»Zemlja je spašena!« rekli su legendarni »Smogovci« pobijedivši zlokobnoga Krona, a parafraziram ih »potopljen« kasnosrpanjskim poklicima i naslovima: »Pelješki most konačno gotov!«, »Hrvatska napokon spojena!«… A meni, pamtećoj »konzervi«, čini se nikad razdvojenija?! Na stranu crta (i to što ju mnogi još nazivaju »linijom«) razdvajanja na necijepljene i cijepljene, skeptike i »vjernike« korone. Na stranu i podijeljenost na one koji tvrde da se na ovo spajanje dva hrvatska kraja pelješkoga mosta čekalo 300 godina, i one koji znaju (a neki Jožeki se i sjećaju) da je znatno nedavnije bilo »Hrvatskih« koje su ih svojim granicama već oba obuhvaćala… I kad sve to zanemarim, »nespojenost« zemlje čini mi se poprilična, da ne reknem povijesna, unatoč povijesnomu mostu. Nespojenost sve bogatijih i sve siromašnijih, društveno povlaštenih i »ništkoristiranih«; nespojenost onih koji su za ustavni muško-ženski brak i »čuvara« Ustava koji su za brakove svih rodova, spolova i sastava; nespojenost onih koji su istodobno za neradnu nedjelju i pobačajnu slobodu… A najposebnije i najizraženije u ove vrele dane – pa pomislim da haluciniram – razdvojenost se očituje u brojnim komemoracijama žrtava koje me zadnjih godina dovode do uvjerenja da zasigurno ne živimo svi u istoj državi! Pa ne samo da se osjećam braniteljski sluđeno zato što se mahom slave junaci i žrtve onoga davnoga rata (koji isto pamte još samo neki Jožeki) koji nas je, uostalom, natjerao da vodimo i Domovinski rat (koji pamte i dozreliji momci za ženidbu), već mi se nekako čini da smo na korak do proslava i komemoracija onih koji su nas u tom novom ratu napadali, sa starim petokrakama! I tako sve dok se ne zapitam je li ova država nastala u Vukovaru ili Jajcu?! Pa kad odgovorim što mislim, još će mi reći da sam već dementan pa lupam gluposti o stvarnom nastanku ove naše slobodne i suverene (izraz »nezavisne« se izbjegava, da se koga ne povrijedi?) briselske i regionske Hrvatske!
Zbog svega toga, neka je mosta! Makar je zasad više »slikovit« nego »vozovit« jer do njega nema pristupnih cesta, ne valjda zbog nekih lokalnih nespojivosti. Nisu ga još službeno ni krstili, premda ga narod već zove Pelješkim ili Kineskim. Negdje čak otvorili glasovanje za ime mostu, pa naš »zna se Krešo« veli da bi po zaslugama trebao dobiti premijerovo ime ili da se zove makar »Premijerski most« jer su »kineski i naš premijer 2019. zajednički pritisnuli tipkalo za zabijanje najdužeg čeličnog pilota«. Kaže još da bi nas to spajalo sve do Kine. Željac je za to da se u nazivu izbjegne riječ most zbog reklame istoimenoj političkoj stranci, a Debeli je odmah dodao da bi se mogao zvati »Kninska kraljica Matea«. Jer da bi nas to najbolje spojilo. I one koji nisu baš hrvatski uspaljeni, ali se vole dičiti i poslikavati s olimpijskim medaljama »svoje« zemlje, i sve nas koji smo zbog kninskog zlata doista pali u kraći trans. Koji nam je i inače velikodušno i kontrolirano dopušten svake godine petoga kolovoza.
