»Vojna povijest«, kako već sam naslov govori – magazin za vojnu povijest koji objavljuje »Večernji list«, u broju od 27. travnja 2012. objavio je gotovo nevjerojatnu priču s početka Domovinskoga rata: »Proboj Tigrova iz Iloka kroz Srbiju«, koju su dr. Jakši Ragužu ispričali sudionici tih dramatičnih događaja. Naime, o tom izvanrednom događaju nitko od sudionika nije 1991. godine sastavio službeno izvješće, jer i nije bilo zahtjeva za tim, pa je on rekonstruiran na osnovi sjećanja sudionika proboja: Dragana Basića, Ilije Vučemilovića-Šimunovića, Kristijana Štibljara, Damira Šarkanja i Grge Tokića, memoarskih zapisa Damira Starčevića i Luke Zebe, koji je svjedočio početku proboja, te uz svesrdnu pomoć Mirka Sesara.
Ilok je, kao što je poznato, najistočniji grad u Hrvatskoj naslonjen na obronke Fruške gore, poznat zbog bogate kulturne baštine kao »mali Dubrovnik« i »Dubrovnik na istoku«. Ponosan je na stari grad / utvrdu iz 13. st., franjevce, koji su tamo bili već u prvoj polovici 14. st., franjevačku crkvu Uznesenja Marijina podignutu još 1349., sv. Ivana Kapistrana koji je umro u Iloku 23. studenoga 1456., iločki podrum iz 15. st., turski grob (turbe) osmanskoga velikodostojnika, srednjovjekovni dvorac obitelji Odescalchi i dr. Prema statističkim podatcima iz g. 1991. grad je imao ukupno 6775 stanovnika, od kojih su najbrojniji bili Hrvati (4248, tj. 62,70 %), zatim Slovaci (1157, 17,07 %), pa Srbi (484, 7,14 %) i pripadnici ostalih manjina: Jugoslaveni, Mađari, Rusini, Albanci, Muslimani, Makedonci, Crnogorci, Nijemci, Česi, Slovenci i Ukrajinci.
U sklopu velikosrpskoga projekta stvaranja etnički čiste Velike Srbije domaći su Srbi, iako malobrojniji, po instrukcijama iz susjedne Bačke Palanke i Šida započeli s otvorenim provokacijama i prijetnjama nesrpskomu stanovništvu. Budući da je s vojnoga geostrateškoga motrišta »uklinjen u područje Srbije«, kako ga je dr. Raguž opisao, »Ilok je s okolnim selima svojim zemljopisnim položajem bio teško branjiv«, u gradu je i okolici od 10. lipnja 1991. stalno boravila postrojba 1. brigade Zbora narodne garde (ZNG-a) »Tigrova« jačine satnije sa zadaćom osiguranja i obrane toga područja. Njoj se pridružilo i više mještana iločkoga kraja. Postrojbe »Tigrova« periodično su izmjenjivane. Posljednja smjena, pod zapovjedništvom Dragana Basića, stigla je 3. rujna.
Međutim, pod prijetnjom silno velike oružane sile JNA, u čijem je sastavu bilo npr. 50-ak tenkova raspoređenih nedaleko od Iloka, u Šidu je 14. listopada 1991. potpisan Sporazum o iseljavanju stanovništva Iloka, Šarengrada i Bapske između predstavnika lokalne vlasti i predstavnika JNA. Nije zgorega spomenuti da je on potpisan u nazočnosti predstavnika Promatračke misije Europske zajednice, čime je legalizirano etničko čišćenje toga područja od nesrpskoga stanovništva. Malobrojno je oružje 17. listopada predano JNA i počela se formirati prognanička kolona traktora, osobnih automobila, teretnjaka i kombija. U tim teškim trenutcima za hrvatsko i ostalo nesrpsko pučanstvo pripadnicima »Tigrova« nije ni na kraj pameti bila predaja oružja agresorskoj vojsci, nego su se oni sa skupinom civila odlučili na proboj, iako nisu imali sve jasne podatke što se događa i gdje je sve JNA u tom dijelu Srijema. Napetost su pojačavali i česti preleti zrakoplova JNA preko prostora gdje su se skrivali. »Tigrovi« su se bojali da ne traže baš njih jer su vjerovali da JNA zna da se dio branitelja probija iz Iloka, stoga je, prema svjedočenjima sudionika, vladala dosta depresivna atmosfera. Skupina se našla pred ključnom dilemom – kamo dalje, jer zapadno je bio okupirani Tovarnik, a ispred nje Šid u Srbiji. Bila je svjesna da se ne smije previše približiti ni jednomu od tih mjesta znajući da su puni vojske JNA i paravojnih četničkih postrojba, nego se trebalo oprezno provući između njih. Glede smjera kojim je trebalo nastaviti odlučeno je da se produži s napredovanjem prema jugu, do rijeke Bosuta, i onda prateći rijeku krenuti na zapad u smjeru hrvatskih pograničnih sela Lipovca, Apševaca i Podgrađa.
Nastavlja se
