»Uzmite mač Duha.« Tim oružjem Pavao zaključuje popis »opreme Božje« koju je ponudio Efežanima u borbi protiv »zlih duhova po nebesima«. No to je i jedini komad duhovne opreme kojemu je dodao pojašnjenje: »To jest riječ Božju.« Možda mu je – kao farizeju vičnu Pismu – sinulo da bi se vjerni slušatelj njegove poslanice mogao prisjetiti i drukčijih mačeva duhova. Prije nego se, naime, kralj David prepao mača kojim je anđeo Gospodnji zaprijetio Jeruzalemu, isukanomu se anđeoskomu maču triput uklonila i magarica proroka Bileama, a u nebeskim su mačevaocima nagovještaj Božje pomoći prepoznali i Jošua kod Jerihona i Jeruzalemci pod Antiohom. Stoga je i anđela »koji je išao na čelu izraelskih četa« iz Egipta i tjerao pred njima kanaanske narode teško zamisliti bez mača. No i kada Izraelce mač opet otjera u ropstvo, Bog će ih po Baruhu podsjetiti: »S vama je moj anđeo.« Koji drugi no njihov knez – Mihael?
Mihaelovu su ruku vrsni umjetnici krasili svakovrsnim mačevima, od željeznih do vatrenih. No samo ga je Talijan Pietro Vannucci – poznatiji kao Perugino – naoružao prutom.
Naslikavši nebeskoga vojvodu u obalnom krajoliku prikladnu Izlasku, utemeljitelj je umbrijske škole tanašnim nanosima uljane boje dokazao da nije tek majstor prostorne perspektive, nego i perspektive vremena. Naime, kao što je Mihaelov mač u koricama – jer Sotonu je već zbacio s nebesa – tako mu je i vaga ovješena o drvo; ta još nije došao dan suda. No odakle Peruginu prut možda je otkrio i sam Gospodin upozoravajući Hebreje da je predvodnika izlaska oboružao svojim imenom. Božja je riječ, objašnjava Izaija, poput šibe; a šiba je – dodaju mudrosne knjige – sinu vrelo mudrosti i radosti, bezbožniku sredstvo kazne i smrti. Nju pak arkanđeo na naknadno obrezanu platnu jednoga od izumitelja »pobožne slike« prislanja – na svoju ruku.
Tek je dva pobožna – i naknadno zaboravljena – zapisa svojom rukom pribilježio blaženi Giovannangelo Porro: molitvu Gospi i savjete novacima. No mač molitve i vaga savjeta bili su samo dio anđeoske opreme kojom se servit rođen 1451. – i time vršnjak Peruginov – zaodjenuo tijekom svojega života. U njegovu su redovničkom ormaru, naime, 1474. pronašli jedino poderanu plahtu; znak jednostavnosti s kojom je snivao na podu svoje ćelije i velikodušnosti s kojom je darivao svoj novac, ali i predznak njegove podijeljenosti. Iako je postao poglavarom, za blagdane bi šetao ulicama u potrazi za djecom koju će okupiti na vjeronauk; iako je živio među braćom, odabrao je ćeliju u vrtu kako bi se udaljio od utjehe bližnjih. No baš ga je tišina jednoga brdskoga samotišta podučila da se ne udaljava previše, kao što riječ Božja svjedoči i o Kristu. Mač je Duha i prut križa: vlastitu kaznu učiniti radošću za drugoga.
