Početak danskoga filma »Lov« (»Jagten«) redatelja i scenarista Thomasa Vinterberga iz 2012. godine mogao bi biti početak dobre komedije o krizi srednjih godina u nordijskom stilu: skupina muškaraca kladi se tko će prvi skočiti u ledeno hladno jezero, a pobjednik ubrzo zove upomoć jer su ga u vodi uhvatili grčevi. Spasitelj prijatelja u nevolji jest Lucas (Mads Mikkelsen), nedavno rastavljeni 40-godišnji samac koji živi mirnim i povučenim životom u danskom gradiću sa svojim ljubimcem, simpatičnom kujicom Fanny. Uz to što se rastao i što ne viđa svojega 16-godišnjega sina Marcusa (Lasse Fogelstrøm) onoliko često koliko bi želio, škola u kojoj je radio kao učitelj zatvorena je pa je morao prihvatiti posao odgojitelja u vrtiću.

Kao »teta« Lucas se vrlo dobro snašao i djeca ga vole, ali vidi se da mu je teško palo zatvaranje škole u kojoj je radio i da bi se volio vratiti na prijašnje radno mjesto. Znak nade da bi mu se život napokon mogao okrenuti u pozitivnom smjeru telefonski je poziv u kojem mu sin priopći da bi se htio preseliti k njemu. Uz to, spremačica Nadja (Alexandra Rapaport) koja radi u istom vrtiću, jasno mu daje do znanja da joj se sviđa. Međutim, za Lucasa je to bio samo kratki bljesak sreće. Pogrješno shvaćeno odbijanje moglo bi mu uništiti život: djevojčica u vrtiću, Klara (Annika Wedderkopp), koja je ujedno i kći Lucasova najboljega prijatelja Thea (Thomas Bo Larsen) zaljubila se u njega i počela mu je pokazivati svoje emocije na neprikladan način, među kojima je bio i poljubac u usta. Lucas je Klari na vrlo prijateljski način pokušao objasniti da je to neprikladno, ali Klara je to doživjela kao odbijanje i u ljutnji ga je pred ravnateljicom vrtića izravno optužila za spolno zlostavljanje. Njezine su optužbe ispale još gore jer bila je izložena pornografiji – njezin joj je brat pokazao scenu iz pornografskoga videa na iPadu. Ubrzo se pročuje da je Lucas osumnjičen za spolno zlostavljanje djeteta (»a možda i više njih!«) u vrtiću i ono što je izgledalo kao miran gradić s prijateljskim stanovnicima polako se pretvara u središte histerije i nasilja u kojem nije pošteđena čak ni kujica Fanny.

Iznimno težak, ali kvalitetan i poučan film

»Lov« do sada nije prikazan na HRT-u ili bilo kojoj drugoj mreži u Hrvatskoj (osim HBO-a), što je zaista čudno s obzirom na vrhunsku kvalitetu i zanimljivu tematiku. Posebno se ističe Mads Mikkelsen (»Casino Royale«, »Michael Kohlhaas«, »Doctor Strange«) koji je za ulogu Lucasa zaslužio nekoliko nagrada strukovnih udruga i nominacija na važnijim svjetskim festivalima (Cannes, Europska filmska nagrada, Udruga filmskih kritičara u Dublinu i Houstonu i mnoge druge). Mikkelsen je toliko uvjerljiv u ulozi Lucasa da bi se moglo pomisliti da dijele istu narav i karakter: stabilnost, integritet i neslomljivost. Mikkelsenov prirodni nenametljivi autoritet i mirnoća uklopili su se u lik Lucasa koji je trebao izvanrednu snagu i strpljivost da bi izdržao ogroman emocionalni pritisak i fizičko nasilje kojem je bio podvrgnut. Pri tome ga Vinterberg, kao redatelj, ne portretira kao nekoga nadčovjeka ili srednjovjekovnoga svetca iz ondašnjih hagiografija (u kojim je bilo mnogo pretjerivanja), nego zadržava i odlično nijansira ranjivosti, tuge i vapaje za razumijevanjem i prihvaćanjem koje probijaju na licu koje možda na trenutke izgleda kameno.

»Lov« zasigurno nije obiteljski film za razbibrigu tijekom nedjeljnoga poslijepodneva, ali gotovo do savršenstva oslikao je realnu mogućnost da jedna dječja laž postane uzrok histerije i suvremenoga progona vještica čak i u razvijenim društvima kao što je Danska.

»Lov« zasigurno nije obiteljski film za razbibrigu tijekom nedjeljnoga poslijepodneva: vrlo je težak za gledanje i ima nekoliko scena koje nisu primjerena za gledatelje mlađe životne dobi, ali jest jedan od filmova koji bi svima (dovoljno zrelima) bilo dragocjeno pogledati. Vinterberg je gotovo do savršenstva oslikao realnu mogućnost da jedna dječja laž postane uzrok histerije i suvremenoga progona vještica čak i u razvijenim društvima kao što je Danska. Lucas je osumnjičen, a onda i javno osuđen, iako pravno oslobođen, bez ikakva čvrstoga dokaza i unatoč tomu što su ga gotovo svi poznavali i što nije imao ni jednu mrlju iz prošlosti, čime je »Lov« dao dobru podlogu za raspravu o »narodnim mudrostima« kao što su »djeca nikad ne lažu« i »gdje ima dima, ima i vatre«.

Zlostavljanje se ne može zaustaviti zlostavljanjem

S jedne strane, Vinterbergu bi se moglo zamjeriti što su pri ispitivanju male Klare napravljene kardinalne pogrješke navođenja, što nije nemoguće, ali je malo vjerojatno s obzirom na suvremene spoznaje u psihologiji koje uključuju konfabulaciju i sindrom lažnoga sjećanja. S druge strane, možda se baš taj element može iskoristiti kao upozorenje da se u istraživanju, sprječavanju i kažnjavanju spolnoga zlostavljanja mogu dogoditi ozbiljni propusti s još ozbiljnijim posljedicama. Tako se jedna vrsta zlostavljanja pretvara u drugu vrstu zlostavljanja, što podsjeća na činjenicu da ni jedno razdoblje razvoja ljudskoga društva nije bilo (i vjerojatno ne će biti) imuno od zastranjivanja u krajnostima, a sadašnje doba obiluje primjerima kako se pod izlikom dobra uvodi novi oblik nepravde.

Jedan od primjera zastranjivanja jest i rodna teorija (ideologija) prema kojoj je rod društveni konstrukt, a biološki spol zapravo ne postoji (to tvrdi Judith Butler, jedna od najistaknutijih feministica i filozofkinja koja se bavi rodnim identitetom). U Hrvatskoj se takvim teorijama donedavno moglo samo nasmijati i možda se činilo da je dovoljno odmahnuti rukom, međutim »Istanbulska konvencija« (Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji) sada stavlja rodnu teoriju u formalnopravne okvire (konvencija je međunarodni ugovor) jer sadrži definiciju roda. Naravno, i u Hrvatskoj postoji konsenzus da treba nastaviti raditi na tome da se učinkovitije sprječava nasilje nad ženama i da se zaustavi nasilje u obitelji, ali, srećom, ne postoji konsenzus o prihvaćanju rodne teorije. Ponajbolji prikaz znanstvene neutemeljenosti rodne ideologije moguće je pronaći u norveškoj dokumentarnoj seriji u sedam dijelova pod nazivom »Pranje mozga« (»Hjernevask«) iz 2010. godine. Autori serije, Harald Eia i Ole Martin Ihle, izazvali su veliki interes u Norveškoj i uslijedila je prilično žestoka javna rasprava o smislu financiranja »Nordijskoga instituta za ženske studije i istraživanje roda«.

Harald Eia na popularan i svima razumljiv način pozabavio se pitanjima kao što su »paradoks ravnopravnosti« i utjecaja okoline na ponašanje u usporedbi s urođenim sklonostima. Harald Eia tako je postao suvremeni nordijski pajac koji se usudio reći caru da je gol kao što je to u nekoj mjeri učinio i Vinterberg u »Lovu«.

Vratiti moć u ruke redatelja
Thomas Vinterberg bio je uz Larsa von Triera pokretač poznate »Dogme 95« – filmaškoga pokreta koji je pod utjecajem francuskoga »novoga vala« (posebno Françoisa Truffauta) i realizma (talijanskoga neorealizma) osnovan 1995. godine u Danskoj, a poslije su im se pridružili Thomas Vinterberg, Kristian Levring i drugi. Skupina je sastavila svoj »Dogme 95 manifesto« i »zavjet čistoće« koji su, među ostalim, isključivali specijalne efekte i umjetnu rasvjetu na setu u pokušaju da naglasak stave na priču, glumu i temu filma, a sve s ciljem da se smanji utjecaj studija i vrati moć (utjecaj na kreativni proces) u ruke redatelja. Vinterberg i von Trier predstavili su svoj pokret u Parizu 13. ožujka 1995. tijekom proslave prvoga stoljeća kinematografije. Sami su, kao pokret, međutim, izdržali samo deset godina, do 2005. godine (iako su neki već i prije toga proglašavali kraj pokreta). Unatoč relativno kratkomu razdoblju postojanja, pokret je ostavio zamjetljiv trag u kinematografiji i utjecao je na nove pokrete i stilove kao što su »Mumblecore« i »Novi puritanci«.