Festival tolerancije – JFF Zagreb imao je moto »Sve se mijenja«. To geslo odlično potkrjepljuje, kada je posrijedi povijest i protok vremena, sjajan dokumentarac »Ljeto soula (… ili kada se revolucija nije mogla televizijski prenositi«), redateljski prvijenac koji je osvojio Oscara za najbolji dugometražni dokumentarni film, BAFTA-u, te sedamdesetak nagrada otkad je na Sundanceu premijerno prikazan te ovjenčan i od žirija i publike.
No to je i glazbeni film koji pokazuje kako je kvalitetna glazba vječna te povezuje, spaja, oslobađa i iscjeljuje u teškim životnim trenutcima, kada se pjeva i svira s dušom i srcem. Tu je i igra riječima, jer osim soula u nazivu filma koji se odnosi na glazbeni žanr, soul na engleskom znači duša. Osim soula, u filmu ima i bluesa te posebice gospela, kršćanske glazbe kojom se slavi Isus Krist.
Zanimljivo je kako je film nastao. Spoj je pedeset godina zaboravljene i nedostupne snimke koncerata koji su se u ljeto 1969. godine održali u newyorškom parku kao Kulturni festival u Harlemu, na kojem su nastupili istaknuti crnački glazbenici. Redatelj je razgovarao s nekima od njih, kao i s nekima od tadašnje mnogobrojne publike, pa je time dan vrlo dobar povijesni, društveni i politički kontekst onoga vremena. To je doba poniženja za crnce, a glazba im je trebala da im donosi radost, slobodu, vjeru, nadu i iscjeljenje od stresa i uvjeta života. Mnogo se toga promijenilo za njih nabolje od tada, ali glazba je ostala kao utjeha duši i nadahnuće za život…
