Kokoš nastaje iz jaja, ali potrebna je kokoš da bi nastalo jaje. Kredit nastaje iz štednje, ali potreban je kredit da bi nastala štednja. Onda, što je bilo prije: kokoš ili jaje, štednja ili kredit? Pitanja se čine trivijalnima, ali nisu. Na oba je znanost odgovorila. Prvo je bilo jaje. I prvo je bio kredit.

Iako se za opis financijskoga sustava redovito rabi fraza »ljudi štede u bankama, a iz te štednje banke plasiraju kredite« – to nije istinito. Krediti se nikad ne isplaćuju iz tuđe štednje. Koji je štediša ikad čuo da mu (ozbiljna) banka ne može isplatiti njegovu štednju jer je taj novac isplatila nekomu drugomu kao kredit? Ni jedan nikad. To je zato što banka novac za štednju izvlači iz šešira, kao mađioničar zeca. Novac za kredit najvećim dijelom prethodno nije postojao, i banka ga je doslovno stvorila, a ne prepisala s računa tuđe štednje. Nakon što banka stvori novac za kredit i tim kreditom zajmoprimac nešto kupi, novonastali novac prelije se na račun prodavatelja i pretvori u njegovu štednju. Možda i prodavatelj svježim novcem kupi nešto za sebe, ali na kraju opet taj novac završi negdje u obliku štednje – pologa na nekom računu »parkiranom« na kraći ili dulji rok. Stoga, prvo je bio kredit, a onda štednja.

Odmakne li se od kokošinjaca i pojedinačnih banaka te uzleti u stratosferu i promatra ovaj prelijepi planet, što je bilo prije: porez ili državna potrošnja? Većina smatra da država prvo treba ubrati poreze da bi ih mogla potrošiti. Uravnoteženi proračun sveti je gral fiskalne i monetarne politike i jedan od ključnih ciljeva koje članica EU-a mora ispuniti za uvođenje eura. Države uglavnom više troše iz proračuna nego što »zarađuju« od poreza – deficit je ime za taj raskorak. Većina se ekonomista slaže da deficit smije postojati, ali treba biti malen. Čest je pojam fiskalne konsolidacije, i svako malo neki ga političar prevali preko jezika. Fiskalna konsolidacija proces je uravnoteženja proračuna, odnosno smanjenja deficita usklađivanjem javnih prihoda (poreza) i javnih rashoda (državne potrošnje); smišljaju se načini kako smanjiti rashode i povećati prihode a pritom ne izgubiti vlast. Sve to upućuje na poimanje da država prvo mora ubrati poreze da bi ih mogla potrošiti, ali čini se da i to ne stoji. U svijetu novca bez pokrića, a to je sav suvremeni svijet, i država stvara novac kao mađioničar zeca. Može stvoriti »zečeva« koliko je potrebno, jednoga ili milijardu – nema tehničkih zaprjeka da ih stvori i bilijun bilijuna u sekundi, a to je stoga što se »zečevi« stvaraju miševima. Točnije, tipkovnicom. U tablicu na računalu svatko može upisati i jedinicu koju slijede tri nule, ali i jedinicu koju slijedi petnaest nula – trud je praktično jednak. Suvremeni novac većinom je u »oblaku«, u nulama i jedinicama, a ne na papiru. Za stvaranje novca nije potrebno imati tiskaru. No pri pomisli na neograničeno stvaranje novca svaki će ekonomist kriknuti: INFLACIJA! Ali gdje se skrila? Posljednjih nekoliko desetljeća najrazvijenije države svijeta stvorile su goleme količine novoga novca, a inflacije nema nigdje. Jesu li se u modernom svijetu izmijenili monetarna dinamika i ekonomski međuodnosi, ili ti međuodnosi nikad nisu ni bili onakvi kakvima ih je poimala većina ekonomista?

Prije nešto više od mjesec dana u New Yorku je održana druga konferencija u povijesti moderne monetarne teorije – relativno nove struje ekonomske misli koja okuplja stručnjake izvan matičnoga toka ekonomske znanosti. Moderna monetarna teorija promatra ekonomiju »odozgo«, iz stratosfere, i nastoji bolje razumjeti ključ ekonomije: novac. Smatra da su prvo bili porezi, a tek onda državna potrošnja. Uvjereni su da je uloga države presudna u razumijevanju novca; država je ta koja ima suverenost i mandat za njegovo stvaranje, ona nameće i utjeruje njegovo prihvaćanje, a ona ga i uništava – »otima« – kroz poreze. Moć oporezivanja jest moć uništenja novca, jer država može uzeti novac iz ekonomije i ne vratiti ga.

Ideje moderne monetarne teorije nastale su kod lijevo orijentiranih američkih ekonomista, no i bez obzira na političku orijentaciju vrlo su zanimljive jer preispituju standardne, tradicionalne obrasce ekonomske misli, te su poprilično kontroverzne. A kontroverzije uvijek pobuđuju pozornost, osobito kad imaju supstanciju. Osim toga, dosta je tiranije praktičnosti! Ona je samo izlika za tupost i nesposobnost dublje introspekcije. Napokon, vrijeme je za teoretiziranje.

Opet tremori u ekonomiji Europske unije. Nova vlast u Italiji »svađa« se s Europskom komisijom o visini deficita državnoga proračuna; Talijani smatraju da je 3 % dopuštenoga deficita premalo. S druge strane oceana moderna monetarna teorija smatra da je fokusiranje na deficit potpuno pogrješno, a osobito je pogrješno precizno makroekonomsko cjepidlačenje u kojem je ciljna inflacija npr. 2,75 % (kao da je 2,70 ili 2,80 problem i nešto znatno drukčije), a deficit neki drugi broj kojega se dovinula grupa aparatčika u kakvom birokratskom uredu.

Zagovaratelji moderne monetarne teorije ne smatraju da je deficit nevažan, nego da mu se daje pretjerano veliko značenje…

Moderni monetarni teoretičari ističu: država nije poduzeće. Država nije kućanstvo. Državnim financijama ne smije se upravljati kao što se upravlja financijama poduzeća ili kućanstva jer na državnoj, makrorazini postoji sasvim druga dinamika, drugi mehanizmi. Prekooceanskim putničkim brodom ne upravlja se kao autobusom na kat. A mnogi smatraju: ako ona osoba zna voditi firmu, znat će i državu. Da, doduše, postoje neke podudarnosti između držanja upravljača u autobusu i držanja kormila u brodu, ali njih je malo i svode se na opća načela koja vrijede uvijek i svagdje (od romobila do lokomotive). Posebno je važno sljedeće: dug države nije isto što i privatni dug. U privatnom životu dugova se valja kloniti. U životu poduzeća zaduženje može biti isplativo (tzv. financijska poluga), ali valja biti oprezan. U životu suverene države koja ima vlastiti fiat novac, što znači da ga može proizvoditi po potrebi, pitanje duga jest važno, ali uopće nije prioritet. Upravljanje novcem i dugom treba biti u funkciji javnih ekonomskih ciljeva. Javni ekonomski ciljevi su puna zaposlenost i stabilnost cijena. Među javnim ciljevima ne postoji ni »uravnoteženi proračun«, ni ciljna razina deficita. Budući da država može stvarati i povlačiti novac, ona taj alat mora rabiti za postizanje javnih ciljeva.

Svi smo se složili da je tvoja teorija luda.
Pitanje je samo je li dovoljno luda da bi bila ispravna
Niels Bohr
(1885. – 1962.), danski fizičar, nobelovac, u razgovoru s mladim istraživačem

Nadalje, središnje mjesto u svakoj priči o novcu mora imati država, a ne banke i bankarski sustav. Država je ta koja iz svoje suverenosti crpi kapacitet i gradi osnovu za emisiju novca. Država je ta koja izvorno stvara novac i koja bankarima čuva leđa. Država je ta koja propisuje zakone i utjeruje plaćanje poreza, pa i represivnim aparatom. Neoliberalnim ekonomistima (koliko god da je »neoliberalizam« iskrivljen pojam) država je poprilično odbojna i žele ju smjestiti u zapećak ekonomskoga sustava, a zbog dominacije neoliberala podcijenjeni su i zanemareni položaj i uloga države u financijskom sustavu. Dugi niz godina zapadni se ekonomski sustavi nastoje osloboditi države i njezinih institucija, a pritom su slijepi kako bi uvidjeli ulogu države u stvaranju osnovnoga elementa ekonomije – novca. A ako privatne banke smiju kreirati novac bez ograničenja (pod uvjetom da su ispunjeni tehnički preduvjeti: razuman plan otplate, za svaki slučaj praćen instrumentima osiguranja), zašto država ne bi smjela kreirati novac bez ograničenja?

Kad bi Edison morao pronaći iglu u plastu sijena,
on bi marljivošću pčele istraživao slamku po slamku sve dok ju ne bi našao.
No kad bi znao malo teorije i uz malo računanja, uštedio bi si devedeset posto posla
Nikola Tesla

Zagovaratelji moderne monetarne teorije ne smatraju da je deficit nevažan, to ne, nego da mu se daje pretjerano veliko značenje projicirajući mehanizme funkcioniranja kućanstva na funkcioniranje države. Ni jedno kućanstvo ne može stvarati, niti smije uništavati (povlačiti) novac, a država ne samo da to smije, nego to mora činiti jer samo ona ima suverenitet za takvo što. Također, ne niječe se opasnost inflacije pri eventualnoj manijakalnoj proizvodnji novca, nego se uočava sljedeće: važno je prepoznati kapacitet ekonomije za apsorpciju novca. Sve dok poduzeća imaju neiskorištenih kapaciteta, novac se može stvarati bez bojazni od inflacije. Ako država od poduzeća naruči nove količine proizvoda i usluga i iskrca novostvoreni novac pred njihova vrata, a poduzeća su na maksimumu kapaciteta i ne mogu proizvoditi više nego što proizvode, porast će cijene i doći će do inflacije. No ako to nije tako, onda će nove narudžbe podignuti razinu zaposlenosti bez destabilizacije cijena.

ZADUŽIVANJE – Na koga se moderna monetarna teorija (ne) odnosi
Zastupnici moderne monetarne teorije jasno deklariraju: njihove ideje relevantne su samo i isključivo za države koje samostalno i suvereno kontroliraju svoju valutu, a pritom ta valuta nije vezana uz neku drugu. Hrvatska, primjerice, iz toga ispada. Drugo, država se mora moći zaduživati u vlastitoj valuti, ne u nekoj drugoj. Ako pozajmljuje jednu valutu, a poreze ubire u drugoj, ne može iskoristiti mogućnosti stvaranja i povlačenja novca. Stoga se moderna monetarna teorija odnosi na svega nekoliko najrazvijenijih država u svijetu.
Bez političkoga harakirija

U redu, nije problem proizvodnja novca u situaciji kad ga je premalo, to se može jednostavno učiniti, ali što učiniti ako dođe do inflacije, kako povući višak novca iz ekonomije kad ga je previše? Porezima. Oni isisavaju novac iz društva, a samo država ima i pravo i mogućnost nametati poreze. No to je politički veoma nezahvalno, gotovo nemoguće, jer svako podizanje poreza nosi golem politički teret. Zato se moderni monetarni teoretičari zauzimaju za automatske poreze, one kod kojih svaku izmjenu stopa ne treba pojedinačno izglasavati, nego imaju fluidnu stopu vezanu uz neku makroekonomsku varijablu. Oni bi automatski »uskakali« i djelovali protuinflacijski, bez političkoga harakirija.

Zaprjeka nije u novim idejama, nego u bijegu od starih,
jer stare su se razgranale i proširile u svaki kutak naših umova
John M. Keynes
»Opća teorija zaposlenosti, kamate i novca«

Moderna monetarna teorija upravo je ono što joj i ime kaže: teorija, a to nikako ne znači da nije u doticaju s praksom nego je (među ostalim) idejno promišljanje strukture ekonomije na konceptualnoj razini. Ona pokušava sagledati ekonomiju izdaleka, iz šire perspektive, i opisati obrise kontinenata, a ne pojedinačne detalje pejzaža. Ljudi neskloni razmišljanju smatraju da je praksa važnija od teorije, a ne razumiju da svaka praksa izniče iz neke teorije, nikad iz vakuuma. Kad majstor zamahne čekićem u čavao, njegovo djelovanje proizlazi iz teorije, iz nekoga idejnoga poimanja; on prvo u glavi ima ideju onoga što će učiniti i koncept svojega djelovanja, a tek onda kreće akcija. I s ekonomijom je slično. Stoga je važno prvo imati ispravnu teoriju jer će inače praksa biti pogrješna, utemeljena na krivim idejama. Ako se želi imati dobro gospodarstvo, prvo treba imati dobru makroekonomsku teoriju. Moderna monetarna teorija daje velik i znatan doprinos jer izaziva ustaljene koncepte donoseći drukčiji, izazovan pogled na novac i njegovu ulogu te na položaj države u ekonomiji, a kao takva – jednako kao i svako suprotstavljanje glavnom toku u bilo kojem području – ima mnoštvo tvrdih oponenata. A ako ništa drugo, potiče na razmišljanje.

Ključni elementi moderne monetarne teorije
Randall Wray američki je sveučilišni profesor ekonomije koji već dugi niz godina proučava monetarnu teoriju i politiku te se smatra jednim od utemeljitelja moderne monetarne teorije. U jednom je blogu objedinio deset elemenata koje smatra ključnima za novu teoriju, a zaslužili su biti predstavljeni (u slobodnom prijevodu uz manje intervencije).
1. Početna je točka razumijevanje koncepta modernoga novca. Što je novac? To je zadužnica denominirana u društveno odobrenom knjigovodstvenom novcu.
2. Otkupljenje zadužnice izvršava se time što država prihvaća vlastiti (društveno odobreni) novac pri plaćanju poreza.
3. Porezi pokreću novac. Sposobnost nametanja poreznih obveza važan je oblik suverenosti.
4. Svatko može izdavati novac; problem je u prihvaćanju novca. Bilo tko može izdavati zadužnicu denominiranu u nekom (knjigovodstvenom) novcu, ali samo država može prisilno nametati prihvaćanje novca. Prihvaćanje novca ide veoma teško ako mu država ne daje podršku.
5. Dug države nije isto što i privatni dug.
6. Državne financije moraju biti funkcionalne, a to znači da trebaju biti u funkciji postizanja javnih ciljeva, a ne »uravnotežene« između potrošnje i prihoda. Puna zaposlenost i stabilnost cijena javni su ciljevi kojima ekonomija treba stremiti, a ne »uravnoteženost državnih financija« na nekoj arbitrarnoj razini. Država si uvijek (!) može priuštiti trošenje novca da bi postigla navedene primarne ciljeve, ali potrošnja mora biti oprezno usmjerena.
7. Zaposlenost je sidro valute. Puna zaposlenost unaprjeđuje stabilnost cijena.
8. Dug države naša je financijska imovina.
9. Treba odbaciti ideju da je središnja banka nezavisna i sama za sebe moćna. Snaga monetarne politike objektivno je mala, kao i njezin utjecaj. Središnja banka državna je banka i kao takva nikad ne može biti nezavisna.
10. Financijska nestabilnost dolazi u situaciji kad se emitira dug znajući da dužnik ne može vratiti ni glavnicu ni kamate, ali se očekuje rast cijena i da će se dug isplatiti kroz rast cijena. (Primjerice, banka isplaćuje hipotekarni kredit ne očekujući ni povrat glavnice ni povrat kamata, ali očekujući rast vrijednosti hipoteke.) Bolje razumijevanje financijske nestabilnosti vodi boljemu razumijevanju novca.

IZVORPrilika br. 11/2018.
Prethodni članakUZ DRUGU NEDJELJU DOŠAŠĆA Pozvani na rast u ljubavi
Sljedeći članakMINI-INTERVJU: ALOJZIJE JANKOVIĆ, ŠAHOVSKI VELEMAJSTOR Šah je velikim silama dokaz intelektualnoga stanja nacije