NINO KARAMATIĆ, ŽUPLJANIN KOJI HODAJUĆI ZEMLJOM »KONTROLIRA NEBO« I PROIZVODI »BLAGOSLOVLJENO PIVO« »Vjera nudi slobodu koju svi ljudi imaju«

Snimila: T. Baran | Nino Karamatić: »Rast u vjeri omogućuje mi da upoznajem milosrdnu ljubav Božju koja me ljubila dok i nisam znao da me ljubi.«

Suprug i otac petero djece Nino Karamatić čitač je i pastoralni suradnik u župi Dobroga Pastira u Sesvetama u istočnom dijelu Zagreba. Direktor je ljudskih potencijala u Hrvatskoj kontroli zračne plovidbe, predavač je na Fakultetu prometnih znanosti, društveno je angažirana osoba, a s prijateljem je osmislio »Anđeosko pivo« – »Rafael«, »Mihael« i »Gabrijel« – koje zasad daruju u raznim humanitarnim i dobrotvornim akcijama, ponajviše vezanima uz Crkvu i vjerske sadržaje. Karamatići su upravo 1. rujna krstili svoje peto dijete. Nino je sa suprugom Tanjom otvoren životu pa ih zato raduju sve aktivnosti koje su usmjerene na dobro djece i obitelji. Crkva im je i župa u tom smislu na prioritetnom mjestu.

Rođen je 1. lipnja 1975. u Zagrebu. Mama mu je Nevena, djevojački Zlopaša, rodom iz Posušja. Umirovljena je profesorica glazbenoga odgoja. U Zagreb je došla s petnaest godina na školovanje, a do umirovljenja je radila u više zagrebačkih škola. Tata Rajko Karamatić također je rodom iz Posušja. Srednju je školu, kao i studij, završio u Zagrebu. Po zanimanju je profesor defektologije. Umirovljen je kao ravnatelj Centra za socijalnu skrb Maksimir. Njih su se dvoje upoznali u Zagrebu kao studenti. Vjenčali su se u crkvi sv. Marka na zagrebačkom Gornjem gradu. Najprije su bili podstanari u Dubravi, pa su dobili, a poslije kupili stan u Sesvetama u kojem su danas. Osim Nine, godine 1971. dobili su sina Tomislava, diplomiranoga socijalnoga radnika zaposlenoga u Centru za socijalnu skrb Sesvete. Neoženjen je, živi s roditeljima. 

Roditelji usmjeravali i davali slobodu

»Naša je mama klasična profesorica, stroga, odrješita, ali i topla i nježna. Voli red, točnost, disciplinu. Veseljak je, voli društvo, pjesmu, veselje«, pripovijeda Nino. »Tata je humanist, razdan za druge, profesionalan, stručan, predan poslu, strog, ali pravedan. Sada je neformalni djed, uživa u svojim unucima, više je kućni tip od mame. Roditelji su brata i mene jasno usmjeravali, isticali su svoje vrijednosti, ali su nam davali slobodu. Bili su dobri roditelji. Njih su dvoje povezani, bliski, iako su imali svoje krize. Cijeli život šetaju svaki dan zajedno barem dva sata. Odgajali su nas u praktičnom katoličanstvu. Doma je bilo molitve. Krunicu smo znali zajedno moliti više puta tjedno, a i na svakom bismo se putovanju neizostavno svi zajedno pomolili. Slavili smo blagdane i obvezno išli na misu. Ali ne u naš kvart. Kako su roditelji oboje radili u državnim ustanovama, na misu su, sve do stvaranja neovisne Republike Hrvatske, išli u crkvu sv. Petra u Vlašku ulicu. I mi djeca s njima. Zato sam se u toj župi oblikovao kao mladi vjernik, kroz nadahnute propovijedi sada pokojnoga mons. Matije Stepinca, uz modernu duhovnu glazbu i legendarni zbor ‘Kefa’. Prvu pričest primio sam u Svetoj Jani, s djetetom jedne profesorice iz mamine škole, a krizman sam u katedrali. Tako je zbog roditelja bilo pametnije. Sugerirao im je to tadašnji sesvetski župnik Petar Ribarić, s kojim su moji bili blisko povezani. Nije želio da ljudi riskiraju posao i dobre prihode, radije ih je na sakramente slao u druge župe. Župnika Ribarića doživio sam kao čovjeka nevjerojatne ljubavi za drugoga, veseloga, spremnoga na šalu, gorljivoga navjestitelja Božje riječi. Imao je smisla za nas djecu.«

Nakon »agresivnoga zvuka« veseo Bog

»U Sesvetama sam završio i osnovnu i srednju školu. U osnovnoj sam bio vrlo dobar i odličan učenik, profesori su bili dobri, pristupačni, korektni, klapa je bila dobra, pomagali smo si međusobno. Školske sam dane obogaćivao nogometom. Dodatno sam polazio glazbenu školu, svirao sam gitaru. Nakon nekoga sam vremena odustao pa sam upisao tečaj gitare i počeo svirati po zagrebačkim punk-rock bendovima. Držalo me to do trećega razreda srednje. Nastupali smo svagdje, najviše po klubovima. Na tim sam nastupima upoznao mnogo ljudi koji su bili otvorenoga i djetinjega srca. Bili su to normalni i kvalitetni prijatelji, tople i jedinstvene osobe. Bez obzira na agresivniji zvuk koji smo slušali. Trenirao sam i nogomet u klubu ‘Radnik’ Sesvete. Igrao sam prednjega veznoga.

S bratom sam se lijepo slagao. Dijelili smo zajedničku ljubav prema nogometu, povremeno smo izlazili zajedno. Djetinjstvo i mladenaštvo uistinu su bili moji sretni dani. Mama me već u višim razredima osnovne škole vodila sa sobom na seminare duhovne obnove prof. Tomislava Ivančića na Šalatu i u restoran ‘Globus’, gdje sam počeo otkrivati ljepotu katoličke vjere. Kroz njegove nagovore, a i kroz svjedočanstva raznih ljudi, počeo sam osjećati da uistinu postoje osobe koje žive svoju vjeru, koje su svjetlo i sol zemlje. Njihov Bog bio je veseo Bog, a ne strog koji čeka da te kazni. Otada doživljavam Boga kao prijatelja. Počeo sam i meditirati. Bilo je to vrijeme poslije krizme. Istodobno sam bio u raznim društvima, gledao sam i alkohol i drogu oko sebe. Shvatio sam da to nisu moja društva. Oni me nisu odvlačili iz Crkve, ali su imali druge prioritete. Uz njih mi se ipak dogodila kriza vjere, sumnjao sam. Nije to dugo trajalo, prevladao sam. Majka me čuvala, fino i mudro. Sačuvala me tako što me vodila na seminare. Ništa mi nije govorila. Tražila je samo da tamo sjedim i slušam. Mudra žena.« 

Od Frame do aviona

»U Srednjoj školi Sesvete upisao sam elektrotehnički smjer. Bila je to prekrasna nova škola, profesori su bili malo stariji od nas, atmosfera je bila izvrsna, znali su se red, rad i disciplina. Dobio sam i znanje. Ekipa u razredu bila je iz osnovne škole, a došli su i ljudi iz grada. I u tom sam vremenu igrao nogomet, i u školi i u klubu. I svirao u bendovima. Tijekom srednje sam se škole potpuno produhovio, uveo redovitu molitvu, krenuo za vjeronauk za mlade kod o. Stjepana Fridla u Palmotićevu. Povremeno sam počeo svirati gitaru u franjevačkoj crkvi na Kaptolu i na seminarima fra Zvjezdana Linića na ‘Taboru’ u Samoboru. Bilo je to krajem srednje škole i tijekom studija. Maturirao sam 1994. I upisao Fakultet prometnih znanosti, smjer zračni promet. U meni je dugo tinjala ljubav prema zrakoplovstvu. Od djetinjstva sam volio avione. Studentski su mi dani bili divni. Radio sam već kao apsolvent, najprije u Tvornici električnih proizvoda TEP, pa u nekoliko privatnih tvrtki, a zaposlenje u struci dobio sam 1999. u tadašnjoj Zračnoj luci Zagreb. Ostao sam do kraja 2006. kada sam se zaposlio u Hrvatskoj kontroli zračne plovidbe, poznatijoj kao Kontrola leta. I danas sam tu. Bio sam suradnik za kvalitetu, pa menadžer kvalitete, pa predsjednik Uprave i generalni direktor, zatim voditelj Ureda strategijskoga planiranja i razvoja, a danas sam direktor ljudskih potencijala. Na poslu mi je lijepo. Radim što volim. I dandanas me fasciniraju avioni. Imam prilike raditi na održavanju visoke razine sigurnosti zračnoga prometa, što me iznimno motivira i čini zadovoljnim. U našem sustavu radi 750 ljudi na 10 različitih lokacija diljem Hrvatske, na svim aerodromima u Hrvatskoj. Cijeli život sam povezan s avionima. Posao koji radim je odgovoran, zahtjevan i meni vrlo izazovan. Angažiran sam u struci i izvan radnoga mjesta. Zamjenik sam predsjednika Udruženja zračnoga prometa u RH pri Hrvatskoj gospodarskoj komori. Bio sam u više nacionalnih povjerenstava za sigurnost, zaštitu i upravljanje zračnim prostorom. Od 2013. vanjski sam suradnik na Fakultetu prometnih znanosti na kolegiju Upravljanje rizicima. Bavimo se sigurnošću zračnoga prometa. Od prije dvije godine sam u naslovno-nastavnom zvanju predavača u području tehničkih znanosti. Pa i danas predajem, držim nastavu na istom kolegiju. Pred upisom sam na doktorski studij.«

Molitva pape peterostruko urodila

»Tijekom studija upoznao sam svoju suprugu. Ona je Tanja, djevojački Kraljević, rođena 1979. Iz Iloka je. Po struci je odgojiteljica predškolske djece i apsolventica je novinarstva na Hrvatskim studijima. Došla je u Sesvete kao prognanica. U Sesvetama smo se i upoznali, na našim mladenačkim druženjima. Vjenčali smo se 2001. kod franjevaca na Kaptolu i skrasili se prvo u Dubravi pa onda u Starom Brestju gdje smo i danas. Inače smo odmah nakon vjenčanja išli u Vatikan papi Ivanu Pavlu II. na blagoslov. Donijeli smo mu dar osobe s invaliditetom Domovinskoga rata, drvo masline uobličeno u raspelo. Bio je to poseban doživljaj. Predali smo mu i pismo u kojem ga molimo da moli za naš brak, a da ćemo mi moliti za njega i Crkvu. Uzvratio nam je pismom u kojem stoji da nas posvećuje Majci Božjoj Kraljici Hrvata, da će moliti za naš brak i potomstvo. I dobili smo petero djece. Peto smo upravo krstili, u nedjelju 1. rujna. Našega Šimu. Naše je novorođenče dobro, dobro se razvija, ne plače puno pa nam svima u kući dopušta spavati. Najprije smo dobili Gabrijelu. Ona je 2002. godište. Kreće u treći razred Prehrambeno-tehnološke škole u Dubravi, smjer nutricionist. Animatorica je kod salezijanaca na Knežiji, putuje do njih iz Brestja autobusom. Vesela je, topla, zaigrana, voli društvo. Beatu smo dobili 2004. Upravo ulazi u prvi razred sesvetske gimnazije. Završila je klavir u osnovnoj glazbenoj školi u Sesvetama. Pjeva u župnom zboru mladih i u zboru ‘Allegro’. Kreativna je, vesela, voli glazbu, stalno pjevuši. Nakon Beate godine 2008. rođen je Frane. On je učenik šestoga razreda Osnovne škole Brestje, igra nogomet u NK ‘Sesvete’ i svira brač u osnovnoj glazbenoj školi u Sesvetama. Oštrouman je, filozof, dobar je retoričar, veseloga je duha. Sina Josipa dobili smo 2011. Polaznik je drugoga razreda osnovne škole, i on poput Frane igra nogomet u klubu, zovu ga ‘ubojita ljevica’, ima lijepe uspjehe u nogometu. Uvijek je spreman na šalu, viceve, voli glumu, imitira. Odlično mu idu imitacije najpoznatijih političara i javnih osoba. Ima nas pa nam je u obitelji dinamično, izazovno, nikada nije dosadno, nekomu se uvijek nešto događa.«

Pjesma u autu sa sedam sjedala

»Najveći dio vezan uz djecu nosi supruga. Zato sam se ja mogao posvetiti poslu i fakultetu. Tanja je radila u vrtiću do rođenja našega trećega djeteta. Nakon toga je dala otkaz i posvetila se odgoju naše djece i skrbi o obitelji. Kao obitelj često putujemo, imamo auto sa sedam sjedala. Tad se ori pjesma, jako volimo zajedno pjevati u autu. Supruga je izrazito vedre naravi, optimistična je, u ljudima gleda samo pozitivno, brižna je, strpljiva, dobrohotna, dobro sam se oženio. U obitelji sam ostvaren. Obitelj je moja oaza mira i bogatstva. Teško mi padaju službena putovanja kada sam odvojen od djece 4, 5 dana. Tada smo stalno na Whatsappu. Znam im na putu kupiti sitnice koje ih vesele. A kada im kupim odjeću, onda imamo modnu reviju. Svako dijete ukućanima predstavlja svoj komad robe. Bude radosti. Inače sam, vezano uz djecu, član Školskoga odbora i Vijeća roditelja Osnovne škole Brestje. Imam i bogat društveni život pa ispada da danu nema kraja.

Naravno da nam je vjera i vjerski život na prvom mjestu. Još dok smo hodali, supruga i ja bili smo članovi nekoliko molitvenih zajednica, a bili smo redoviti na seminarima fra Zvjezdana Linića, koji je bio obiteljski prijatelj. Zatim sam znao svirati po župama, crkvama u Sesvetama i okolici. Kraće sam vrijeme vodio i nekoliko zborova mladih. Posljednjih petnaestak godina aktivno smo se uključili u našu župu Dobroga Pastira u Brestju. Najviše kao čitači, i supruga i ja. Najčešće smo na dječjoj misi u devet sati, ponekad odemo na poldanjicu ili večernju misu. Za velike blagdane angažiran sam u čitanjima muke, zatim poslanica, meditativnih tekstova. Čitam i na župnim klanjanjima na koja rado odem. Posebno sam bio povezan sa svećenikom Robertom Šreterom koji je bio duhovni pomoćnik u našoj župi, a ranije je bio kapelan u Sesvetama. Do prije godinu dana surađivao sam sa župnikom Ivanom Filipčićem, a onda je k nama za župnika došao Zlatko Pavetić. Lijepo komuniciramo, spontan je, jednostavan. Na raspolaganju smo i supruga i ja za svaku župnu potrebu. Bili smo aktivni članovi Obiteljske zajednice u župi. Djeca su uključena pjevanjem, a Frane nam je potencijalni ministrant.« 

Imamo li se pravo skrivati?
U Hrvatskoj neki u Crkvi i društvu nažalost shvaćaju »vjernike laike« kao pasivne udove Crkve, koji moraju samo slušati, šutjeti i samo materijalno pridonositi razvoju Crkve. Međutim, smatram to pogrješnim jer je Gospodin Crkvu obdario mnogim laicima koji snažno djeluju u svojoj svakodnevnici: na poslu, u susjedstvu, u restoranu, kafiću ili na nogometnoj utakmici, svjedočeći svoju živu vjeru i živeći svoje autentično kršćanstvo. Takvi laici gdje god da se nalaze svjedoče ljepotu Božje ljubavi i poruke kršćanstva. I u Hrvatskoj se zadnjih 20-ak godina laici sve više osjećaju dionicima u spasonosnoj misiji Crkve i marljivim radnicima u posvećenju svijeta i izgradnji Božjega kraljevstva. Laici neosporno moraju imati aktivan udio u životu i djelovanju Crkve u Hrvata. U župnim zajednicama njihova je djelatnosti nezamjenjiva jer bez njih često nema ni dovoljno kvalitetnih svećenika koji »žive punim plućima« svoje župe. Ako iskreno promislimo, ne postoji Crkva bez laika, kao što ne postoji ni Crkva bez svećenika. Stoga je izrazito važno raditi na povjerenju i suradnji između svećenika i laika jer niti svećenik može zamijeniti laika niti laik može zamijeniti svećenika. U našoj voljenoj domovini mnogo puta sam nažalost sreo svećenike koji su njegovali duhovnost laika i bili previše u »svijetu«, ali možda još i gore, laike koji su na čudan način pokušavali živjeti duhovnost svećenika i pretjerano se povlačili u osamu kao da žive u strogim samostanima. »Različiti udovi, ali članovi istog tijela« rekao bi sv. Pavao. Te službe toliko su snažno različite da nikako ne bi trebalo doći do miješanja poslanja jer je Gospodin svakomu staležu namijenio različite misije. Laici su pozvani da velikodušno svijetom nose radosnu vijest tamo gdje se svakodnevno nalaze: u svojim obiteljima, gradovima, radnim mjestima, kazalištima, kinima, koncertima, kafićima, politici, jer tamo naši dragi svećenici ipak znatno rjeđe zalaze i borave. Laici trebaju biti radosni, komunikativni i otvoreni. Ne možemo živjeti otajstvo ljubavi ako javno ne svjedočimo svoju vjeru i ljubav prema Kristu i bližnjima. Sjetimo se one Kristove: »Ako se netko zasrami mene i ja ću se njega zasramiti pred svojim Ocem.« Imamo li se pravo skrivati u današnjem svijetu te svoju vjeru doživljavati isključivo u intimi vlastitih obitelji. Može li se tako ostvariti svetost u današnjem svijetu. Želimo li biti sveti? Svjedočiti Krista ponekad je veoma teško jer je klima u društvu i politici često protivna pravdi i Božjim zakonima, pa je ljudima gotovo nemoguće provoditi čestit ljudski život te gajiti krjeposti, a ipak biti prepoznat i uvažen član društvene zajednice. Ponekad djeluje puno lakše samo željeti raditi isključivo na samom sebi i svojoj duhovnosti, prisustvovati na misi, klanjanju ili na drugim pobožnostima te u svakodnevnom životu izbjegavati svjedočanstvo kršćanina. Naravno da bez molitve nema dobrih laika, a onda ni otajstva ljubavi, ali bez javno angažiranih laika koji svjedoče Krista svijetu, ali ne bježe od toga istoga svijeta, nema velike mogućnosti da toliki ljudi budu zahvaćeni porukom evanđelja. Biti laik koji živi puninu Kristove ljubavi isto je silno i važno poslanje kao što je važno i poslanje imati svećenički poziv. Na kraju ovoga osvrta na laikat u današnjoj Crkvi razmišljam kako je zanimljivo primijetiti da su apsolutno svi vjernici u Crkvi barem jedan dio svoga života bili laici. Biskupi, svećenici, pa i sam Sveti Otac, prije svoga crkvenoga ređenja bili su obični vjernici laici. Zar to nije odgovor na pitanje koliko su laici važan dio Crkve. Jer svi smo kršteni u ime Oca i Sina i Duha Svetog i time smo postali djelić divnoga mozaika koji se zove sveopća Crkva.

 

»Spojio sam duhovnost i pivo«

»Angažirali smo se u organizaciji križnih putova kroz Brestje, primili smo mlade koji su nam došli preko Taizea. Za župu nam nije problem učiniti sve što možemo. Ne tako davno, prije četiri godine, spojio sam duhovnost i pivo. S prijateljem sam u Velikoj Gorici organizirao proizvodnju piva koje smo nazvali ‘Anđeosko pivo’. Posebnost je da svako pivo blagoslovimo prema službenom blagoslovu iz 1605. godine, prema obredu pape Pavla V. Pivo nam blagoslivlja o. Vatroslav Frkin, s kojim sam prijatelj dugi niz godina. Dosad smo proizvedeno pivo isključivo darivali, ali planiramo proizvodnju i prodaju. S našim smo pivom podržali koncert ‘Progledaj srcem’ Laudato televizije. Skuhali smo tri vrste piva za sve izvođače i uzvanike večere nakon koncerta. Imamo tri vrste ‘Anđeoskoga piva’. Zovu se ‘Rafael’, ‘Mihael’ i ‘Gabrijel’. Moj mi angažman u župi, Crkvi znači pripadnost, mogućnost upotrebljavanja talenata koje mi je Gospodin darovao, mogućnost za rast i dozrijevanje. A vjera je temelj moje osobnosti, oslonac u životu, utjeha u životnim križevima. Rast u vjeri omogućuje mi da upoznajem milosrdnu ljubav Božju koja me ljubila dok i nisam znao da me ljubi. Vjera mi omogućuje da svoj život sagledam objektivno i realno, da se previše ne osuđujem zbog svojih grijeha i propusta. Vjera nudi slobodu koju svi ljudi imaju. A angažman u Crkvi pokazuje snagu neizmjernih Božjih talenata koje Bog ugrađuje u svako stvorenje.«

IZVORGlas Koncila br. 36/2019.
Prethodni članakNEMA PRAVOGA OBRAĆENJA AKO… Trajne sastavnice kršćanske askeze
Sljedeći članakČITANJE POČINJE OD KRISTA Je li važan redoslijed Božjih zapovijedi?