NEPROCJENJIVI SURADNICI I učitelj i odgojitelj mladeži

Snimio: B. Čović | Vjeronauk je predmet koji, u svjetlu vjere, pripravlja za život. A život ide brzo i brzo se odraste, kao što je danas slučaj s pripadnicima srednjoškolske ekipe koja je sa svojim vjeroučiteljem proslavila pobjedu na vjeronaučnoj olimpijadi 2014. godine u Šibeniku

Vjeroučitelj je onaj koji se drži crkvenog nauka i svojim svakodnevnim životom svjedoči vjeru. Međutim, on nije samo primjer, već je i poticaj svojim učenicima da i sami svoje ponašanje usmjere istom cilju – živoj vjeri. Vjeroučitelji oblikuju ljude i pomažu im rasti duhovno. Svaki izazov tog poziva i činjenica da on nije nimalo lak, čine učitelje primjerima nesebičnosti u koje se svaka mlada osoba može ugledati. Pitanje vjeronauka u školama javlja se kao “kontroverza” gotovo sezonski – tijekom ljetnih mjeseci ili u ranu jesen kada počinje nova školska godina u medijima je redovito prisutna tema “prisilnog vjeronauka”. Vjeronauk ne uči samo o principima i postojanju katoličke vjeroispovijesti, već raspravlja o svim vjerama, razlikama, etičkim i moralnim načelima, te je kao jedan od predmeta ključan za razvoj djece u zrele pojedince koji imaju jasne moralne i etičke standarde. Osim što je to neprocjenjiv životni poziv, on sa sobom donosi i brojne poteškoće te žrtvovanje velikog dijela slobodnoga vremena. Ipak, uputiti nekoga prema istinskom svjetlu i životnoj radosti najbolja je plaća koju svaki vjeroučitelj može primiti.

Ideje o korjenitim promjenama ili reformama obrazovnoga sustava često su s razlogom medijski veoma popraćene jer je obrazovni sustav jedan od najvažnijih dijelova društva. Isto tako redovito valja naglašavati sve ono dobro s čim se svakodnevno susreću hrvatski učenici u osnovnim i srednjim školama. Kvaliteta obrazovanja, naravno, ovisi o cijelom nizu čimbenika i uvjeta, a jedan od najvažnijih su kompetentni učitelji i učiteljice. Danas tehnologije omogućuju pristup znanju bez učitelja, ali zaista kvalitetan odgoj i obrazovanje u rukama su učitelja i nastavnika. Pogrješno je informacije smatrati znanjem. Treba cijeniti osobu koja može prenijeti svoje znanje mladomu čovjeku. Konačno, cilj ne bi trebao biti samo školski uspjeh, nego i zadovoljstvo dobivenim znanjem.

Stoga je kvaliteta odgoja i obrazovanja u rukama učitelja i nastavnika. S obzirom na odgovornost i zadaću koju učitelj ima, podučavanje se ne može smatrati samo zanimanjem, ono je poziv. Interakcije u učionicama osnovnih i srednjih škola oblikuju identitete mladih osoba, a zadaća je vjeroučitelja istaknuti vjeru kao glavni čimbenik toga razvoja. Upravo bi kroz vodstvo vjeroučitelja mlada osoba trebala imati priliku izraziti svoja uvjerenja te ih bez straha primijeniti i na ponašanje. Zdravo i poticajno okruženje koje stvara vjeroučitelj može unaprijediti pojedinoga učenika, ali i cijeli razred. Naravno, vjeroučitelj je onaj koji se drži crkvenoga nauka i svojim svakodnevnim životom svjedoči vjeru. Međutim, on nije samo primjer, nego je i poticaj svojim učenicima da i sami svoje ponašanje usmjere prema istomu cilju – živoj vjeri.

Nemojmo zaboraviti da je svaki mladi život u jednom trenutku dotaknuo učitelj čije će riječi ta osoba nositi do kraja života. Nastava u učionici nije samo znanje potrebno da se prođe ispit, nego i poduke koje sežu puno dalje od toga. Vjeroučitelji oblikuju ljude i pomažu im rasti duhovno. Svaki izazov toga poziva i činjenica da on nije nimalo lak čine učitelje primjerima nesebičnosti u koje se svaka mlada osoba može ugledati. Učionica je mjesto u kojem se mlade osobe oblikuju i razvijaju na svom putu da postanu građani, punopravni članovi zajednice, a prije svega ljudi. Ima li plemenitijega poziva nego usmjeravati taj put vjerom i prema vjeri?

Most između Crkve i obrazovanja

Šturo gledano, prema definiciji Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje vjeroučitelj je »stručnjak koji sustavno i cjelovito upoznaje ljude s vjerom te ih podučava temeljnim postavkama vjere i pomaže im u usvajanju ljudskih i vjerskih vrjednota koje su primjerene dobi učenika«. Naravno, vjeroučitelj je mnogo više od toga – on je most između Katoličke Crkve i škole, osoba koja našu vjeru približava, tumači i dijeli tako da je potpuno shvatljiva, razumljiva i cjelovita te da se njezin pozitivan utjecaj na osobu usvoji učenjem gradiva.

Pitanje vjeronauka u školama javlja se kao »kontroverza« gotovo sezonski. Tijekom ljetnih mjeseci ili u ranu jesen, kada počinje nova školska godina, u medijima je redovito prisutna tema »prisilnoga vjeronauka«. Bolje je pitanje je li posrijedi jednostavno nerazumijevanje, neupućenost ili zloba onih koji protestiraju »radi protesta«, a začuđuje i razina »kolektivne amnezije« vezane uz bivši režim koji je vjeronauk izbacio iz škola – gdje je oduvijek bio. Vjeronauk u školama nije isključivo vjersko obrazovanje, vjeronauk je predmet na kojem nastavnik vjeroučitelj djecu obrazuje o vjeri. Vjeronauk ne uči samo o principima i postojanju katoličke vjere, nego raspravlja o svim vjerama, razlikama, etičkim i moralnim načelima te je kao jedan od predmeta ključan za razvoj djece u zrele pojedince koji imaju jasne moralne i etičke standarde. U tom je uloga vjeroučitelja ključna – iako se gotovo svakodnevno ili vrlo često susreću s omalovažavanjem svojega posla ili animozitetom prema prirodi posla koji obavljaju, njihova je zadaća ustrajati u tome da obrazuju i stvaraju generacije respektabilnih pojedinaca. Kao što smo već spomenuli, vjeroučitelji su most između Crkve i škole – oni su vezivno tkivo koje mlade usmjerava da se nastave obrazovati i istraživati te da prodube svoju vjeru i povezanost sa zajednicom vjere koja u svojoj srži ima vrijednosti koje stvaraju bolju budućnost. Vjeroučitelji (kao i drugi učitelji) »posljednja su crta obrane« od stvaranja pojedinaca koji su samo brojka u sustavu. Njihov je izazov u poučavanju čak i veći: njihov posao nije samo prenošenje znanja o religijama, nego i formiranje pojedinaca da slušaju svoj unutarnji glas, svoju savjest, i da ne prežu pred teškim, ali ispravnim odlukama.

»Vjeronauk – priprema za život«
Marija Tomičić želi biti učenicima »kao val žalu, čas blizu, čas udaljena, kako bih ih potaknula da sami posegnu za nečim višim…«

»Vjeroučiteljski poziv od nas zahtijeva da ga živimo ne samo šest sati u školi, nego cijeli život«, rekla je mlada vjeroučiteljica Osnovne škole Jelsa Marija Tomičić. Istaknula je da je u zvanju katehete najvažnija autentičnost pa tek onda znanje. »To sam naučila upravo u radu s djecom. Oni sve vide u susretu, oni osjete ako ih se vara, prepoznaju ako glumimo. Upravo je zato vjeronauk prije svega odgojni predmet koji nas priprema za život! Priprema nas za svetost u svakidašnjici bez obzira na okolnosti u kojima smo se našli. Vjeronauk u školi prenosi znanje, ali to znanje ima smisla samo ako potiče na djelovanje!«

Vjeroučiteljica Marija ističe da je njezina misao vodilja »Marijin fiat – neka mi bude«. »Gdje god da jesam, tamo sam prije svega da posvjedočim Božju ljubav, radost i ljepotu kršćanskoga života, života s Bogom.«
»Spomenula bih također važnost upoznavanja učenika i ozračja u razredu. Da bih im mogla prenijeti znanje, moram znati disati s njima. Slikovito rečeno, želim im biti kao val žalu, čas blizu, čas udaljena, kako bih ih potaknula da sami posegnu za nečim višim…«
Mlada je vjeroučiteljica izdvojila Kranjčevićeve riječi: »Mrijeti ti ćeš ako sam počneš u ideale svoje sumnjati« te dodala: »Treba uložiti puno truda i nije uvijek jednostavno, ali uz Božju pomoć trebamo iskoristiti sve talente i svaki darovani sat da na nov način pokazujemo djeci i mladima put k Bogu!«
Neprocjenjivi suradnici

Vjeroučiteljsko zvanje često iziskuje angažman na dvije »fronte«: u školi i župnoj zajednici. Najčešće je u oba slučaja vjeroučitelj taj koji podučava učenike, prvopričesnike i krizmanike kršćanskim vrijednostima i putokazima, pri čemu su, a to ističe i Opći direktorij za katehezu, školski i župni vjeronauk međusobno različiti, ali i komplementarni jer zajednički čine jedinstvenu cjelinu. Tako evangelizacija mladih postaje temeljno poslanje i vjeroučitelja i župnika, a vjeroučitelj je u tom procesu župnikov neprocjenjiv suradnik. To često iziskuje vjeroučiteljski cjelodnevni angažman, a nerijetko i duga putovanja iz jedne škole u drugu ili iz jedne župe u drugu župnu zajednicu. Stoga, osim što je to neprocjenjiv životni poziv, on sa sobom donosi i brojne teškoće te žrtvovanje velikoga dijela slobodnoga vremena. Ipak, uputiti nekoga prema istinskomu svjetlu i životnoj radosti najbolja je plaća koju svaki vjeroučitelj može primiti.

Priredili: K. Jakobović, M. Labaš, E. Pinter, J. Radoslavić

IZVORGlas Koncila br. 8/2021.
Prethodni članakKORIZMENI »PUT NADE« Meditacije nad postajama križnoga puta iz potresom ranjene Hrvatske
Sljedeći članakDVA MISNA I JEDNO PAPINSKO PITANJE Vrijedi li misa s glinenim kaležom?