NIKA PINTER, ODVJETNICA BOSANSKOHERCEGOVAČKIH HRVATA PRED MKSJ-OM Nepoznavanje omogućuje iskrivljavanje povijesti

Snimio: B. Čović | Nika Pinter

Iskrivljena i politička povijest neprestance se ponavlja nad Hrvatima, pa tako i u osudi šestorice nekadašnjih dužnosnika Herceg-Bosne pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju. Prosječnomu poznavatelju prošlosti, a tek akterima, jasno je da se radi o etničkom čišćenju Hrvata s područja BiH. S malim vremenskim odmakom o godišnjici izricanja presude, te o neprihvaćanju političke presude i iskrivljene istine na koju je hrvatski general Slobodan Praljak odgovorio dizanjem ruke na sebe, progovara odvjetnica Nika Pinter, iskusna pravnica sa 47 godina radnoga staža, od toga 23 godine u državnom odvjetništvu, 20 godina u odvjetništvu i četiri godine u Zračnoj luci Zagreb. Sudjelovala je kao članica obrane u više predmeta u postupcima pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju, i to od 1998. do studenoga 2017. godine. 

Postupak nije vođen protiv počinitelja zločina 
Prošli ste brojne instance u pravosuđu, a posebno kao braniteljica optuženih Hrvata s područja BiH pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u suđenju koje je završilo smrću Slobodana Praljka. Vaše tumačenje? Tko je kriv i kako tumačite dosljednost generala Praljka?

NIKA PINTER: Ne bih govorila o krivnji, govorila bih o dosljednosti. Cijelo smo vrijeme trajanja postupka uporno i neumorno general Praljak i mi kao njegova obrana iznosili dokaze kako bi se utvrdile činjenice. Na žalost, vijeće je pribjeglo redukciji činjenica, velik broj dokaza obrane nije prihvaćen, a i za one koji su prihvaćeni vijeće nije dalo obrazloženje zašto nisu uzeti kao vjerodostojni. Moja je ocjena da su dokazi koje smo izvodili s ciljem pobijanja optužbe, ali i s ciljem iznošenja činjenica, jednostavno zanemareni. Želim naglasiti da ni jedna obrana nije poricala da su se zločini dogodili, jer bilo ih je i ne mogu se zanijekati. Zločini na strani HVO-a nisu bili cilj. Svima je u prvom redu cilj bila obrana od žestokih napada daleko nadmoćnije Armije Bosne i Hercegovine. Sve nedopuštene radnje, pa i zločini, evidentirani su, nije se preko njih prelazilo, a nadležni za procesuiranje radili su koliko su u danim uvjetima mogli. Za kazneni je postupak uvijek bilo vremena, kad se prvo spasi živa glava i obrani teritorij na kojem stoljećima žive Hrvati.

Sve su činjenice bile na raspolaganju: u izjavama svjedoka, ratnim dokumentima, dokumentima nastalim u međunarodnim pregovorima i mirovnim konferencijama. Dokumenti i iskazi svjedoka na kojima je temeljena presuda, kao i postupak koji je vođen s narušavanjem prava obrane, ne bi mogli proći kontrolu bilo kojega redovitoga suda u kojem ocjenu dokaza daju sudci profesionalci.

Prema načinu kako je postavljena optužba, postupak nije vođen protiv počinitelja konkretnih zločina. Moje je stajalište da je tužiteljstvo optužbom obuhvatilo vojni i politički vrh Hrvata u BiH, a kako nije moglo naći ni jedan konkretan zločin koji bi se u kaznenom postupku mogao staviti na teret optuženima, pribjeglo je konstrukciji udruženoga zločinačkoga pothvata, kao oblika kaznene odgovornosti. Međutim, vodio se kazneni postupak, bilo je za očekivati da će se pravila kaznenoga postupka poštovati i da će se odlučivati i o objektivnom i o subjektivnom učinku kaznenih djela. To znači, ako je kazneni postupak, sud treba utvrđivati činjenice važne za ocjenu ponašanja svakoga optuženika.

Praljak nije bio kukavica 
Bili ste u timu obrane generala Praljka. Kako je on to proživljavao?

NIKA PINTER: Slobodan Praljak nije bježao od kaznene odgovornosti. U svojoj završnoj riječi rekao je: »Moguće pogrješke u interpretaciji činjenica vjerojatne su i kobne: pretjerana i kriva redukcija pojmovnoga aparata i logične povezanosti; zaključivanje na osnovi krivih pretpostavki; izbjegavanje usporedbe sličnih sustava i fenomena; lagodno, intelektualcima tako drago, izjednačavanje pojma ‘moći’ i pojmova ‘htjeti’ i ‘željeti’; lagodno upiranje prstom u krivce što svijet nije skladan njihovoj volji i predodžbi.«

U završnoj riječi u prvostupanjskom postupku, osvrćući se na riječi tužitelja, Slobodan Praljak je rekao: »Tužitelj citira Goetheova Fausta – o zrcalu u koje se moramo pogledati. Moji su actus reus moje ogledalo, moj smisao i moja bit, jer proizlaze iz mens rea onoga što nazivamo Slobodan Praljak. Na žalost, sudci Prandler i Trechsel odbili su prihvatiti mojih 150 svjedoka, koji svjedoče o činu i aktu i djelu optuženoga Praljka, a svjedoče istodobno i o općoj situaciji u kojoj su takva djela nužna, na žalost ne uvijek i dovoljna.« Rekao je i ako presuda bude suprotna njegovim zaključcima, analizirat će svoju ocjenu o vlastitoj neodgovornosti otvoreno i hrabro. Ako iz argumenata presude uvidi da je pogriješio u svojoj analizi vlastitih postupaka, služit će svoju kaznu jer su sudci u pravu, a dobit će i odgovore što je mogao učiniti bolje, kako je mogao učiniti bolje, gdje je mogao učiniti bolje i kada je mogao učiniti bolje u svojim postupcima, mislima i riječima, kao i što je propustio učiniti. Ako ga presuda ne uvjeri i ako interpretacija činjenica u presudi pokaže da je moguće što nije moguće, da ono što je komplicirano postane jednostavno, a snagu i moć da se nešto učini zamijene želje i očekivanja, onda će biti u zatvoru samo zato što je Tribunal sila.

Moj je zaključak, danas, nakon što sam sve analizirala i propitala sve navode Slobodana Praljka, kada je general Praljak čuo odluku žalbenoga vijeća, na tragu izrečenoga u završnom govoru, dosljedno svojemu stajalištu, nije prihvatio sudsku odluku, nije prihvatio tvrdnju da je ratni zločinac, a neprihvaćanje je očitovao na jedini način da sila ne bude jača od njega. Nisu u pravu osobe koje tvrde da je bio teatralan u svojem činu. U svojoj odluci da se s osuđujućom presudom i silom ne miri Slobodan Praljak nije ostavio ni najmanju mogućnost da ga se spasi medicinskom intervencijom. To sigurno nije teatralno, to je bilo dosljedno njegovim poimanjima i njegovu životu. Nikako se ne mogu složiti s navodima nekih osoba da je to bio kukavički čin. Slobodan Praljak nije bio kukavica, uspravno je stajao pred sudskim vijećem, pred tužiteljem i pred svjedocima. Nije bježao od odgovornosti, ali se nije mirio s iščašenim prikazima događaja i činjenica.

Oni koji se brane ne mogu imati zločinački plan
Pravosudna akademija nedavno je u svojoj stručnoj analizi objavila da nema elemenata za presudu koju je donio Haaški sud? Može li se pravno to pobijati post festum?

NIKA PINTER: Ne bih se složila da je Pravosudna akademija u stručnoj analizi objavila da nema elemenata za presudu. Analiza je, koliko sam shvatila, pokazala da se revizijom ne može izmijeniti presuda, ali da postoji mogućnost preispitivanja pravomoćne presude. Kako ja više nisam u obrani jer nemam klijenta, nisam upoznata s postupkom oko preispitivanja presude.

»U svojoj odluci da se ne miri s osuđujućom presudom i silom Slobodan Praljak nije ostavio ni najmanju mogućnost da ga se spasi medicinskom intervencijom. To sigurno nije teatralno, to je bilo dosljedno njegovim poimanjima i njegovu životu. Nikako se ne mogu složiti s navodima nekih osoba da je to bio kukavički čin. Slobodan Praljak nije bio kukavica, uspravno je stajao pred sudskim vijećem, pred tužiteljem i pred svjedocima. Nije bježao od odgovornosti, ali se nije mirio s iščašenim prikazima događaja i činjenica.«
Što to znači za Hrvate u Bosni i Hercegovini, posebno za hrvatske branitelje s toga područja?

NIKA PINTER: Što znači presuda za Hrvate u BiH svakodnevno možemo čitati u tisku i na portalima. Žalosti me šutnja Hrvata i pomanjkanje argumentiranoga odgovaranja na optužbe, prozivanja i etiketiranja. A nije da nema argumenata. Republika Hrvatska nije izazvala rat u Bosni Hercegovini, HZHB nije izazvao rat u BiH. Oni koji su napadnuti, koji se brane, ne mogu imati zločinački plan. Pravni, povijesni i politički je interes da se navodi o širokom i sistematičnom napadu i udruženom zločinačkom pothvatu pobijaju činjenicama. Interes je to hrvatskoga naroda u BiH i u Republici Hrvatskoj. Problemi između Muslimana i Hrvata u BiH rezultat su različitih političkih ciljeva: Hrvati se bore za državu BiH s autonomijom za Hrvate, a Muslimani se bore za građansku državu – jedan čovjek jedan glas. Takvo stajalište u potpunosti zanemaruje konstitutivne narode u BiH.

Republika Hrvatska treba prihvatiti predmete
Više je hrvatskih branitelja iz HVO-a pod optužbom, a nalaze se na području Republike Hrvatske. Kako im pomoći? Što tu poduzima hrvatsko pravosuđe?

NIKA PINTER: Pravosuđe ne može pomagati osobama koje su pod optužbom niti u tom pravcu može išta poduzimati. Osobama koje su u Republici Hrvatskoj a nalaze se pod postupkom u BiH mogu pomagati udruge branitelja, a u pojedinim pitanjima i Ministarstvo branitelja. Smatram da bi Republika Hrvatska trebala prihvatiti predmete koje ustupa Tužiteljstvo ili Državni sud iz BiH i provesti postupak u Hrvatskoj. Koliko je meni poznato, a prilično sam dobro informirana, nitko od osoba koje su pod optužbom, a nalaze se u RH, ne želi niti namjerava izbjegavati sudski postupak. Napustili su BiH jer je nerazmjer u optuživanju za zločine i selektivnost tužiteljstva takva da ne pruža garancije poštena suđenja.

Izravni počinitelji zločina trebaju odgovarati
Od zaključka Protokola između Državnoga odvjetništva Republike Hrvatske i Tužiteljstva BiH 3. lipnja 2013. pa do kraja 2017. samo je šest predmeta predano DORH-u. Što tu poduzeti, posebice ako optuženi pripadnici HVO-a žele da ih se procesuira u Hrvatskoj?

NIKA PINTER: Postoji pravna procedura, ustupanje predmeta stvar je pravosuđa koje vodi postupak i u tom pravcu ne vidim što bi se moglo poduzimati osim prihvaćati postupke, ako oni budu ustupljeni Republici Hrvatskoj. Zakon o međunarodnoj pravnoj pomoći (NN 178/04) u članku 62. predviđa mogućnost preuzimanja vođenja kaznenoga postupka zbog kaznenoga djela počinjena u inozemstvu, kada nije dopušteno izručenje, ako strano pravosudno tijelo izjavi da nakon pravomoćne odluke domaćega pravosudnoga tijela okrivljenika ne će radi istoga djela dalje kazneno progoniti. To znači za slučaj da nadležna tijela Bosne i Hercegovine primjenom članka 62. Zakona zatraže preuzimanje vođenja kaznenoga postupka u Republici Hrvatskoj za osumnjičene ili optužene osobe – hrvatske državljane – a zbog sumnje ili optužbe za zločine počinjene na području Bosne i Hercegovine, Republika Hrvatska ima zakonsku mogućnost prihvatiti vođenje kaznenoga postupka i za kaznena djela ratnoga zločina. Predlaganje odluke o prihvaćanju vođenja kaznenoga postupka u Republici Hrvatskoj nema prikrivenu namjeru izbjegavanja kaznene odgovornosti ili stavljanje u izgled povoljnijega ishoda za optužene ili osumnjičene osobe, nego je jedini cilj tog prijedloga osigurati zakonitu, na činjenicama utemeljenu sudsku odluku donesenu u pravičnom postupku uz poštivanje svih prava okrivljenika, kako to propisuje Ustav Republike Hrvatske, Zakon o kaznenom postupku, Europska konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. Izravni počinitelji zločina trebaju odgovarati, a u odnosu na njih i nije sporno preuzimanje kaznenoga postupka. Nije sporno ni preuzimanje kaznenoga postupka za osobe optužene po zapovjednoj odgovornosti zbog sumnje da su počinili jedan od ratnih zločina propisanih zakonom ili međunarodnim pravom. Spornim se pokazuje preuzimanje kaznenoga postupka za osobe optužene da su djelo ratnoga zločina počinile s oblikom kaznene odgovornosti udruženoga zločinačkoga pothvata.

Svako kažnjavanje nije satisfakcija za žrtve
Od 13. listopada 2006. do kraja 2017. prema Sporazumu o suradnji između DORH-a i Tužilaštva za ratne zločine Republike Srbije predani su podatci u 44 predmeta, i to u odnosu na 84 okrivljenika. Kako se postaviti pravno, pa i politički? Koliko su Hrvati stradalnici u BiH i kako ih zaštititi?
NIKA PINTER: Mislim da se sva krivnja i sve negativnosti ne mogu staviti na teret pravosuđu. Budući da sam odvjetnica, a ne političarka, imam svoja razmišljanja, no ona su ograničena dometa jer ne raspolažem svim podatcima koji su potrebni da bi se mogla dati ozbiljna ocjena. Hrvati u BiH jesu stradalnici, ali prvo se oni sami moraju zaštititi, a ne očekivati da to drugi za njih rade. Svakako im treba pomoći u granicama poštivanja pravne procedure. Interes je pripadnika HVO-a, zapovjednika, ali i Republike Hrvatske, da se kazneni postupci protiv optuženih pripadnika HVO-a, za slučaj ustupanja predmeta, provedu u Republici Hrvatskoj jer bi optužnice podignute u Republici Hrvatskoj bile lišene političkih navoda iskrivljenih i prešućivanih dokaza, a postupci provedeni sukladno Kaznenomu zakonu i Zakonu o kaznenom postupku, kao i praksi Međunarodnoga suda za ljudska prava. Selektivno isticanje i pozivanje na žrtve, pri čemu se žrtve na strani hrvatskoga naroda prešućuju ili zanemaruju, nije pravi način borbe za interese i satisfakciju žrtava. Žrtva može dobiti satisfakciju samo ako osoba koja joj je nanijela štetu ili je ozlijedila ili je ubila dobije zasluženu kaznu. Kažnjavanje osoba koje nisu izravno prouzročile patnju žrtava nije satisfakcija.

 

Hrvati su imali pravo na obranu
Hrvati u Bosni i Hercegovini nisu ni na jednom mjestu uzurpirali nečiji prostor, za razliku od bošnjačke i srpske strane. Zar se nisu imali pravo braniti?

NIKA PINTER: Iščašena projekcija činjenica traži velik napor i trud da se događaji stave u vjerodostojan kontekst. Imali su se Hrvati pravo braniti i branili su se.

Neizostavno je pitanje i Hrvatske u kojoj je agresorska strana ostavila nesagledive ratne posljedice. Primjerice, dovoljno je samo napomenuti da je ubijeno više od 400 djece, ranjeno ih više od 1200. Ranjeni su i ubijani brojni civili, od Baćina, Saborskoga, Vukovara, Dubrovnika… Kako do pravde? Što je s ratnom odštetom i ima li Hrvatska na to pravo?

NIKA PINTER: Na to pitanje nisu odgovorili ni puno pametniji i upućeniji od mene, pa mi je doista teško odgovoriti. Znam da je 1996. potpisan u Beogradu Sporazum o normalizaciji odnosa, no ne znam je li kad potpisan sporazum za naknadu štete. Čini mi se da za to pitanje nisam prava adresa.

Kontekst se nikada ne smije izgubiti iz vida
Koliko je prema Vašem mišljenju potrebna lustracija abolicije u kojoj se prema navodima pojedinaca nalaze i pojedini nalogodavci, pa čak i izravni sudionici ratnih izbivanja? Zapravo, kako tumačite Erdutski sporazum? Dokad je on primjenjiv?

NIKA PINTER: U skladu sa Sporazumom iz 1996. u Republici Hrvatskoj donesen je Zakon o općem oprostu. U članku 3. toga zakona nabrojena su djela koja su izuzeta od oprosta, a radi se o ratnim zločinima, tako da ne bih govorila o aboliciji za zločine koji su bili počinjeni prilikom agresije na Republiku Hrvatsku. Budući da ratni zločin ne zastarijeva, ne vidim razloga da počinitelji ratnih zločina, za koje se to utvrdi, ne odgovaraju, jer oni nisu obuhvaćeni Zakonom o općem oprostu. Erdutski sporazum potpisan je s ciljem mirne reintegracije okupiranoga dijela istočne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema, s time da je 15. siječnja 1998. mirna reintegracija završena jer je cjelokupni teritorij Republike Hrvatske vraćen u njezin ustavnopravni poredak. Što se kaznenih postupaka tiče, Erdutski sporazum nije temelj za pokretanje postupka. No svakako je važan za kontekst, a kontekst se nikada ne smije izgubiti iz vida.

Žalosti me činjenica da su se postupci pred MKSJ-om u odnosu na optužene Hrvate pratili ograničeno, sporadično i nezainteresirano. Nepoznavanje ili neupućenost ili zaborav činjenica ide na ruku onima koji paušalnim, a pri tome neutemeljenim navodima autoritativno govore o Hrvatima u BiH, o HZHB-u i na kraju i o ulozi Republike Hrvatske u mučnim, teškim i opasnim ratnim godinama.

Kontekst i činjenice moguće je utvrditi
Koliko su Vaši argumenti pred MKSJ-om uvažavani u obrani optuženih Hrvata iz BiH? Na temelju čega su osuđeni ako ne postoji ni jedan domukent koji ide u prilog tužiteljstvu na MKSJ-u?
NIKA PINTER: Moja je ocjena da je sud svojim odlukama o prihvaćanju dokaza slijedio dokaze tužiteljstva, a dokaze obrane ocijenio je nerelevantnim ili ih je reducirao. Argumenti obrane nisu prihvaćeni, što je vidljivo i po konačnoj presudi. No uvjerena sam da će činjenice naći svoj put i da će život i vrijeme promijeniti optiku presude.
U kaznenom postupku željama i ciljevima nema mjesta. Kazneni postupak temeljem dokaza ima zadaću utvrditi činjenice i treba ostati neinficiran političkim, socijalnim ili bilo kojim drugim utjecajima ili motivima. Moramo razlikovati političke planove od zločinačkih planova, a što je najvažnije, događaje staviti u kontekst. Kontekst, koji opet nikoga ne zanima, a ključan je za razumijevanje sukoba u BiH. Presude i postupci (prvostupanjski i žalbeni) koji su im prethodili, koji se ne temelje na evaluaciji svih dokaza u pravcu utvrđivanja činjenica, sami po sebi ne mogu učiniti da činjenice i dokazi nestanu. Presude ih mogu prikazati na reduciran, ograničen ili netočan način, ali ih ne mogu promijeniti niti učiniti da nestanu. Takve presude ne mogu biti ni izvor povijesnih činjenica. Događaji se ne mogu promatrati izolirano, izvan stvarnoga konteksta. A kontekst i činjenice moguće je utvrditi, samo treba imati volje da se utvrde činjenice. Gole i suhoparne, bez političke i svake druge obojenosti.
Dvadeset se godina uporno stvarala slika o Hrvatima koji razbijaju cjelovitu BiH, a svoje zločinačke ciljeve provode agresijom na BiH i činjenjem ratnih zločina nad Bošnjacima, prema unaprijed smišljenom, zajedničkom kriminalnom planu pripajanja dijela BiH Hrvatskoj. A dokazi upućuju na drugi zaključak. Onaj tko je napadnut, tko se brani, ne može imati kriminalni plan. A sve su činjenice bile na raspolaganju: u izjavama svjedoka, ratnim dokumentima, dokumentima nastalim u međunarodnim pregovorima i mirovnim konferencijama. Dokumenti i iskazi svjedoka na kojima je temeljena presuda, kao i postupak koji je vođen s narušavanjem prava obrane, ne bi mogli proći kontrolu bilo kojega redovitoga suda u kojem ocjenu dokaza daju sudci profesionalci.

IZVORGlas Koncila br. 1/2019.
Prethodni članakNA LOKACIJI CRKVE IZ 11. STOLJEĆA Crkva sv. Lovre u Lukoranu
Sljedeći članakOTKUD TOLIKI INTERES ZA MISTIKU? Mistika: univerzalni fenomen