uhićenja je tzv. ‘crvena pomoć’.
Tvrdi se da se radi o prijevari: prikupljalo se za ‘gladnu djecu’ ono što je bilo kasnije određeno za crvenu pomoć.
Nadbiskupski ordinarijat u Zagrebu moli da njemačka policija brzo istraži slučaj kako nedužni ljudi koji su u to upali, u slučaju da je istina da su prevareni, brzo budu pušteni na slobodu.
Preporučio
Obersturmführeru Heinzeu
Zgb. 27. II. 1945.
S.L. (Stjepan Lacković, nadbiskupov tajnik,
op.a.)« (kut. 3, omot 42, 012).
Istoga je dana nadbiskupski ured poslao i ustaškim vlastima zamolbu, s konkretnijim podatcima o nekim uhićenicima, da se i one zauzmu kod Nijemaca, a zanimljivo je da se ordinarijat zauzima i za osobu »nepoznata imena«. Budući da je riječ o nadbiskupovoj intervenciji i jer su ustaške vlasti obećale da će se zauzeti za nevine, nije teško zaključiti zbog čega je dokument bio potpuno neprihvatljiv komunističkomu SDS-u:
»NADBISKUPSKI DUHOVNI STOL U ZAGREBU
Učiteljica Keser u Krapini sabirala je kod mnogih Krapinčana prinose za primorsku siromašnu djecu. Sabirajući te prinose nije bilježila kod pojedinaca, koliko je tko dao, nego je tek kod kuće vlastitom rukom napisala. Taj popis uhvatili su Nijemci kod partizana, i na temelju toga uhapsili sve, koji su darovali za tu ‘siromašnu djecu’. Jedan dan držali su ih u zatvoru u Krapini, a drugi dan prebacili su ih u logor u Jankomiru, koji je pod njemačkom upravom. Prebacili su preko 30 osoba, koje nisu imale pojma, da je ona sabirala za komuniste odnosno za partizane.
Medju njima se nalaze:
- Julijana Latinčić, trgovkinja, koja je darovala oko 1.200 kuna, koja je prije kojih dva mjeseca, kad je boravila u Zagrebu, pitala zamjenika državnog odvjetnika, što bi načinila, ako dođu partizani iznenada u dućan i traže pomoć za partizane. On joj je dao naputak, neka kaže, da po zakonu ne smije dati pomoći, a ako štogod oduzmu, neka smjesta prijavi oblastima. Stoga je nevjerojatno, da bi bilo kome davala sviesno pomoć za partizane. Pitala je za taj savjet, jer imade komunista, odnosno partizana u okolici, pa se je bojala da joj ne banu u dućan.
- Ivan Löw, pećar i trgovac
- Anka Cepin, učiteljica
- Ortner Marija, gostioničarka
- Petrović Stjepan, apotekar. Govori se da je okrivljen, da je poštom slao lijekove partizanima
- Sriemac, profesorica
- Ptičar Franjo, koji je osumnjičen, da je svaki mjesec davao pomoć
- Franjo Gregurović, postolar
- Šef pošte, nepoznata imena
Svi su uhapšeni prošle srijede 21. veljače.
Čuje se u Zagrebu, da imade još i naknadno hapšenja, jer da je bilo naknadno uhapšenih i preslušanih oko 150 osoba.
Bez sumnje imade tu mnogo posve nedužnih osoba, pa bi bilo u redu da ih se što prije presluša i pusti na slobodu, tim više što se ne dozvoljava uhapšenima slati hrane.
Uhićenici iz Krapine
Govorio s pristavom Debotom.
Same hrv. vlasti zauzet će se
za nevino zatvorene.
Zgb. 27. II. 1945.
S.L.« (kut. 3, omot 42, 013).
Kao i u prethodnom slučaju, isti su razlozi »presudili« dokumentu o puštanju trojice Srba – njegovu svrstavanju u nepoželjne. Naime, desetljećima nitko nije smio objaviti ni jedan dokument o puštanju na slobodu nemaloga broja zatočenika iz ustaških zatvora i logora prigodom različitih obljetnica u NDH, kao što je u konkretnom slučaju bila obljetnica njezina osnutka – 10. travnja. Ako se tomu pridoda nadbiskupova intervencija, onda je »sve jasno«:
»Vaša Preuzvišenosti,
Riješeni i pušteni iz zatvora, najsrdačnije Vam se zahvaljujemo, za Vaše uspješno zauzimanje za pomilovanje naših suoptuženika: Gojaković Milorada, Sidor Stevu i Krstić Momira.
Tamara Begović
Fehim Klebić
Džemila Ajanović
Pomilovanje uslijedilo na molbu Preuzv.
- Nadbiskupa. Muslimani zahvaljuju u imekatolika.
Accep. 21. X. 1942.
Ponovnim zauzimanjem Preuzvišenoga
10. IV. 1943. posve pušteni na slobodu« (kut. 3, omot 42, 014).
Zaključno, nizanka je barem ponovno posvijestila u biti zločinačku narav novonastale Federativne Narodne Republike Jugoslavije 29. studenoga 1945., koja je u maniri najokrutnijega totalitarizma eliminirala sve stvarne i potencijalne protivnike i neistomišljenike, među kojima su Katolička Crkva i zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac zauzimali visoko mjesto. U njihovu je uklanjanju pribjegavala najgrubljoj sili i služila se lažima, krivotvorinama i klevetama. Odgovor na pitanje koliko je doista sveukupno dokumenata iz toga razdoblja uništeno (u Hrvatskom državnom arhivu očuvane su npr. preporuke Službe državne sigurnosti od 8. svibnja do 1983. da se unište i dokumenti o namjeri da se nadbiskup smjesti u neki samostan i o podrobnoj analizi s podatcima o njegovoj rodbini) čini se gotovo nemogućim, no on je nuždan unatoč mukotrpnomu, na trenutke gotovo sizifovskomu, poslu.
ZAVRŠETAK
