NIGDJE KAO U HRVATSKOJ Pravo na mirovinu i beneficirani staž

Foto: Shutterstock

Analiziranjem problema beneficiranoga staža kao povlastice uvijek se izlažemo mogućnosti bespoštedne kritike ili predbacivanja da netko ima nešto protiv određene profesije. Zato valja stalno naglašavati da se neka zanimanja ne mogu obavljati nakon određenih godina, zbog svojih posebnosti nisu moguća ni prekvalificiranja takvih osoba, a neka više i ne postoje. U zapadnoeuropskim zemljama problemi policije, rudara i drugih specifičnih zanimanja ne rješavaju se povećanim stažem, nego se to u pravilu rješava priznavanjem prava na posebna umirovljenja za one kojima je određenim zakonom utvrđen potreban minimalan broj godina proveden u obavljanju takvih posebnih poslova. U Hrvatskoj se staž osiguranja s povećanim trajanjem, tzv. »beneficirani staž«, računa prema odredbama posebnoga Zakona o stažu osiguranja s povećanim trajanjem (Narodne novine, broj 71/99, 46/07, 41/08 i 61/11). Zakonom su propisana radna mjesta i zanimanja na kojima se staž osiguranja računa s povećanim trajanjem i kojima se osiguranicima kao invalidnim osobama staž osiguranja računa s povećanim trajanjem. Međutim, osim prema odredbama toga Zakona, beneficirani se staž priznaje i po posebnim propisima.

Unatoč brojnosti posebnih zakona prema kojima se određenim skupinama priznaje pravo na beneficirani mirovinski staž i s tim u vezi povoljniji uvjeti za mirovine, svakih se nekoliko godina ponovno aktualizira isti problem smanjivanja ili proširenja prava na beneficirani staž. Tako se i ovih dana raspravlja o zakonu kojim će se posebno priznavati u pojedinim djelatnostima mirovinski staž s povećanim trajanjem. Zašto?

U današnjoj situaciji traženje beneficiranoga staža za nova zanimanja uz istodobno smanjivanje starosnih granica za ta zanimanja ipak neopravdano i protivi se društvenoj pravednosti.

Zato što se u reforme uvijek kreće s kritikama protiv postojećega mirovinskoga sustava, koji je navodno neodrživ, a zapravo se politizira o opravdanosti ili neopravdanosti postojećih povlastica. Najmanje se razmišlja o rascjepkanosti mirovinskih prava po raznim zakonima, statutima i drugim propisima. Zato valja podsjetiti da su prvi reformatori opravdavali krajem devedesetih godina razloge donošenja »jednoga velikoga mirovinskoga zakona« koji će na jedinstven, jednak i pravedan način provesti mirovinsku reformu i oživotvoriti pravo građana na njihovu ustavnu jednakost pred zakonom glede mirovinskih prava. Međutim, očito je da je prevladalo nastojanje pojedinih skupina za djelomičnim, pa čak i potpunim izdvajanjem ispod kape jednoga velikoga zakona, a sve zbog većih ili manjih povlastica, kojima bi se poboljšalo socijalno stanje tih skupina osiguranika. Tako se cjepkanjem pa ponovnim pripajanjem stvarao neke vrste staleški sustav osiguranika i umirovljenika (djelatne vojne osobe, saborski zastupnici, djelatnici policije, državni dužnosnici, pomorci, vatrogasci, rudari i dr.). Ta tendencija traje stalno, a povremeno se pojačava političkim podgrijavanjima pa je sve više novih zahtjeva. Kako postojeći korisnici prava na beneficirani staž ne traže preispitivanje opravdanosti njihova prava (svi bi ga htjeli zadržati za sebe), a istodobno neki novi traže proširenje toga prava na svoja zanimanja, nastaje apsurdna situacija da se predlaganje preispitivanja toga prava radi njegova smanjivanja pretvara u zahtjeve za proširenje toga prava. Brojna zanimanja »otkrivaju« svoje stresne situacije i »posebne napore« koji navodno opravdavaju priznavanje prava na povećani staž i smanjenje starosne granice za odlazak u mirovinu.

Nitko se ne poziva na praksu drugih država  

Zanimljivo ja da se u javnoj polemici o opravdanosti ili neopravdanosti priznavanja prava na beneficirani staž nitko ne poziva na praksu drugih država, prije svega na zapadnoeuropske zemlje. To je zato što u drugim državama ne postoji takav ni sličan institut priznavanja beneficiranoga staža. Naime, u tim se državama problem zanimanja koja se ne mogu obavljati nakon izvjesnoga broja godina rješava prema sljedećim načelima:

  1. a) Ako je riječ o štetnim i za zdravlje opasnim poslovima, ti se poslovi obavljaju prema kraćoj dnevnoj satnici i više se plaćaju. Polazi se od činjenice da su štetnost i opasnost rada na određenim poslovima svakodnevne. Tako npr. ronilac ne može svaki dan puno radno vrijeme roniti ili biti u kesonu. Slično vrijedi i za rendgenologa koji može dnevno primiti samo određenu dozu zračenja, obično do nekoliko sati. Isto vrijedi i za mnoge poslove u farmaceutskoj i kemijskoj industriji. U svim tim situacijama nastupa tzv. »kritički moment« nakon kojega treba prekinuti posao. Zato se zaštita na takvim poslovima ne ostvaruje pravom na povećani mirovinski staž, nego se ostvaruje smanjenjem dnevnoga broja sati rada.
  2. b) Ako je riječ o obavljanju poslova vezanih uz određenu dob ili onih koji traže posebna znanja, vještine ili prirodne sposobnosti (npr. balet), u tom se slučaju za takva zanimanja smanjuje starosna granica za rad, a ne priznaje se povećani staž.
  3. c) Čak ni kod rudara ne daje se povećani staž, ali se smanjuje starosna granica (npr. u Njemačkoj rudari stječu uvjete za posebnu mirovinu nakon 15 ili 20 godina rada provedenih na rudarskim ili s njima izjednačenim poslovima, ali tek kada dožive 65 godina).

Sve te profesije nisu oštećene unatoč činjenici da im se ne priznaje povećani mirovinski staž. Svi oni ostvaruju svoju posebnu mirovinu prema propisima predviđenim za njihovu struku ili zanimanje, ali kada dožive propisane godine, koje vrijede i za sve ostale osiguranike. Međutim, neovisno o tome svi mogu dalje na tržištu rada na osnovi svojega preostaloga zdravlja i dobi slobodno zarađivati i ispunjavati uvjete za drugu mirovinu i prema općim propisima koji se primjenjuju na sva druga uobičajena redovita zanimanja. Zato je u današnjoj situaciji traženje beneficiranoga staža za nova zanimanja uz istodobno smanjivanje starosnih granica za ta zanimanja ipak neopravdano i protivi se društvenoj pravednosti. Sadašnja povlastica povećanja staža neke je vrste naslijeđe bivšega poretka, koji europske zemlje uopće ne poznaju. U Hrvatskoj ima 80-ak vrsta zanimanja i profesija koje se koriste ili su se koristile pravom na uračunavanje radnoga staža u povećanu trajanju. Ako se tomu pribroje i korisnici prava na tjelesno oštećenje određenoga stupnja, taj se broj povećava. Za ostvarivanje društvene pravednosti u obavljanju određenih zanimanja dovoljno je smanjivanje starosne granice.

IZVORGlas Koncila br. 19/2018.
Prethodni članakSUPRUŽNICI ANDRIĆ MAJKU BOŽJU ČASTE UZ PJESMU I HARMONIKU »U jutro rano dok danak sviće…«
Sljedeći članakRAZBIJANJE NAMETNUTIH STEREOTIPA Kakva je »majčica katoličkoga doma«?