Dnevnički zapisi koje je župnik Josip Vraneković vodio za vrijeme čitava boravka nadbiskupa Alojzija Stepinca u Krašiću, od prosinca 1951. sve do veljače 1960. godine, nedvojbeno su jedan od najdragocjenijih izvora za upoznavanje Stepinčeva mučeništva i njegove svetačke ustrajnosti u vjernosti Crkvi. Međutim, manje je poznato kako je pet svezaka Vranekovićevih zapisa uopće uspjelo proći ispod radara jugoslavenske Udbe i preživjeti kao svjedočanstvo Stepinčeva krašićkoga sužanjstva sve do današnjih dana. Taj bi se fenomen mogao nazvati i svojevrsnim nezabilježenim blaženikovim čudom.
Prva akcija »krijumčarenja« dnevnika
U prvim danima nakon Stepinčeve smrti Krašićem je zavladala dramatična atmosfera. Selo je vrvjelo milicijom i Udbom, a upravo su u takvu ozračju, hrabrošću i lukavošću jedne služavke Maloga Isusa – s. Salezije Golubić – i župnika Vranekovića, dnevnički zapisi »prokrijumčareni« iz Krašića. Iz drvarnice nedaleko od krašićkoga farofa župnik Vraneković ponio je dnevnike u torbi i zajedno s nadbiskupom Franjom Šeperom pošao za Zagreb. Poznato je da je na barem jednom mjestu – a možda i na više njih – milicajcima za dlaku promaklo da otkriju dnevnike. No kada je ta dramatična operacija uspjela, župnik Vraneković već se idućega dana redovnicama u Krašiću pohvalio da su dnevnici otišli prema Rimu. No oni će do Vječnoga Grada zapravo putovati oko tri godine.
U rukama isusovačkoga provincijala
Osim što na dugi rok Krašić nije mogao biti sigurno mjesto u kojem bi se tako dragocjen dokument mogao čuvati, takvih povjerljivih lokacija nije se baš moglo pronaći ni u Zagrebu. Sjedište Zagrebačke nadbiskupije – nadbiskupski dvor na Kaptolu nije mogao biti takva lokacija upravo jer su u to vrijeme različite milicijske premetačine bile gotovo uobičajena stvar. No kao povjerljivi kandidat za čuvanje Vranekovićevih zapisa o Stepinčevim danima u Krašiću »iskrsnuo« je jedan isusovac – o. Ivan Kukula, tadašnji isusovački provincijal. Spremno je prihvatio zadaću i tako je prva postaja Vranekovićevih dnevnika nakon Krašića bila – kod isusovaca u zagrebačkoj Palmotićevoj ulici. Tu epizodu spašavanja Vranekovićevih zapisa dokumentirao je 2012. u časopisu »Obnovljeni Život« isusovac dr. o. Božidar Nagy u kratku osvrtu na suvremeno izdanje Vranekovićevih dnevnika koje je objavila Postulatura bl. Alojzija Stepinca.
Sjećanje Vladimira Stankovića: »Nadbiskup Šeper mi je dao pet svezaka Vranekovićevih dnevnika – pet svezaka rukom pisanih dnevnika krašićkoga župnika Josipa Vranekovića (…) – rekavši mi neka ih dobro sakrijem među rublje i prenesem u Rim i predam patru Benigaru«O. Kukula bio je i inače čovjek od povjerenja, ne samo za župnika Vranekovića ili nadbiskupa Šepera – koji se kod toga isusovca dolazio i ispovijedati – nego i za Stepinca. Čitavo vrijeme njegova sužanjstva u Krašiću Stepinac je s isusovačkim provincijalom njegovao redovitu korespondenciju. O. Kukula u nekoliko ga je prigoda uspio i pohoditi u Krašiću. Prema osvrtu o. Nagya, u koji su ugrađena i sjećanja koja mu je još kao kandidatu za svećeništvo povjerio o. Kukula, čini se da je isusovački provincijal zadaću čuvanja Vranekovićevih zapisa prihvatio na – neodređeno vrijeme.
Uz nadzor Udbe i represivan odnos režima prema Katoličkoj Crkvi, čuvati takav dokument značilo je posjedovati »protudržavne materijale«. Drugim riječima, bila je potrebna ne samo hrabrost, nego i osjećaj za »konspirativno« djelovanje, ne bi li u takvim okolnostima za buduće naraštaje preživjelo svjedočanstvo o Stepinčevim krašićkim danima. Međutim, i sam je o. Kukula vjerojatno već u prvim danima nakon što su mu povjereni dnevnici Vranekovićeve zapise revno pročitao do zadnjega slova.
Do Rima – u koferu Vladimira Stankovića
Prema osvrtu o. Nagya oko 1963. godine zagrebački nadbiskup Šeper odlučio je da Vranekovićevi zapisi budu preneseni iz Zagreba u Rim. Za taj novi korak u prijenosu dnevnika na sigurno nadbiskup Šeper izabrao je i novoga lukavoga »operativca«, svećenika Vladimira Stankovića, koji je u to vrijeme bio njegov tajnik, a kasnije ravnatelj inozemne pastve. Stanković je godinama nakon pada komunizma svoje sjećanje na tu »akciju« podijelio sa Stepinčevim postulatorom mons. Jurjom Bateljom, koje je on potom citirao u uvodnom slovu izdanja Vranekovićevih dnevnika iz 2011. godine.
Stanković je akciju »krijumčarenja« Stepinčevih dnevnika iz Zagreba prema Rimu opisao: »Nadbiskup Šeper mi je dao pet svezaka Vranekovićevih dnevnika – pet svezaka rukom pisanih dnevnika krašićkoga župnika Josipa Vranekovića u kojima je on bilježio važnije događaje u svezi s boravkom zagrebačkoga nadbiskupa, sada blaženog, Alojzija Stepinca, u kućnom pritvoru u župnom stanu u Krašiću – rekavši mi neka ih dobro sakrijem među rublje i prenesem u Rim i predam patru Benigaru.« Prije »akcije« Stanković je dnevnike također pročitao. Do Rima ih je uspio sretno prenijeti i, napose, uručiti o. Aleksi Benigaru, kojemu su upravo Vranekovićevi zapisi poslužili kao jedan od temeljnih izvora za pisanje knjige »Alojzije Stepinac – hrvatski kardinal«, do danas nenadmašene blaženikove biografije.
»Da stranci vide tu slobodu, u koju su često i dugo vjerovali«
Stepinac nije isprva ni znao da Vraneković sustavno dokumentira njegovu svakidašnjicu i promišljanja koja je živio i izricao za vrijeme krašićkoga sužanjstva. Kada mu je župnik to u jednoj prigodi čak i pomalo usputno spomenuo, Stepinac je bio vrlo zainteresiran za takve zapise. Tako je u listopadu 1957. godine Vranekoviću o njegovim zapisima dometnuo: »Da to izdate, siguran sam, da bi se sa zanimanjem čitalo. I dobro bi bilo, da stranci vide tu slobodu, u koju su često i dugo vjerovali.« Znakovito je Stepinčevo promišljanje. Naime, ono bi s jednakom težinom moglo vrijediti i za njegove suvremene osporavatelje, koji mu pripisuju različite »grijehe propusta«, pa čak i izmišljaju njegove »zločine«. A sve zbog toga što on i danas, kao i za vrijeme života, raskrinkava lažnu slobodu komunističke Jugoslavije, u koju mnogi i danas »često i dugo vjeruju«.
»Što će nam novicijati i bogoslovije, kojima bi upravljala Udba?«
