Hrvatsko katoličko društvo prosvjetnih djelatnika »pročešljalo« je popis izbornih lektirnih djela za nastavu hrvatskoga jezika te izdvojilo 11 djela koja donose »šokantne, mračne priče, pedofilske scene, pornografske sadržaje, vulgarizme, izopačenu seksualnost, nemoralne i nihilističke poruke s nizovima samoubojstava«

Sredinom lipnja hrvatskoj se javnosti sa svojim zahtjevima predstavila građanska inicijativa »Stop neprimjerenoj lektiri« koju čine udruge »Roditelji protiv institucionaliziranja pedofilije«, »GROZD«, »Citizen GO Hrvatska«, »Udruga za pružanje podrške žrtvama pedofilije i njihovim obiteljima – RUKA«, »GI Ivo Pilar«, »GI Milan Šufflay«, »Hrvatsko katoličko društvo prosvjetnih djelatnika« i udruga »Ime dobrote Zagreb«. Njihove javne istupe na koje su bili primorani jer je kap prelila čašu i koji su reakcija na posljednje događaje u hrvatskom školstvu, bolje se može shvatiti i prihvatiti ako se pogled svrne na događaje koji su prethodili nastanku inicijative.

Dokument naziva Kurikulum za nastavni predmet Hrvatski jezik za osnovne škole i gimnazije u Republici Hrvatskoj nastao je, kao i svaki takav dokument za svaki nastavni predmet u spomenutim školama, u svrhu unaprjeđenja cjelokupnoga nastavnoga procesa. Nažalost, cijela ta priča o unaprjeđenju »pada u vodu« već u samom nazivu dokumenta koji na jezičnoj razini razotkriva nešto što je, najvjerojatnije, očima javnosti trebalo ostati skriveno, a to je, najblaže i najpristojnije moguće rečeno, površnost u pristupu odgoju i obrazovanju. Iluzorno je očekivati da nastavnik hrvatskoga jezika, ili bilo koji nastavnik uopće, ima povjerenja u sadržaj dokumenta čiji naziv nije u skladu s osnovnim načelima hrvatskoga standardnoga jezika. Od 2009. godine naovamo bilo je nekoliko intervencija iz područja struke (jezikoslovac Radoslav Katičić, Matica hrvatska, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Hrvatski pravopis) upućenih Ministarstvu znanosti i obrazovanja da se izraz kurikulum zamijeni izrazom kurikul s obzirom na to da je riječ curriculum neprilagođena latinska riječ u hrvatski preuzeta iz engleskoga jezika. Kurikulum je djelomično prilagođena tuđica jer, uz to što je glasovno prilagođena, zadržava latinski završetak -um koji se u standardnom hrvatskom jeziku u takvim tuđicama izostavlja, npr. simpozij, kriterij, prezidij. Dakle, u hrvatskom standardnom jeziku pravilno je upotrebljavati samo naziv kurikul, a domaći su nazivi naukovna osnova i (nastavni) uputnik. S gledišta identiteta hrvatskoga jezika nedopustivo je da temeljni dokument aktualne obrazovne reforme, koji se u cijelo hrvatsko školstvo službeno uvodi prvi put u povijesti, nosi naziv koji nije usklađen s hrvatskim standardnim jezikom. Ako se na tome ustraje, to se ne može shvatiti drukčije nego kao poruka da je Ministarstvu svejedno kakav se (hrvatski) jezik rabi u obrazovnom sustavu i javnosti, štoviše da potiče uvođenje riječi i oblika za koje postoji stručno jednoglasje da standardnom jeziku ne pripadaju.

Reforma dovela samu sebe u pitanje

U jeziku je iznimna snaga. Jezikom čovjek stvara najuzvišenije svjetove, na njegovim krilima on prenosi i emociju i misao, i zanose i ideale. Istodobno, jezikom čovjek razara svjetove koje je stvorio, zatire ljepotu emocije i slobodu misli, uskraćuje rasplamsavanje zanosa i uzlet ideala. Jezikom čovjek skriva. Jezikom razotkriva skriveno. U jeziku je moć. Ako je, dakle, u događajima povezanima s obrazovnom reformom došlo već do prijepora na samom početku o nečemu o čemu prijepora ne bi smjelo biti, o nečemu utemeljenom na vrlo jasnim, jezičnim, znanstveno utemeljenim činjenicama, kako onda očekivati usuglašavanje na području umjetnosti koje se u svojoj srži opire svim pravilima i zakonitostima?

Kurikulum za nastavni predmet Hrvatski jezik objavljen je u Narodnim novinama 29. siječnja 2019. i tim su činom stavljeni izvan snage postojeći nastavni planovi i programi za osnovne škole i gimnazije. Njegova primjena stupila je na snagu prvoga dana od dana objave u Narodnim novinama, a primjenjuje se za učenike 1. i 5. razreda osnovne škole i 1. razreda gimnazije od školske godine 2019./2020., za učenike 2., 3., 6. i 7. razreda osnovne škole, 2. i 3. razreda gimnazije od školske godine 2020./2021., a za učenike 4. i 8. razreda osnovne škole i 4. razreda gimnazije od školske godine 2021./2022.

U kurikulu se navodi svrha učenja i poučavanja hrvatskoga jezika, različita načela, ciljevi, očekivanja, ishodi, smjernice o načinima organizacije učenja i poučavanja predmeta te osnovni pristupi vrjednovanju. U tekstu punom misli koje preoblikuju učenika iz objekta nastavnoga procesa, što je, navodno, do sada bio, u njegov subjekt, nalaze se i sljedeće misli: Učenicima se na svim razinama i oblicima školovanja omogućuje razvoj i stjecanje komunikacijske jezične kompetencije, jezičnih znanja i višestruke pismenosti nužne za nastavak školovanja, život i rad, razumijevanje književnosti kao umjetnosti riječi i kao temelja nacionalnog identiteta. (…) Učenici razvijaju stav o nužnosti uporabe hrvatskoga standardnog jezika i pravila kulturne komunikacije. (…) Priprema, organizacija, vođenje i vrednovanje učenja i poučavanja temelji se na načelima primjerenosti, obavijesnosti, sustavnosti, životnosti, zanimljivosti te načelima znanstvenosti i načelu teksta (dijelove teksta istaknula N. M.). S obzirom na nesuglasice koje su nastale u vezi s popisom (izborne) lektire za gimnazije, postavlja se pitanje je li reforma školstva uistinu usmjerena na sve ono što je navedeno u izvadcima iz dokumenta.

»S« kao skandal

Što se lektire tiče, u kurikulu stoji kako bi, primjerice, učenik u prvom razredu gimnazije trebao pročitati ukupno 10 književnih tekstova: pet obveznih i pet odabranih koji mogu biti tematski i/ili žanrovski povezani s obveznim književnim tekstovima. Naveden je i popis obveznih djela za cjelovito čitanje tijekom četverogodišnjega gimnazijskoga obrazovanja: iz područja hrvatske književnosti 13 tekstova, a iz područja svjetske književnosti devet tekstova te popis klasičnih hrvatskih i svjetskih književnih tekstova za cjelovito čitanje ili čitanje ulomaka. Umjesto stotinjak djela u četiri godine (što je s obzirom na količinu gradiva i samo četiri sata hrvatskoga jezika tjedno fizički neizvedivo) gimnazijalac bi po novom kurikulu trebao u četiri godine pročitati 40 tekstova, od kojih je 19 definirano dokumentom, a 21 tekst rezultat je izbora. Mnogi su polagali sve svoje nade baš u taj popis izborne lektire jer su upravo ti tekstovi trebali biti onaj spasonosni »as iz rukava« koji će preporoditi učeničke čitateljske navike, odnosno njihov izostanak, i to zahvaljujući suvremenim djelima koja će i stilski i sadržajno biti bliska mladom konzumentu. A kad ono, na sveopće zaprepaštenje, u novom kurikulu od suvremenih autora ni »s«, ali je zato, odmah nakon njegova objavljivanja, uslijedila nepregledna količina glasa »s« od skandala.

Novi kurikuli nude slobodu i autonomnost jer su u svojoj biti usmjereni na ishode, a ne na sadržaje, što bi otprilike značilo da učenik treba u tekstu prepoznati nepoželjan oblik seksualnoga ponašanja bez obzira na vrstu teksta koju ima pred sobom. Iz toga proizlazi pitanje može li učenik neki oblik seksualnoga ponašanja prepoznati kao nepoželjan ako on u tekstu nije tako prikazan?

Prigovori na popis izborne lektire bili su usmjereni prema korpusu sastavljenom u potpunosti od klasika koji, prema nekim mišljenjima, ne mogu zainteresirati mladu osobu za proces čitanja. U takvom je tipu prigovora zapravo ispuštena iz vida činjenica da klasik upravo i ima status klasika baš zato što u sebi sadrži vrijednost koja je svevremenska te da klasik nema neku veliku važnost sam po sebi ili sam za sebe, nego njegova vrijednost proizlazi iz onoga što je nakon njega uslijedilo, iz onoga što se nakon njega dogodilo u razvoju književnosti. Marija Selak, docentica u području humanističkih znanosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, smatra kako bi bilo deplasirajuće smatrati suvremene autore sredstvom kojim će se postizati užitak koji klasici, navodno, više nisu kadri proizvesti te ih smatrati samo prijelaznom stubom koja će mladoga čitatelja dovesti do »pravih« autora. Uostalom, činjenica je da danas mladi zapravo stalno čitaju, ali čitaju sadržaje koji su »brzi« i kratki, njihov se način i recepcije i percepcije promijenio, a tekst (bio on klasičan ili moderan) zamijenila je slika.

Apsurd i hrvatski jezik

Novom kurikulu prigovaralo se, nadalje, i to što je u njemu ostala prisutna povijesna paradigma u strukturi nastave književnosti. Zanimljivo je da povijesne paradigme u popisu lektire za osnovne škole nema i nije je ni bilo, pa učenici svejedno ne čitaju. Također, ako je izostanak povijesne paradigme ključan za veću zainteresiranost učenika za nastavni proces, bilo bi poželjno sve kurikule predmeta koji se na njoj temelje (povijest, likovna umjetnost, glazbena umjetnost) oblikovati tako da sadržaji kreću od poznatoga k nepoznatomu, od suvremenosti prema prošlosti, što bi, može se pretpostaviti, u svim navedenim predmetima izgledalo kao najobičniji apsurd, a upravo su taj apsurd u području hrvatskoga jezika kritičari kurikula predstavili kao jednu od najpoželjnijih paradigma.

Tomislav Reškovac, član Ekspertne radne skupine za provođenje Cjelovite kurikularne reforme čiji je voditelj bio Boris Jokić, smatra da je u kurikulu ostavljen popis kanonske literature zato što o njemu nema spora, a uklonjen je popis suvremenih autora oko kojega je bilo sukoba te je na taj način osigurana sigurna pozicija komfora.

Ako je tomu uistinu tako, komfornost i komocija nisu dugo trajali jer je ministrica Blaženka Divjak 14. veljače 2019. (16 dana nakon objave kurikula) na svom službenom Facebook-profilu objavila sljedeći status: Nakon jučerašnjeg dana jasno je da postoje snažni dugogodišnji prijepori u struci, ali i javnosti po pitanju lektire. I ja sam kao ministrica shvatila jasnu poruku i uvažit ću kritike. Zamolila sam kolege da hitno sastave anketni upitnik za sve učitelje Hrvatskog jezika u osnovnim i srednjim školama i upravo će oni svojim odgovorima kreirati preporučeni popis suvremenih lektirnih djela. To možda i nije uobičajena metoda, ali mislim da ovako snažne prijepore, oko kojih očito nema suglasja unutar struke, mogu riješiti samo ljudi iz učionica koji svaki dan provode s učenicima i koji najbolje mogu autonomno procijeniti kojim lektirnim djelima će najbolje ostvariti ishode učenja koji su predviđeni kurikulumom Hrvatskog jezika. Zaključno, najvažnije je da ovim pristupom promoviramo i podržavamo autonomiju i stručnost učitelja.

Nastavnik je i dalje na vjetrometini

Takav potez pokazao je da ni Ministarstvo nije sigurno u dokument koji je objavilo te da je podložno pritiscima i kritikama koje su odjeknule medijima nakon objave dokumenta, što također nije postupak koji bi onima koji će po kurikulu raditi trebao ulijevati sigurnost i povjerenje. Najavljena anketa trajala je dva tjedna, a cjelovito su ju ispunile 8344 osobe, i to 4770 učitelja razredne nastave (oko 55 %), 1598 učitelja hrvatskoga jezika u osnovnoj školi (oko 80 %), 1011 nastavnika hrvatskoga jezika u srednjoj školi (oko 90 %), 752 knjižničara u osnovnoj (oko 85 %) te 214 knjižničara u srednjoj školi (oko 70 %). Na temelju rezultata ankete sastavljen je popis koji sadrži više od 700 djela od kojih se 241 naslov odnosi na srednjoškolske izborne lektire. Ministrica je pojasnila i da su se tim popisom ispitale potrebe za opremanje školskih knjižnica, da se na njemu zapravo nalaze preporuke nastavnika svojim kolegama, da će on biti objavljen na mrežnim stranicama Ministarstva znanosti i obrazovanja te da taj popis ne mijenja usvojeni kurikul hrvatskoga jezika po kojem se počinje raditi od jeseni. Vuk je sit i ovce su na broju. A nastavnik je i dalje na vjetrometini.

O većini lektirnih naslova (21 naslov od ukupno 40) nastavnik, dakle, odlučuje sam. Naslovi nastali na temelju anketa nisu dio službenoga dokumenta po kojem se počinje raditi u šk. god. 2019./2020., nego su zapravo samo nekakav orijentacijski popis koji stoji na stranicama Ministarstva. Suvremeni hrvatski autori koji su se protivili donesenomu kurikulu (iz pedagoških ili financijskih razloga?) mogu predahnuti jer će za opremanje školskih knjižnica u sljedeće dvije godine iz državnoga proračuna biti izdvojeno 5,2 milijuna kuna, a iz europskih fondova povući će se 37,5 milijuna kuna (u 2015. za opremanje školskih knjižnica izdvojilo se oko 200 000 kuna) pa je logično pretpostaviti da će se kupovati i njihove knjige koje su se našle na popisu.

Međutim, što će se dogoditi ako nastavnik odabere knjigu s popisa koji stoji na stranicama Ministarstva, s popisa koji nije nikakav službeni dokument, a roditelj djeteta zaključi da je to određeno djelo iz ovoga ili onoga razloga (koji u ovakvom slučaju može zaista biti bilo koji, čak i posve racionalno neutemeljen razlog) neprimjereno i prijavi nastavnika Ministarstvu? Hoće li tada itko stati iza nastavnika ili će svi od njega oprati svoje ruke, za što je teren, čini se, vrlo uspješno i pripremljen? A što se dotičnoga popisa tiče, on je u nekim svojim aspektima itekako upitan.

Naoko nevelika brojka zagovornika spornih djela

Hrvatsko katoličko društvo prosvjetnih djelatnika »pročešljalo« je popis i izdvojilo 11 djela koja donose šokantne, mračne priče, pedofilske scene, pornografske sadržaje, vulgarizme, izopačenu seksualnost, nemoralne i nihilističke poruke s nizovima samoubojstava. U njima se veliča incestuozni i pedofilski odnos, opisuje homoseksualni odnos i silovanja, seksualnost se nameće kao opsesija, mladi se identificiraju s junacima koji nemaju nikakav smisao ni cilj, koje vode goli nagoni pa imaju destruktivan naboj, s likovima mladih buntovnika koji se s krajnjim nepoštovanjem i izopačenim riječima obraćaju svojim roditeljima i bližnjima čak i nakon njihove smrti. Tu su apsurdni i bizarni likovi i odnosi: npr. učiteljica pripovijeda detaljno o seksualnom iskustvu s učenicom, koja ju je silovala i otkrila njenu lezbijsku stranu, pripovjedač se divi potezu maturanta koji je nožem prisilio ravnateljicu škole da se gola prošeta po školi osvećujući joj se za jedinice i zaključuje o silovanju desetogodišnje djevojčice od strane starog čovjeka: »Deset godina, pomislio sam, okrugla cifra. Odlično vrijeme da se siluje djevojčica.« U jednoj od njih naši branitelji love ribu na Kupi na mamac od mesa četnika, a onda pripremaju juhu zajedno s četnicima s druge strane i jedu; pokazuje se poželjnim seks na groblju; u drugoj se javljaju asocijacije na sušenje mesa u krematoriju, blasfemije, ismijavanje Crkve i svećenika (preko fra Ambrozija Testena, stvarne, preminule osobe i stvarnog samostana). Tih 11 spornih djela, s obzirom na to da popis izborne lektire za srednje škole nije sastavljen prema razredima, prema uzrastu učenika, nego prema broju nastavnika koji su se za pojedini naslov izjasnili, odabralo je najmanje 12, a najviše 123 osobe, dakle između 0,9 % i 10 % nastavnika i/ili knjižničara. U konačnici nije posrijedi velika brojka. Ali nije ni brojka koja bi se trebala zanemariti.

Žmiriti i oglušiti se »jer je to umjetnost«

Činjenica je da su članovi Hrvatskoga katoličkoga društva prosvjetnih djelatnika iznijeli »samo« ulomke djela koja smatraju neprikladnima za školsku lektiru, iako su u svom osvrtu načelno predstavili i teme i atmosfere koje u tim djelima prevladavaju. Činjenica je i da je francuski kardinal de Richelieu, vezano upravo uz vrlo opasnu aktivnost sagledavanja pojava izvan njihova konteksta, još u 17. stoljeću izjavio: Dajte mi dva retka napisana rukom najpoštenijega čovjeka i ja ću u njima naći razloga da ga dam objesiti. Činjenica je i da se danas na »starom« popisu lektire nalaze djela koja su u vrijeme svoga nastanka završila na sudu zbog povrjede vjere i javnoga morala (Gustave Flaubert: Gospođa Bovary, Charles Baudelaire: Cvjetovi zla). Činjenica je i da se na tom popisu nalazi i, primjerice, djelo koje vrvi vulgarizmima i u kojem likovi psuju neke od najvećih kršćanskih svetinja (Ivo Brešan: Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja).

Što se tiče francuskih klasika, povijest je pokazala da je te 1857. kada su se i Flaubert i Baudelaire našli na sudu u Parizu bilo nešto itekako trulo jer je protiv oba autora podignuta identična tužba u kojoj je čak i tužitelj bio isti, a da pritom njihova djela nikada nije osudila ni Crkva niti su došla na popis zabranjenih djela. Što se Mrduše Donje tiče, u njoj Brešan pokušava na realističan način oslikati i mentalitet i jezik jednoga sela, a na psovku bi se, valjda, trebalo i zažmiriti i oglušiti ako je izrečena u svrhu postizanja smijeha.

Pedofiliji i incestu nije mjesto u školama

Preljub i psovka, primjera radi, pojmovi su o čijoj se prisutnosti u lektirnom djelu treba raspravljati, trebaju se problematizirati i dovoditi u pitanje razlozi zašto se o njima piše (Flaubert je, tako, svoju obranu temeljio na tome da on u Gospođi Bovary ne veliča preljub, nego pokazuje kakve kobne posljedice on sa sobom donosi), međutim za pedofiliju i incest koji se javljaju u nekim djelima koja se nalaze na popisu izborne lektire bilo na razini ulomka bilo na razini samo jedne jedine rečenice, jednoga jedinoga motiva, u raspravama nema mjesta niti bi ga smjelo biti. To, naravno, ne znači da se o tim pojavama ne bi uopće trebalo razgovarati, ali zasigurno ne na temelju predložaka koji se nalaze u 11 spornih tekstova s popisa. Gostujući u emisiji na HRT-u, pomoćnica ministrice znanosti Lidija Kralj o tome je rekla: »Ja vjerujem da mi imamo vrlo kompetentne učitelje u našim školama i da učitelji u suradnji s psiholozima, pedagozima i drugim stručnjacima u školama mogu kvalitetno donijeti odluku koje će sadržaje prezentirati djeci i na koji će ih način obrađivati. Rekla bih da učitelji svaki takav primjer mogu iskoristiti kao loš primjer, pojasniti zašto je takav kontekst loš i zašto takvo ponašanje nije odgovarajuće«, na što je Slobodan Prosperov Novak odgovorio: »Nema ovdje konteksta, kolegice, riječ je o krivičnom djelu. Vlasnik škole je država, vi ste predstavnik države i ne smijete dopustiti da to uopće uđe u škole. Kažete da će učitelj to objasniti. Učitelj ne smije doći u priliku objašnjavati citate koji su ovdje pročitani.«

Poučak Don Quijotea

Jedno su se vrijeme po školama mogli vidjeti plakati koji su tiskani s namjerom da se upozori učenike na sve opasnosti koje sa sobom nosi konzumiranje droga. Na plakatima su bili ispisani nazivi svih vrsta do tada poznatih droga popraćeni slikom i opisom učinka koje dotično sredstvo ima na tijelo i na psihu čovjeka. Moglo se, tako, vrlo jednostavno doći do informacije koje droge »podižu«, koje »spuštaju«, koje razbistruju percepciju, a koje anesteziraju… S jedne je strane taj plakat bio iznimno koristan jer je služio kao dobar izvor informacija koje je potrebno znati kako bi se izbjegle sve nevolje do kojih čovjeka može dovesti neznanje, ali je s druge strane bio i vrlo opasan jer su mnogi primijetili da bi mogao poslužiti kao propagandni program kojemu je još samo nedostajao popis mjesta ili kontakt osoba kod kojih bi se takvo nešto moglo nabaviti. Dakle, odrasli ljudi, osobito oni čija je uloga značajna u formiranju i oblikovanju mladih, trebaju biti vrlo oprezni s predlošcima i primjerima na temelju kojih će poučavati. Novi kurikuli na tom području nude slobodu i autonomnost jer su u svojoj biti usmjereni na ishode, a ne na sadržaje, što bi otprilike značilo da učenik treba u tekstu prepoznati nepoželjan oblik seksualnoga ponašanja bez obzira na vrstu teksta koju ima pred sobom. Iz toga proizlazi pitanje može li učenik neki oblik seksualnoga ponašanja prepoznati kao nepoželjan ako on u tekstu nije tako prikazan? S obzirom na to da je novi kurikul pun fraza o važnosti razvoja kritičke prosudbe, teoretski bi odgovor morao biti potvrdan, no nije izvjesno bi li se to i u praksi pokazalo takvim kada se učenike već predloškom navodi na drugačije zaključke.

Pitanje neprimjerenih lektirnih sadržaja nije, kako se to u javnosti pokušava predstaviti, pitanje zadrtih konzervativaca, klerofašista i katolibana; to je pitanje društva u cjelini, pitanje svakoga čovjeka i svakoga roditelja, bez obzira na njegov svjetonazor

Ako bi učenici ipak imali već čvrsto oblikovanu moć kritičke prosudbe i prepoznali opisano ponašanje kao nepoželjno, valjalo bi se onda i zapitati što bi se dogodilo sa slikom koja je nakon pročitanoga teksta ostala u njihovoj svijesti? Kaže poslovica da je čovjek ono što jede. Ako ljudsko tijelo izgrađuje ili zagađuje ono što čovjek u njega unosi, ne događa li se identičan proces i s ljudskim duhom kojega sadržaji kojima je izložen, a u suvremenom svijetu ta je izloženost enormna, mogu oplemeniti, ali i razoriti? Nije li upravo Alonso Quijano dobio ideju da postane bistri vitez Don Quijote od Manche baš na temelju viteške šund-literature? Nije li Emma Bovary stvorila posve krivu predodžbu o ljubavi na temelju nerealnih, idiličnih, sladunjavih priča iz ljubavnih romana? Ne diktiraju li mediji danas i mladima i starijima kako treba izgledati, kako se treba odijevati, što piti, što jesti, kako razmišljati? Nije li onda, s obzirom na navedene primjere, realno očekivati da bi ta sporna vrsta literature koja se našla na popisu izborne lektire mogla pomalo i postupno, gotovo neprimjetno, u svijesti mladoga čovjeka mijenjati predodžbu o onome što je u spolnosti prirodno i sveto? Nisu li se upravo takvoj literaturi u kurikulu snažnom lupom zatvorila vrata, pri čemu je taj čin bio samo obmanjujuća predstava za javnost, da bi joj se istodobno popisom koji je nastao na temelju anketa otvorio jedan mali prozor? Nije li realno u takvoj situaciji zapitati se koliko će biti potrebno vremena da nešto što je u jednom trenutku bilo izborno dobije legitimitet i postane obvezno, odnosno da borci protiv kanona postanu upravo ono čemu se, navodno, suprotstavljaju – da postanu kanon sâm.

Reforme međusobno dokidaju jedne druge

Jedanaest spornih djela koja se nalaze na popisu nastalom na temelju ankete odstupa od nekih načela navedenih u kurikulu: daleko su, naime, od razumijevanja književnosti kao temelja nacionalnoga identiteta jer vulgarnost nije temelj na kojem se identitet izgrađuje, kao što nije ni temelj kulturne komunikacije. S obzirom na to da izborni tekstovi na popisu za srednju školu nisu grupirani po uzrastu, po razredima u kojima bi se trebali čitati, postaje jasno, što se načela primjerenosti tiče, da su svi tekstovi na popisu primjereni za sve uzraste, što, jasno, ne može biti ni ispravno ni zdravo ishodište bilo kojega, a osobito nastavnoga procesa, stoga se može zaključiti da neke pojave unutar reforme školstva međusobno dokidaju jedne druge.

Valjalo bi istaknuti da škole nisu mjesta čija bi uloga trebala biti proizvodnja užitka iako svijet danas pokušava naučiti mlade ljude upravo suprotno – da samo iz užitka proizlazi dobro, a iz truda i napornoga rada, iz onoga što je ponekad i tegobno i teško, valjda ne proizlazi ništa. U svijetu koji počiva na posve iskrivljenim vrijednostima, u svijetu koji je postao neosjetljiv na izopačeno i nastrano, a prilično rigidan prema onome što je prirodno i zdravo, obrazovne se reforme nikako ne bi smjele prepuštati u ruke samo i isključivo institucijama te pritom zanemarivati prvu, najznačajniju, i odgojnu i obrazovnu »ustanovu« – obitelj. Ako obitelj dopusti da cijeli taj proces prođe mimo nje, dopustit će i prepustit će onda i odgoj svoje djece drugima koji će dati sve od sebe da im usade »vrijednosti« usmjerene protiv njih samih. Svijet će tako djeci zatrti identitet; svijet će tako obitelji ukrasti djecu.

Pitanje neprimjerenih lektirnih sadržaja nije, kako se to u javnosti pokušava predstaviti, pitanje zadrtih konzervativaca, klerofašista i katolibana; to je pitanje društva u cjelini, pitanje svakoga čovjeka i svakoga roditelja, bez obzira na njegov svjetonazor. A sve one pripadnike »naprednjačke« struje koji ponekad šire neistine o »nazadnima« trebalo bi suočiti s ulomcima u kontekstu i/ili izvan njega i nakon toga im postaviti samo ovo pitanje: »Biste li jedan takav tekst preporučili za čitanje i svojemu djetetu?«

IZVORPrilika 157/2019.
Prethodni članakPOZIV NA NASLJEDOVANJE NA ISUSOVU PUTU Na slobodu pozvani!
Sljedeći članakINTERNETSKA PLATFORMA »MONASTAYS« Prepoznali potencijal vjernika i hodočasnika i najstariji oblik turizma doveli u 21. stoljeće