Dan nakon što je objavljena vijest da ga je papa Franjo imenovao novim apostolskim nuncijem u Italiji i San Marinu, u razgovoru za Glas Koncila hrvatski nadbiskup dr. Petar Rajič podijelio je prve dojmove te nas upoznao s novom odgovornom službom koja mu je povjerena. Još uvijek iz nuncijature u Litvi u Vilniusu, naslovni nadbiskup Sarsenteruma koji je od 2019. godine pa do 11. ožujka ove godine bio Papin predstavnik u Litvi, Estoniji i Latviji govori o svojoj povezanosti s Crkvom u Hrvata te blaženim Alojzijem Stepincem.
Mons. Rajič održava stalne veze s Mostarom i Trebinjem, kao i s rodnom župom svojih roditelja Dračevom, a svake godine posjeti i Hercegovinu. Nadbiskup hrvatskih korijena 14. je apostolski nuncij u Italiji nakon potpisivanja Lateranskih ugovora između Svete Stolice i Italije, a dosadašnje bogato iskustvo – kako svjedoči – dalo mu je priliku iskusiti univerzalnost Kristova nauka i pozitivan utjecaj koji Crkva ima u svijetu u različitim zemljama.
Već kao nuncij predstavljao je Papu i Svetu Stolicu u mnogim zemljama – od prve službe u bliskoistočnim državama (Bahreinu, Kuvajtu, Kataru, Jemenu, Ujedinjenim Arapskim Emiratima), potom u srednjoafričkim republikama (Angoli, Svetom Tomi i Principu) te u baltičkim zemljama (Litva, Estonija i Latvija).
Crkva u Hrvata obradovala se vijesti o Vašem imenovanju apostolskim nuncijem u Italiji i San Marinu. Koliko u svojoj službi apostolskoga nuncija nosite i svoje podrijetlo? Koliko su Vam poznate prilike naših mjesnih Crkava, iako niste pastoralno uključeni u život Crkve u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini?
Budući da potječem iz hrvatske katoličke obitelji, unatoč činjenici da sam rođen i odrastao u dijaspori, uvijek sam se osjećao kao član Crkve u Hrvata. Razlike između domovinske Crkve i župne zajednice ili misije u svijetu nisu velike jer se upravo u njima gaji naša katolička vjera koja je sveopća, te ujedno hrvatska narodna i kulturna baština. Pratim redovito glavna događanja naše Crkve u domovini, a i u dijaspori, i tako mogu imati uvid u radosti, žalosti i izazove današnjice za naš narod.
Kako ste doživjeli novo imenovanje pape Franje? Što za Vas osobno ono znači?
Nikada nisam mogao ni pomisliti da bi mene uzeli u obzir za nuncija u Italiji. Možda samo za San Marino. Zato mi je doista bilo veliko iznenađenje kada mi je papa Franjo priopćio svoju namjeru. Ostao sam u prvi mah zatečen i onda sam mu zahvalio na povjerenju. Vjerujem da Sveti Otac želi i nama nuncijima koji dolazimo iz država diljem svijeta dati priliku za različita iskustva mjesnih Crkava kojima smo poslani kao njegovi predstavnici, odnosno izaslanici Svete Stolice, da tako imamo što širi i otvoreniji pogled prema potrebama Crkve u svijetu.
Po čemu je služba apostolskoga nuncija u Italiji posebna? Zašto je važna Svetoj Stolici u mreži diplomatskih predstavništava? Znači li to i intenzivniju suradnju s Papom zbog blizine Vatikana i velikoga broja biskupija koje Italija ima?
Poznato je da je središte Katoličke Crkve u Italiji i da ta zemlja ima posebnu važnost za misiju i opće djelovanje Crkve, upravo zato što je papa, Kristov namjesnik, nasljednik svetoga Petra, ujedno rimski biskup.
U samom Vatikanu, a i u gradu Rimu nalaze se uredi Svete Stolice i velik broj suradnika koji pomažu papi u njegovoj službi. Budući da u gradu Rimu ima više stranih diplomatskih predstavništava – 136 pri Italiji i 86 pri Svetoj Stolici, još k tomu ima 226 (nad)biskupija na području Italije – jasno je da sveti otac želi biti blizu svima, kao duhovni pastir koji prenosi radosnu vijest evanđelja svim ljudima dobre volje.
Bit ćete zaduženi i za odnose sa San Marinom, malom državom za koju se govori da ju je osnovao Hrvat s Raba. Što kao hrvatski nadbiskup donosite u novu službu?
Ako je istinita legenda da je sv. Marino s otoka Raba došao u Rimini oko 300. godine, bilo je to koje stoljeće prije nego što su Hrvati došli u današnju postojbinu. U novu službu donosim ono što sam i primio, tj. vjeru i učiteljstvo Crkve koja je univerzalna, a i svoja vlastita iskustva tijekom godina službe po različitim državama i kontinentima.
Poznato je da su Vaši roditelji 1958. godine otišli iz Bosne i Hercegovine u Kanadu, među ostalim i zbog političkih pritisaka. Uzoran obiteljski kršćanski život bio je polazište Vašega svećeničkoga poziva. Manje je poznato da je ključnu ulogu u odgovoru na Božji poziv za svećeništvo u Vašem životu odigrao blaženi Alojzije Stepinac. Možete li reći našim čitateljima o čemu je riječ?
Dok sam bio mladi sveučilištarac u Kanadi i član skupine mladih naše župe Hrvatskih mučenika u Mississaugi, sve sam se više zanimao za život i lik našega blaženoga Alojzija Stepinca. Nakon što sam pročitao njegov životopis u velebnoj knjizi oca Alekse Benigara s naslovom »Stepinac – hrvatski kardinal«, počeo sam ozbiljnije razmišljati o mogućnosti svećeničkoga poziva i ujedno se moliti našemu blaženiku za njegov zagovor kod Boga u odabiru životnoga poziva. Toliko me se dojmio njegov svetački život, hrabrost i odanost Bogu, Crkvi i hrvatskomu narodu da sam poželio imati barem djelić njegovih vrlina. I nakon ustrajne molitve duboko sam uvjeren da sam zahvaljujući njegovu posredništvu kod Boga, osjetio dovoljno snage i vjere da se odazovem Božjemu zovu.
Uz mnoge obveze jedna je od dužnosti apostolskoga nuncija i promicanje vjerske slobode, što je posebno na srcu Svetoj Stolici. Kako gledate na vjersku slobodu – s obzirom na to da ste imali iskustvo biti Papin predstavnik u većinski muslimanskim zemljama, ali i u europskim zemljama? Je li pod današnjim utjecajem sekularizma i pozivanja na »nova prava« to temeljno ljudsko pravo na slobodu vjere ugroženo?
Sve više smo svjedoci ugroženosti vjerske slobode, posebno u zapadnom svijetu, koji već više godina sustavno prolazi kroz kulturnu revoluciju.
Ta revolucija sve više niječe Boga, Objavu i tradiciju Crkve te ih zamjenjuje novim zakonima i oblicima društvenoga života koji nemaju veze s kršćanstvom. Dolazi vrijeme, i već je došlo, kada će se kršćani morati trgnuti od uspavanosti, mlakosti i neaktivnosti u vjeri, a i u društveno-političkom djelovanju, da bi se očuvala kršćanska baština i vrjednote na kojima je utemeljena zapadna civilizacija.
Kao apostolski nuncij djelujete 14 godina, a u diplomatsku službu Svete Stolice ušli ste prije tri desetljeća. Koliko se u tom razdoblju promijenila uloga i važnost apostolskoga nuncija, njegove zadaće i zaduženja? Kako Vi gledate na službu apostolskoga nuncija?
Za vrijeme pontifikata svetoga pape Ivana Pavla II. proširila se mreža nuncijatura po svijetu jer su se mnoge nove nuncijature otvorile i time je sveti otac, odnosno Sveta Stolica sve bliže tim mjesnim Crkvama. Poslanje nuncija ostaje nepromijenjeno, a to je predstavljati papu i Svetu Stolicu pri lokalnim civilnim vlastima i pri partikularnoj Crkvi u dotičnoj zemlji. Zato služba apostolskoga nuncija znači biti most ili posrednik između svetoga oca, odnosno Apostolske Stolice i država, odnosno mjesnih Crkava kojima smo poslani. Na taj način približavamo papu te nauk i poslanje Crkve tim zajednicama, jačajući tako vjerničku povezanost i ujedno diplomatske odnose.
