NOVA SKUPINA: ŽRTVE PANDEMIJE I POTRESA Politika ne određuje prošlost, nego budućnost

Foto: Hrvatska vojska

Postoje brojne skupine kojima je potrebna društvena zaštita ili skrb jer su u posebnom položaju zbog svojega socijalnoga, imovinskoga, starosnoga, obiteljskoga, zdravstvenoga ili duševnoga stanja ili imaju status žrtve rata ili nedavnih potresa. Sa stajališta države i pravednoga postupanja prema svim građanima politika se ne smije povoditi davanjem prednosti pojedinim skupinama na račun drugih. U protivnom nastajat će nove podjele i nepovjerenja.

Širi pojam socijalnih skupina obuhvaća kategorije osoba koje su oštećene fizički, duševno ili materijalno, neovisno o tome jesu li ta oštećenja izravna ili neizravna posljedica određenih okolnosti. Za ovaj naš širi pojam mjerodavno treba biti to da je štetno fizičko, psihičko ili materijalno stanje nastalo kao posljedica vanjskih okolnosti, dakle neizravno. To mogu biti i korisnici invalidnina ili drugih socijalnih prava, osobe prisilno umirovljene, a zapravo otpuštene kao tehnološki viškovi ili zbog postupaka likvidacija i stečaja; osobe kojima je potres uništio domove u koje se ne mogu više vraćati, kao i svi oni čija su radna mjesta privremeno zatvorena ili ugašena zbog posljedica pandemije korone (hoteli, ugoistiteljske radnje, kafići, teretane i sl.). Oštećen je i obrazovni sustav, a najviše škole, dječji vrtići, crkve, uslužni servisi koji ne obavljaju svoje osnovne socijalne, duhovne, obrazovne i vjerske obveze ili druge potrebe. Sve su to kolateralne žrtve.

Je li bolje i pravednije jače štititi i pomagati sve one koji su se radovali svojoj državi a sada u njoj teško ili skromno životare ili evocirati feudalnu prošlost u kojoj su Hrvati teško živjeli i bili prisiljeni ići »trbuhom za kruhom«?

Posljedica je da mnogi nastoje napustiti svoje domove i zavičaje, ne misleći da će na njihove prostore dolaziti u budućnosti novi doseljenici. Dakle, slijede neizvjesni uvjeti novoga gospodarskoga osposobljavanja stranom radnom snagom. S tim u vezi javljat će se i problemi inkulturacije novih doseljenika u novoj okolini nove im domovine. Za tu pojavu ne mogu se kriviti hrvatski građani koji se iseljavaju, a ne može se ni uskraćivati dobrodošlica doseljenim strancima, koji odlazeći iz svojih domovina, pokušavaju naći novu domovinu u Hrvatskoj. Zato zaustavljanje iseljavanja, odnosno aktiviranje povrataka iseljenika, ali i doseljavanje stranaca u Hrvatsku, traži sustavnu analizu i racionalan pristup. Ako bi jedino mjerilo bila pripadnost hrvatskomu narodu, postoji opasnost da se i pripadnici hrvatskoga naroda iz svojih vjekovnih prostora (Bosna i Hercegovina i Vojvodina) isele i dosele u Hrvatsku. Taj je proces već završen u Janjevu. Zbog takvih propusta podupiru se politike iseljavanja Hrvata koje se provode u susjednim državama. Najbolji je primjer negiranje hrvatskoga jezika Hrvata Bunjevaca u Vojvodini (Srbija), kojima se negira pravo na hrvatski jezik, a nudi izmišljeni bunjevački jezik. Takva odnarođivanja vuku za sobom stvaranje novih razlika s konačnom namjerom pretapanja Hrvata Bunjevaca u većinski srpski narod. U vezi s tom politikom postavlja se i pitanje određenja pojma »domovine«. Prema nekim mišljenjima, kod izražavanja sumnje o tome »gdje je nečija domovina« smatra se da »pojedinac svoju domovinu nosi i u srcu«, tj. da je domovina samo tamo gdje su vjekovima živjeli njegovi predci. Drugo je shvaćanje, poznato još od starih Rimljana: »domovina je tamo gdje je dobro« (Ubi bene, ibi patria). Problem dviju domovina posebno se potencira zlorabom dvostrukoga državljanstva u slučajevima izvršitelja kaznenih djela, koji pred izricanjem ili izvršenjem kazne bježe u svoju »rezervnu« domovinu, nazivajući je svojom »prvom« ili »drugom« domovinom te tako izigravaju i ismijavaju dobronamjernu ideju dvostrukoga državljanstva, ali i sustav pravosuđa.

Danas su se mnogi pojedinci, ali i političari, izgubili u prostoru i vremenu, posebice glede moralnih vrjednota, pa često pogrješno reagiraju na njihove stvarne ili umišljene nepravde ili uopće ne shvaćaju važnost morala. Ostaje dojam da je u glavama mnogih sveopći kaos u kojem se isprepliću nakupljena nezadovoljstva prošlosti, nepravde sadašnjosti i strah od neizvjesne budućnosti. Stari se boje starosti s prijetećim gubitkom dostojanstva jer ne mogu živjeti od svojih mirovina. Jedni se boje korone, a drugi je negiraju. Svi su u nekom pritajenom strahu i manje ili više u otvorenim sukobima: stari – mladi, lijevi – desni, fašisti – antifašisti, partizani – domobrani – branitelji, zaposleni – nezaposleni, bogati – siromašni, povlašteni – nepovlašteni i sl. Što je još gore, stvaraju se podjele društva na staleže (nestali u ostalom naprednom svijetu). Nažalost, zbog nekritičke zaljubljenosti u prošlost, u kojoj je hrvatski narod najčešće bio stavljan u položaj sluganstva, danas se obnavljaju razni cehovi, a pojavljuju se i »balovi plemićke mladeži«, pa i proslave »Dani Franje Tahija« u Podsusedu (naselje u Zagrebu). Sve se to događa zbog nekritičkoga obnavljanja naše prošlosti i tradicije. Možda bi to bilo i prihvatljivo da su bolje gospodarske i društvene okolnosti, no u sadašnjem stanju našega društva takva i slična događanja nisu primjerena. Imajući na umu sve te pojave, nameće se pitanje je li bolje i pravednije jače štititi i pomagati sve one koji su se radovali svojoj državi, a sada u njoj teško ili skromno životare, ili evocirati feudalnu prošlost u kojoj su Hrvati teško živjeli i bili prisiljeni ići »trbuhom za kruhom«. Država bi svojom politikom trebala jače naglašavati solidarnost s potrebitima, posebice vezano uz posljedice pandemije i nedavnih potresa te tako utjecati na našu bolju budućnost.

IZVORGlas Koncila br. 13/2021.
Prethodni članakTVORAC VELIKIH HITOVA POPULARNE DUHOVNE GLAZBE UVJEREN JE: Nema ljepšega od služenja Onomu koji nam je darovao talente
Sljedeći članakGORKE SPOZNAJE NA CVJETNICU Na ovom svijetu nema pravde