MISIONARI MILOSRĐA OSTAJU DO DALJNJGA: Nova evangelizacija treba biti oblikovana milosrđem

Apostolsko pismo pape Franje »Misericordia et misera«

Foto: Shutterstock
»Naše će zajednice moći ostati žive i dinamične u djelu nove evangelizacije u onoj mjeri u kojoj ‘pastoralno obraćenje’ bude svakodnevno oblikovano obnoviteljskom snagom milosrđa. Ne ograničujmo svoje djelovanje; ne žalostimo Duha koji naznačuje uvijek nove putove kojima valja ići da bi se svima donijelo evanđelje koje spašava«, poručuje papa Franjo.

»Ostadoše samo njih dvoje: neznatna i milosrđe.« Te riječi iz komentara Evanđelja po Ivanu sv. Augustina, a odnose se na završetak evanđeoskoga izvještaja o Isusu i preljubnici, nadahnule su naslov i dale ton apostolskomu pismu pape Franje u povodu završetka Svete godine milosrđa, »Misericordia et misera« (»misericordia« na lat. znači milosrđe, a »misera« doslovno znači »jadna«, »bijedna«, no budući da obje riječi imaju neželjenih konotacija, odluka je ovdje, za potrebe novinskoga prikaza, pala na »neznatna«).

Ono što »ostaje« nakon Jubileja milosrđa, za budućnost Crkve, izrazio je Sveti Otac u rečenicama: »Koliko božanske sućutnosti i pravednosti u toj pripovijesti. Njezina pouka osvjetljava završetak izvanredne Svete godine milosrđa, a istodobno naznačuje put kojim smo pozvani ići u budućnosti.« Drugim riječima, jubilej je završen, ali milosrđe »zahtijeva da ga se i dalje slavi i živi u našim zajednicama«, kaže papa Franjo. I odmah nastavlja: »Milosrđe, uistinu, ne može biti epizoda u životu Crkve, nego čini samo njezino postojanje, koje očituje i čini opipljivim duboku istinu evanđelja. Sve se objavljuje u milosrđu; sve se rješava u milosrdnoj Otčevoj ljubavi.«

Milosrđe treba »slaviti« i »živjeti«

Na temelju toga evanđeoskoga izvještaja iz Ivanova evanđelja Sveti Otac u prvih pet brojeva apostolskoga pisma gradi okosnicu koja će milosrđe smjestiti u kontekst misionarskoga zamaha, temeljnoga programa koji je Papa zacrtao u svojoj prvoj apostolskoj pobudnici »Radost evanđelja«. Tu okosnicu čine faze: »oproštenje« (kao najjasniji znak Božjega milosrđa prema svakomu) – »radost« (jer oproštenje vraća dostojanstvo i uvijek daje mogućnost novoga početka) – »svjedočenje« (potreba da se iskustvo zadobivenoga milosrđa prenese na druge) – »slavljenje(m) i življenje(m) milosrđa«. Uvodni dio Sveti Otac zaključuje riječima: »Naše će zajednice moći ostati žive i dinamične u djelu nove evangelizacije u onoj mjeri u kojoj ‘pastoralno obraćenje’ (ključni izraz iz apostolske pobudnice ‘Evangelii gaudium’, nap. Da. G.) bude svakodnevno oblikovano obnoviteljskom snagom milosrđa. Ne ograničujmo svoje djelovanje; ne žalostimo Duha koji naznačuje uvijek nove putove kojima valja ići da bi se svima donijelo evanđelje koje spašava.«

Posebno su isticanja vrijedni još neki redci iz toga prvoga, uvodnoga dijela apostolskoga pisma »Misericordia et misera«. Govoreći o oproštenju, Papa kaže (br. 2): »Ništa od onoga što raskajani grješnik stavlja pred Božje milosrđe ne može ostati izvan zagrljaja njegova oproštenja. Iz toga razloga nitko od nas ne može postavljati uvjete milosrđu; ono uvijek ostaje milosnim činom nebeskoga Otca, bezuvjetna i nezaslužena ljubav. Ne možemo se, stoga, izložiti riziku da se usprotivimo potpunoj slobodi ljubavi s kojom Bog ulazi u život svake osobe.«

Protiv zdvajanja i praznina nadom i radošću

Kad govori o radosti (br. 3) koja je plod »iskustva milosrđa«, Papa poziva vjernike da ne dopuste »da je odnesu različite poteškoće i brige«. I nastavlja: »U kulturi u kojoj često prevladava tehnika čini se da se množe oblici žalosti i samoće u koju ljudi upadaju, također mnogi mladi. Čini se uistinu da je budućnost talac nesigurnosti koja ne dopušta stabilnost. Tako često nastaju osjećaji melankolije, žalosti i dosade, koji postupno mogu dovesti do zdvajanja. Potrebni su svjedoci nade i istinske radosti, kako bi rastjerali hibride koji obećavaju laganu sreću s umjetnim rajevima. Duboka praznina mnogih može se ispuniti nadom koju nosimo u srcu i radošću koja iz nje proizlazi. Tako je potrebno spoznati radost koja se očituje u srcu dotaknutom milosrđem.«

U nastavku apostolskoga pisma Sveti Otac govori o slavljenju i življenju milosrđa. Pod »slavljenjem« se, naravno, misli na liturgijsko-sakramentalni život Crkve, u kojem se »milosrđe ne samo uvijek iznova zaziva, nego i stvarno prima i živi«. Osim podsjećanja da je liturgija sva ispunjena Božjim milosrđem, papa Franjo u tom dijelu u život Crkve unosi, na temelju dobrih iskustava iz Jubileja, i nekoliko novina.

Nedjelja za »slavljenje, poznavanje i širenje« Pisma

Poglavito se u »euharistijskom slavlju milosrđe više puta javlja u dijalogu između moleće zajednice i Otčeva srca«. Papa nabraja niz trenutaka u misnom slavlju u kojima se spominje milosrđe te zaključuje: »Slavljenje božanskoga milosrđa ima svoj vrhunac u euharistijskoj žrtvi, spomenu na Kristovo vazmeno otajstvo iz kojega izvire spasenje za svako ljudsko biće, za povijest i cijeli svijet.« Izrijekom se Božje milosrđe, nadalje, spominje u sakramentima »iscjeljenja«, tj. u pomirenju (»Bog, milosrdni Otac, pomirio je sa sobom svijet…) i bolesničkom pomazanju (»Ovim svetim pomazanjem i svojim preblagim milosrđem neka te Gospodin…«). Pritom Papa podsjeća na performativni, tj. djelatni značaj sakramenata: dok Božje milosrđe »zazivamo u vjeri, ono nam biva dano; dok ispovijedamo da je živo i stvarno, ono nas preobražava«.

»Želio bih svim svojim silama ponovno naglasiti da je pobačaj teški grijeh jer okončava nedužni život. S jednakom snagom, ipak, mogu i moram reći da ne postoji ni jedan grijeh koji Božje milosrđe ne bi moglo zahvatiti i uništiti kad naiđe na raskajano srce koje traži da se pomiri s Otcem«, piše Sveti Otac obrazlažući odluku da vlast odrješenja od grijeha pobačaja podijeli svim svećenicima »snagom njihove službe«.

Posebnu pozornost Papa poklanja »slušanju Božje riječi«, posebno zajedničke u misnom slavlju. »U euharistijskom slavlju kao da se nazoči istinskomu dijalogu između Boga i njegova naroda«, kaže Papa. Nadalje, »Biblija je velika pripovijest koja govori o čudesnim djelima Božjega milosrđa«. Stoga Papa iznosi prvi konkretan prijedlog, da se jedna nedjelja u godini u crkvenim zajednicama na poseban način posveti Svetomu pismu.

»Moja je živa želja«, piše o tome papa Franjo, »da se Božja riječ sve više slavi, poznaje i širi, da bi se po njoj moglo bolje shvatiti otajstvo ljubavi koja se širi iz toga izvora milosrđa. (…) Bilo bi prikladno da svaka zajednica, u jednu nedjelju u liturgijskoj godini, obnovi nastojanja oko širenja, poznavanja i produbljivanja Svetoga pisma: u nedjelju koja bi u potpunosti bila posvećena Božjoj riječi, da bi se shvatilo neiscrpno bogatstvo koje dolazi po trajnom dijalogu između Boga i njegova naroda.«

Misionari milosrđa ostaju do daljnjega

U spektru tema kojih se papa Franjo dotiče u apostolskom pismu »Misericordia et misera« najviše prostora svakako zauzima sakrament pomirenja (ispovijed). U njemu se, piše Papa, »na posve osobit način slavi milosrđe«. Papino promišljanje o ispovijedi ima jakih teoloških dionica, poput ove: »Mi smo grješnici i sa sobom nosimo teret suprotnosti između onoga što bismo željeli činiti i onoga što konkretno činimo. Ipak, milost je uvijek ispred nas i poprima lice milosrđa koje postaje djelotvornim u pomirenju i oproštenju. Bog objavljuje svoju neizmjernu ljubav upravo pred našom grješnošću. Milost je snažnija te prevladava svaki mogući otpor, jer ljubav sve pokriva. U sakramentu oproštenja Bog pokazuje put obraćenja k njemu te poziva da se iznova iskusi njegova blizina. Taj se oprost nadasve može zadobiti ako se počne živjeti ljubav.« Papa potom ističe da samo Bog može opraštati grijehe, ali on »i od nas traži da budemo spremni na opraštanje drugima«. »Kakva žalost kad ostanemo zatvoreni u same sebe i nesposobni za oproštenje! Tada nadvladava srdžba, bijes, osveta, koji život čine nesretnim te priječe radosno zauzimanje za milosrđe«, piše Sveti Otac.

U dijelu o ispovijedi ima najviše konkretnih odredaba. Prva od njih je da Papa do daljnjega ostavlja (do nove odredbe) u službi misionare milosrđa. Svoju odluku obrazlaže upravo pozitivnim iskustvom, tj. »radosnim svjedočanstvima susreta s Gospodinom u sakramentu ispovijedi«, tijekom Svete godine milosrđa. Papa ističe da će Papinsko vijeće za promicanje nove evangelizacije (koje je bilo zaduženo za sadržajno oblikovanje Jubileja u Vatikanu te u stvarima koje su se ticale opće Crkve) pratiti misionare milosrđa te će »pronaći najdosljednije oblike za izvršavanje te dragocjene službe«.

I u najsloženijim slučajevima vjerovati u milost

Papa Franjo u apostolskom se pismu posebno obraća svećenicima, pozivajući ih da se »s velikom skrbi pripravljaju na službu ispovijedanja, koja je istinsko svećeničko poslanje«. Zahvaljujući im na službi, Papa od svećenika traži da »sve prihvaćaju; da budu svjedoci otčinske nježnosti bez obzira na težinu grijeha; skrbni u pružanju pomoći da osoba promisli o zlu koje je učinjeno; jasni u predstavljanju moralnih načela; raspoloživi za praćenje vjernika na putu pokore, strpljivo držeći njihov korak; dalekovidni u razlučivanju svakoga pojedinoga slučaja; velikodušni u podjeljivanju Božjega oproštenja«. Pozivajući se na osobnu ispovijest sv. Pavla – najprije »hulitelja, progonitelja i nasilnika«, a potom »pomilovanoga« – u Prvoj poslanici Timoteju (1 Tim 1, 12-13. 16), Papa poziva svećenike da u tom svjetlu pristupaju vlastitoj službi ispovjednika: »Kao što je Isus pred ženom preljubnicom izabrao šutnju da bi je izbavio od smrtne osude, tako neka i svećenik u ispovjedaonici bude široka srca, znajući da ga svaki pokornik podsjeća na njegovo vlastito osobno stanje: grješnika, ali poslužitelja milosrđa.«

U tom smislu Papa poziva svećenike da budu »svjedoci, u prvom licu, univerzalnosti oproštenja«. »Nema zakona ni zapovijedi«, nastavlja Sveti Otac, »koja bi mogla spriječiti Boga da ponovno prigrli sina koji mu se vraća priznavši da je pogriješio, ali je odlučio početi otpočetka. Zaustaviti se samo na zakonu znači obeskrijepiti vjeru i božansko milosrđe. Postoji propedeutska (odgojna u smislu priprave) vrijednost zakona, a njegov je cilj ljubav.« Stoga, »i u najsloženijim slučajevima, kad postoji kušnja da se prednost dade pravednosti koja proizlazi samo iz norma, treba vjerovati u snagu koja proizlazi iz božanske milosti«.

Sakrament pomirenja u središtu kršćanskoga života

Papa svećenicima doziva u svijest i vlastito ispovjedničko iskustvo, tj. »iskustvo tolikih obraćenja koja se pokazuju pred našim očima«. Zato ih poziva da budu svjesni »odgovornosti za geste i riječi« u ispovjedaonici te poručuje: »Ne obezvrjeđujmo te trenutke ponašanjima koja bi mogla biti u suprotnosti s iskustvom milosrđa koje se traži. Nego radije pomozimo da se prostor osobne savjesti obasja beskrajnom Božjom ljubavlju.« Prije nego što će donijeti dvije uredbe koje se tiču toga sakramenta, Sveti Otac zaključuje: »Sakrament pomirenja treba ponovno pronaći središnje mjesto u kršćanskom životu. Stoga on od svih svećenika zahtijeva da svoj život stave u ‘službu pomirenja’ da nikomu tko se iskreno kaje ne bi bio spriječen pristup Otčevoj ljubavi koja čeka na njegov povratak te da bi svima bila ponuđena mogućnost da iskuse osloboditeljsku snagu oproštenja.«

Potom Sveti Otac preporučuje inicijativu »24 sata za Gospodina«, koja je »već pronašla velik odjek u biskupijama« te je »snažan poziv da se intenzivno živi sakrament ispovijedi«. Nekako je najviše odjeka u javnosti pronašla prva Papina odredba koja se tiče ispovijedi. Riječ je o odredbi da se vlast odrješenja za izravno sudjelovanje u pobačaju – s kojim je povezana i kazna izopćenja iz Crkve »latae sentenziae« (unaprijed izrečena, tj. stupa na snagu »automatski«, samim činom grijeha) – dade svim svećenicima »po snazi njihove službe«. Tu je vlast papa Franjo već bio dao svim svećenicima, u buli »Vultus misericordiae«, ali samo izvanredno i privremeno, za razdoblje Svete godine milosrđa. Po Zakoniku kanonskoga prava vlast odrješenja od grijeha pobačaja do sada je bila pridržana biskupima, a oni su je mogli prenositi na druge svećenike. U mnogim je sredinama, međutim, potreba nametnula praksu da su biskupi davali tu ovlast svim svećenicima.

Nikakva zaprjeka pomirenju i Božjemu oproštenju

Papa o tome piše: »Snagom te potrebe (da se snažno živi sakrament ispovijedi), kako se nikakva zaprjeka ne bi postavljala između zahtjeva za pomirenje i Božjega oproštenja, od sada svim svećenicima, po snazi njihove službe, podjeljujem vlast da odriješe one koji su upali u grijeh pobačaja. Ono što sam podijelio ograničeno za razdoblje Jubileja sada se proteže u vrijeme, unatoč bilo čemu što bi bilo suprotno (bilo kojoj suprotnoj odredbi, nap. Da. G.). Želio bih svim svojim silama ponovno naglasiti da je pobačaj teški grijeh jer okončava nedužni život. S jednakom snagom, ipak, mogu i moram reći da ne postoji ni jedan grijeh koji Božje milosrđe ne bi moglo zahvatiti i uništiti kad naiđe na raskajano srce koje traži da se pomiri s Otcem. Svaki svećenik, stoga, neka bude vodič, potpora i utjeha u praćenju pokojnika na tom putu posebnoga pomirenja.«

U službi vjernicima i potpunom jedinstvu Crkve

Papa Franjo je, nadalje, u apostolskom pismu objavio da i dalje (nakon Jubileja, »do novih odredaba«) vrijedi njegovo posebno dopuštenje prema kojemu odrješenje mogu davati svećenici »Bratovštine sv. Pija X.«. Riječ je o takozvanim »lefebvreovcima« (po nadbiskupu Marcelu Lefebvreu), skupini koja je zbog neprihvaćanja nekih ključnih usmjerenja Drugoga vatikanskoga koncila izišla iz punoga jedinstva s Crkvom. Zapravo, ako se točnije razmotri tekst, Papa u prvi plan ne stavlja svećenike, nego »vjernike koji iz različitih razloga posjećuju crkve koje opslužuju« ti svećenici, želeći da ti vjernici »valjano i zakonito« primaju odrješenje. Papa, nadalje, ističe da spomenutu odredbu donosi »za pastoralno dobro tih vjernika i pouzdajući se u dobru volju njihovih svećenika da se, uz Božju pomoć, uzmogne povratiti puno jedinstvo Crkve«.

NASTAVLJA SE

IZVORGlas Koncila br. 50/2016.
Prethodni članakLUTANJA U REFORMAMA: Odnos politike, poreza, plaća i doprinosa
Sljedeći članakSvijet i život nepovratno su promijenjeni