Hrvatska je uspješno prebrodila svoje najteže razdoblje stvaranja države. To razdoblje bilo je praćeno posebnim otežavajućim okolnostima kada se morala braniti bez prava na pomoć u oružju i bez političke potpore Europe i svijeta. Takve teškoće nije imao ni jedan narod iz bivšega tzv. »socijalističkoga bloka« jer njima nisu bile osporavane ni ugrožavane teritorijalne povijesne granice, a ni nacionalna opstojnost. Sve je Hrvatska morala sama izboriti, bez pomoći sa strane, svojim vlastitim zajedništvom i pomirbom. Tek kada se dobro razmahao Domovinski rat, Zapad je počeo postupno shvaćati potrebe za političkom potporom i oružjem. Rijetki su bježali u druge zemlje, a brojni su se iseljeni Hrvati, kao i oni na privremenom radu u inozemstvu, vraćali u domovinu svojih predaka da bi je branili. Dakle nije bilo iseljavanja ni privremenoga emigriranja. Prema tome zaslužila je Hrvatska svoju budućnost.
Važnu ulogu u tome imali su brojni pojedinci koji su u tada prijelomnom povijesnom trenutku imali važnu, ali i tešku ulogu u tome kako, koliko i kolikim koracima ostvarivati slobodu i neovisnost. Bilo je to pitanje ili nestati ili opstati i ostvariti pravo na bolju budućnost. Međutim, kod svakoga takvoga puta neki koraci mogu bit i pogrješni, pa i nepopravljivi, no važno je da se nije skretalo s puta, kao što je bilo skretanje s puta nakon raspada Austro-Ugarske, kada se gubilo »kao guske u magli«.
Nažalost, iako je nakon ostvarenja vlastite države učinjeno mnogo dobroga, učinjeno je i više pogrješaka, osobito u postupku tranzicije iz socijalizma u kapitalizam (privatizacija). Lopovska privatizacija zbog pogrješnoga shvaćanja liberalnoga kapitalizma, prema načelu »zgrabi, drž, ne daj«, pogrdno nazvana »tajkunizacija« ostavila je mnoge građane bez posla ili ih je otjerala u mirovine. Egzistencijalna nesigurnost i ekonomska oskudica potaknuli su iseljavanje i demografsku krizu.
Prva javna upozoravanja na tu opasnost (don Anto Baković) nisu dobila odjeka u službenoj političkoj javnosti, a u nekim su medijima bila izložena izrugivanju. Pojedini tajkuni, često istodobno i politički dužnosnici, imali su teoriju da je iseljavanje pozitivno jer će se na »pametnijem« Zapadu stjecati bolja radna iskustva i znanja, što će kasnije nakon povratka biti korisno za hrvatsko gospodarstvo. Tako se npr. u početcima zatvaranja brodogradilišta upozoravalo da će Hrvatska ostati bez vrsnih brodskih varioca. Lakonski je odgovor bio da će ih zamijeniti uvozni rumunjski varioci koji jedva čekaju dolazak u Hrvatsku (Radimir Čačić). Varioci su otišli, a brodogradilišta su se gasila.
Povratak ljudi sa stečenim iskustvima nije se ostvario. Naprotiv, otišli su, a odlaze i dalje, drugi stručni radnici i djelatnici (zidari, bravari, liječnici, medicinske sestre). Političari ostaju, često isti, dalje na vlasti i pričaju istu priču.
Nisu svjesni da kao zastupnici i dužnosnici imaju odlučujuću i odgovornu ulogu u donošenju propisa i izgradnji pravnoga sustava, odnosno odnosa građana i vlasti, kao i građana među sobom, kojim bi pravna država davala svima jednake šanse i jednaku zaštitu.
Primjeri kašnjenja obnove zbog potresa, kašnjenje u trošenju namjenskih kredita za obnovu, nespremnost administracije i slično ne mogu se pravdati neprovedivim propisima jer su propise donosili političari.
Treba podsjetiti da je građanin kao pojedinac najvažniji i da ne bi trebao osjećati strah od neugodnih iznenađenja. U tako uređenu društvu i građani bi imali potrebu poštovanja zakona, a političari bi mogli zaslužiti njihovo poštovanje. Preveliko isticanje »kulta države« bez pravednosti plaća uz istodobno ponašanje »više imati« (ironična poruka: siromaštvo je grijeh) stvara beznađe u prosječnoga čovjeka. Tomu pridonosi i učestala pojava da su ministri većinom pretjerano bogati, a neki ne mogu objasniti kako su stekli prvi milijun.
Prema tome, pretjerano naglašavanje potrošačkoga mentaliteta čini prosječnoga pojedinca nesigurnim i ugrožava njegovo dostojanstvo, a ujedno slabi njegov »imunitet« (otpornost) prema raznim ideologijama i utopijama. Zato se ne treba čuditi nedostatku autoriteta predstavnika vlasti i institucija. Najbolji je dokaz odnos građana prema mjerama vezanim uz pandemiju koronavirusa.
Blagotvorno je za svako društvo da zakoni i drugi propisi imaju što manje iznimaka i povlastica, koje kasnije u provedbi uzrokuju nejednakost, nepravde i neprovedivost. To ne znači biti protiv povlastica koje trebaju imati osobe s invaliditetom, branitelji, samohrani roditelji, djeca i osobe s posebnim potrebama i slično. Svi takvi trebaju imati posebnu zaštitu, kako ne bi bili u podređenu položaju. No i u tome se treba čuvati od pretjerivanja kojima se neke dovodi u povoljniji položaj u odnosu na ostale. Ima primjera u vezi s povlasticama osoba s invaliditetom koji su taj status stekli na temelju lažnih tjelesnih oštećenja, temeljem kojih se izbjegava plaćanje cestarine ili zlorabi upotreba parkirnih mjesta. Dosadašnja praksa donošenja, pa i tumačenja zakona potvrđuje da povlaštene strukture društva donose zakone »za sebe,« dakle protiv drugih (svi ostali).
