Iako je zadaća političkih vlasti služiti interesima cjelokupnoga hrvatskoga društva, sadašnja vlast sve češće pokušava građanima zabraniti odlučivanje kako živjeti vlastitu stvarnu današnjicu. Zato vlast nameće strah od budućnosti neargumentiranim plašenjima. To se najviše očituje u izravnu, ali i u neizravnu protivljenju prikupljanju potpisa za referendum o preispitivanju mirovinskih reforma. Pritom vlast zaboravlja da je važnije ne ići protiv naroda, nego uz narod.
Međutim, posljednje protivljenje referendumu protivljenje je pokušajima uvažavanja volje naroda glede mirovinske reforme. I dosadašnji pokušaji referendumskih inicijativa o bilo kojem pitanju od općega interesa za građane nailazili su na otpore vlasti dopuštenim i nedopuštenim metodama. Ipak posljednje protivljenje prevršilo je svaku mjeru te se postavlja dilema »sada ili nikada«.
Povodom toga nameće se načelno pitanje je li važnije pitanje prava (zakona) ili pitanje pravde, odnosno pravednosti, kada je riječ o pitanjima od općega interesa za građane. Dok u slučaju preispitivanja mirovinske reforme sindikati i građani traže pravdu za sve, vlast u ime države, a zapravo ideologije liberalnoga kapitalizma, traži pravdu za sebe kao državu, na štetu građana.
S obzirom na to da je Europa, a u njoj je i Hrvatska, prije svega kulturni i civilizacijski pa tek nakon toga politički i zakonski pojam, zakonodavstvo ne smije biti niti postajati instrument ideologije jer bi to bila priprema za jednoumlje i diktaturu države. Zakoni moraju prije svega biti moralni sa stajališta građana i u skladu s kulturnim, civilizacijskim i religijskim shvaćanjima svakoga društva, što vrijedi i za hrvatsko društvo. Dakle i hrvatska vlast mora polaziti od činjenice da moralnost ne proizlazi iz države, nego iz naroda.
Povratkom na 65 godina starosti ne zabranjuje se rad nakon 65. godine niti se ikoga tjera u mirovinu. Dakle, tvrdnja da se rad iznad 65. godine zabranjuje nije istinita, nego je obmana.
Ako ostane uvjet starosti 67 godina, mnogi će morati tražiti spas u prijevremenim mirovinama, u kojima će biti trajno kažnjeni znatnim smanjenjem visine mirovine. Zato bi smanjivanje prijevremene mirovine trebalo biti samo privremeno dok se ne doživi 65 godina. Dakle, smanjenje ne smije biti trajna kaznena odredba. Trajnih kazna nema ni u kaznenom zakonu.
Činjenica da je prosjek staža hrvatskih umirovljenika manji od staža umirovljenika država zapadne Europe posljedica je likvidacija i stečaja brojnih poduzeća, a često i prisilnih tjeranja u mirovine. U taj prosjek uračunati su i korisnici razmjernih dijelova hrvatskih mirovina ostvarenih sa samo nekoliko godina staža jer su uvjete ispunjavali s inozemnim stažem. Dakle najmanje su krivi hrvatski umirovljenici za relativno kraći staž i zato nema logičnoga opravdanja za podizanje uvjeta starosti za mirovine.
Nepovoljan omjer između broja zaposlenih, odnosno aktivnih osiguranika i broja umirovljenika privremen je i umjetno proizveden dokupom mirovinskoga staža, priznavanjem staža za Domovinski rat te priznavanjem mirovina pod povoljnijim uvjetima, kao i preuzimanjem mirovina bivše JNA te doseljenjima hrvatskih državljana iz drugih republika bivše Jugoslavije. To su činjenice za koje ne treba kriviti te umirovljenike niti se to može uzimati kao opravdan trajni razlog lošega omjera. Taj je omjer povećan jednokratno i ne će biti trajan. Tijekom vremena već će se po biološkim zakonima (umiranjem) smanjivati loš omjer umirovljenika u korist aktivnih zaposlenika. Dakle, tobožnja trajna opasnost od budućnosti lošega omjera s vremenom će otpasti i ne prijeti kolaps mirovinskoga sustava.
Veća opasnost za sigurnost budućih umirovljenika postojanje je obveze za plaćanje doprinosa za II. mirovinski stup. Kada bi se doprinos od 5 posto koliko se plaća za taj II. mirovinski stup vratio i plaćao u I. mirovinskom stupu, bile bi pokrivene sve isplate mirovina koje su ostvarene stvarnim mirovinskim stažem. Nažalost država na to ne želi pristati. Razlog je to da iz toga fonda može sebe kreditirati pozajmicama i tako biti rastrošna na drugim područjima.
Zato treba vlastitim potpisima podržati inicijativu sindikata za referendum i tako iskazati volju naroda, koji ima pravo odlučiti o svojoj mirovinskoj budućnosti. Država nema pravo »prati ruke« od vlastite odgovornosti za svoje promašaje.
