U novu akademsku godinu Sveučilište u Zagrebu ulazi s novim vodstvom. Od početka listopada dužnost rektora Sveučilišta u Zagrebu preuzima dosadašnji dekan Građevinskoga fakulteta u Zagrebu prof. dr. Stjepan Lakušić. U više od 350 godina dugoj povijesti Sveučilišta u Zagrebu profesor Lakušić bit će njegov 84. rektor. Novi je rektor spremno prihvatio poziv Glasa Koncila da s čitateljima podijeli svoje planove, nadanja i vrjednote kojima će biti vođen u upravljanju Sveučilištem. Rektor Lakušić govori i o novim mogućnostima europske i svjetske konkurentnosti Sveučilišta u Zagrebu te o potencijalima koji se kriju u njegovim profesorima i – jasno – njegovim studentima, u kojima novi rektor vidi protagoniste hrvatske budućnosti.
Vaše pitanje sadrži jaku riječ – strah. Mislim da ne treba osjećati strah kada se dolazi na čelo institucije kao što je Sveučilište u Zagrebu. Prije svega, da je kod mene ili u mojem timu koji me podupirao bilo straha, ne bih se ni kandidirao za tu funkciju. Straha definitivno nemam. Svojim znanstvenim i profesionalnim radom borio sam se s različitim izazovima i susretao se s novim stvarima. Na takav sam način djelovao i kao dekan Građevinskoga fakulteta i tako ću djelovati u mandatu rektora Sveučilišta. Kada promatramo protekle dvije godine kao vrijeme krize, s Građevinskim fakultetom u kontekstu obnove nakon potresa pokazali smo da nemamo straha i da fakultet može iznijeti ulogu koja je važna ne samo na razini Sveučilišta u Zagrebu, nego i na razini Hrvatske. Krize uvijek pokazuju da svaki strah treba biti izazov s kojim se treba suočiti i rješavati ga.
Vaš je prethodnik na mjestu rektora Sveučilišta u Zagrebu, prof. dr. Damir Boras, u javnosti često govorio o potrebi vraćanja biblijskih, kršćanskih i općeljudskih vrjednota u sveučilišni život. Koje vrjednote namjeravate promicati kao rektor?
Među vrjednotama koje su danas važne i bitne prije svega dolazi zajedništvo, koje moramo imati u sadašnjim teškim vremenima. Na nedavnom okruglom stolu u Križevcima iz publike sam dobio pitanje mogu li u dvije riječi približiti što me je motiviralo da se kandidiram za rektora. Dvije sam riječi ponudio: dobrota i zajedništvo. Jedino dobrotom možemo stvoriti novo dobro i samo dobri ljudi mogu stvoriti nove dobre ljude koji će biti potencijal budućega razvoja društva, kako Zagreba u kojem djeluje Sveučilište tako i ostatka Hrvatske. Nadalje, treba spomenuti i ljubav. Ako čovjek djeluje s ljubavlju prema službi za koju se kandidirao, on daje cijeloga sebe za napredak. To su vrjednote po kojima ću djelovati i na kojima ću ustrajati.
O autonomiji sveučilišta previše se govori općenito, ne ulazeći dublje u pojam autonomije. Naravno da imamo i zakonski okvir autonomije unutar kojega i djelujemo kao javno sveučilište, ali autonomija ne znači da mi kao sveučilište budemo zatvoreni. Moramo biti transparentni u načinu djelovanju, pogotovo u financijskom dijelu. Sveučilište u Zagrebu stožerna je snaga države, a od javnih sveučilišta nema vrjednijega što naša zemlja ima, ona su naši dragulji. No ako se osjeti da netko želi utjecati na naše funkcioniranje ili na sadržaj javnoga obrazovanja koji nudimo, moramo isticati promjene koje su potrebne da bi se sačuvalo dostojanstvo čovjeka i struke. Autonomija, dakle, ne znači da nitko nema pravo »pogledati« u naš sustav. Moramo biti otvoreni i na taj se način vidi radi li sveučilište u javnom interesu i je li ono stožerna snaga društva. Naša je obveza da stvaramo kreatore naše budućnosti, mlade koji će biti razvojni potencijal društva. Zauzimam se za partnerski i konstruktivni odnos vlasti i javnih sveučilišta, a ne da jedni napadaju druge. Važno je naglasiti da bez autonomije nema razvoja sveučilišta.
Točno je što govorite. Očima javnosti, kada se dogodi neki propust ili neka neuobičajena izjava, sve se prikazuje kao da se cijela naša država urušava. Sveučilište u Zagrebu jedan je od najsloženijih sustava u Hrvatskoj, koji ima oko 7000 zaposlenih i oko 65 000 studenata. Zato je neopravdano da se ističu neke negativnosti koje su često na marginama i da se na temelju toga želi prikazati da je cijelo sveučilište takvo. Naravno da naše sveučilište nije takvo. Naravno da na našem sveučilištu postoji velik broj samozatajnih ljudi koji postižu rezultate, koji se ne spominju i koji zbog takvih napisa postaju još samozatajniji u svom djelovanju. Upravo se za takve ljude vrijedi boriti. I ne govorim to na taj način jer to lijepo zvuči. Govorim iz vlastitoga iskustva. Osobno sam dobio desetak međunarodnih nagrada za inovacije i transfer tehnologije i to je u početku bilo spomenuto samo u dvije-tri rečenice. Nemam problema s tim što moje ime nije istaknuto, nego je problem što nije istaknuta ni sveučilišna sastavnica s koje dolazim, kao ni Sveučilište u Zagrebu. A sva svoja znanja stekao sam na Sveučilištu u Zagrebu. To vrijedi i za ostale. Sve nagrade i inovacije na Sveučilištu, a nedavno je na temu naših inovacija objavljena i knjiga »Inovacije Sveučilišta u Zagrebu«, pokazuju koliko su naši znanstvenici i nastavnici hrabri jer nemaju straha široj zajednici pokazati svoje rezultate istraživanja koji će pridonijeti iskoraku u svom području djelovanja.
Nitko ne govori o našoj međunarodnoj suradnji. Nitko ne govori o, primjerice, broju naših alumni-studenata koji su danas dekani nekih uglednih inozemnih fakulteta ili direktori važnih institucija. To su bogatstva koja imamo, a koja su skrivena jer možda mislimo da to nikoga ne zanima. No nije dovoljno čuditi se zašto se o nečemu ne piše, uvijek trebamo sebi postaviti pitanje jesmo li mi učinili dovoljno, jesmo li poduzeli dodatan napor da skrenemo pozornost da je neko naše postignuće zapravo svjetski rezultat.
Danas 80 posto svih inovacija u svijetu razvijaju visokoobrazovani koji djeluju na sveučilištima. Mi nemamo velike državne institute koji su uspjeli iznjedriti tako velike projekte. Nemamo velike tvrtke i istraživačke institute koji rade za njih. Ono što mi imamo jesu državni fakulteti, javna sveučilišta na kojima se stvaraju inovacije. Naposljetku, ljudi koji vode velike tvrtke često su obrazovani na Sveučilištu u Zagrebu. Svjetski rezultati ne postižu se samo u velikim državama s jakim sveučilištima i snažnim gospodarstvima, nego na institucijama koje pružaju veliko znanje, a Sveučilište u Zagrebu sa svojim godinama postojanja odgojilo je generacije iskusnih ljudi i kada se znanja s jedne generacije prenose na drugu, plodovi moraju doći. Negativnosti trebaju ostati na marginama. A ono što je pozitivno, ono što daje ljudima volju da i dalje rade i istražuju ili, studentima, da se obrazuju na našem Sveučilištu, to trebaju biti naši prioriteti.
U javnosti se često govori o europskim sredstvima kao o nekoj vrsti spasa premda se mnogi koji o tome govore zapravo nikada nisu izborili za dio europskoga novca. O tome mogu govoriti i iz osobnoga iskustva jer sam i kao dekan razmatrao kako fakultet može, ako nema dovoljno nacionalnih sredstava, troškove projekata pokrivati iz europskih sredstava. Kao dekan jedne od sastavnica Sveučilišta u Zagrebu organizirao sam ured našega fakulteta u Bruxellesu vezano za europske fondove. Preko njega smo sudjelovali u kreiranju budućih programa EU-a u sljedećim godinama te se za takve programe provodilo lobiranje kod Europske komisije. Takav princip organizacije ureda treba i Sveučilište u Zagrebu, koje ima 34 sastavnice i velik broj iskusnih ljudi. Spomenuti samozatajni i vrijedni ljudi upravo se mogu pronaći u takvim projektima gdje mogu dati svoj doprinos. Ne treba čekati samo sredstva koja su vezana za nacionalni proračun, ono što je predviđeno zakonom. Moramo imati i dodatne linije financiranja. Naše sveučilište provodi obrazovanje iz svih područja, što je veliko bogatstvo i to nam omogućava da sredstva možemo privući iz različitih područja. S dodatnim sredstvima institucija postaje samostalnija u svom razvoju.
Europska unija ima velike potencijale. Primjerice, kada sam se susretao s predstavnicima europskih projekata kroz projekt EU-a koji sam koordinirao, više mi je puta rečeno da novac koji naša sastavnica dobiva jest novac europskih poreznih obveznika, koji nije namijenjen rješavanju nekoga manjega problema, nego problema koji se tiče svih građana EU-a. Tako i mi trebamo razmišljati – da je ono što razvijamo, što nudimo, rješenje za širu zajednicu, a ne nešto što je interesantno samo Zagrebu ili Hrvatskoj. Na taj način raste i vjerojatnost da će se za naše projekte zainteresirati ne samo gospodarstvo u Hrvatskoj, nego i ono šire, u inozemstvu. Ne trebamo se bojati da neko rješenje koje dolazi od nas ne će biti prepoznato samo zato što smo mala zemlja. Znanja su danas svima dostupna, a o nama samima, tj. o našoj vještini ovisi kako ćemo to ponuditi široj javnosti i pokazati snagu našeg sveučilišta. Sveučilište nikad ne radi samo za sebe i ne trebaju mu neke dodatne reklame. Svjetski rezultati uvijek su najbolja reklama.
Ponekad se potenciraju priče koje odaju dojam da se radi o nekoj konkurenciji ili rivalstvu među nama. No ne treba na to uopće tako gledati. Ne postoji između nas konkurencija ili rivalstvo. Rektora Željka Tanjića tijekom zadnjih godinu dana dobro sam upoznao. Kada je riječ o medicini na HKS-u, sigurno je da je HKS prije svega imao studiju izvodljivosti koja je pokazala da je takav program potreban u sklopu njihova sveučilišta te da će za taj program postojati interes određenoga broja studenata. Valja imati na umu da u Hrvatskoj raste potreba za liječnicima u određenim strukama i profesijama. Onda ni jedna dodatna obrazovna institucija na polju medicine ne može biti konkurent jedna drugoj, nego se eventualno može govoriti o međusobnom nadopunjavanju. Medicinski fakultet u Zagrebu ulazi u 105. godinu svoga djelovanja, ima studijske programe na engleskom jeziku već dvadeset godina i privlači studente izvan granica Hrvatske i njegove su diplome vrjednovane u bilo kojem dijelu svijeta, čak i među zemljama koje imaju vrlo zahtjevne i rigorozne procese provjere. Studij medicine na HKS-u ne doživljavam kao konkurenciju medicini na Sveučilištu u Zagrebu. Ponovno se vraćam na pitanje zajedništva, kojim se može puno postići. Napisima koji govore o konkurenciji ne treba davati važnost. Fokus treba biti na onima koji se obrazuju, studentima, da izlaze s fakulteta kao što bolji kadar i treba govoriti o kvaliteti nastavnih programa. Hrvatsko katoličko sveučilište ima veliku ulogu za akademsko obrazovanje i naša će suradnja biti učinkovitija.
Važno je prije svega ono što naše sveučilište daje studentima. Moja je osnovna postavka da je student u središtu sveučilišne zajednice. Naša je obveza studentima davati kvalitetne nastavne programe u kojima će oni stjecati kompetencije i da nakon što diplomiraju budu ponosni što su završili naše sveučilište jer znaju da će im ono biti velika odskočna daska u životu.
Svoj odnos prema studentima vidim kao partnerski. Želim da studenti budu kritični, da skreću pozornost na promjene ako smatraju da bi, primjerice, programi trebali biti moderniji. Naša je obveza da vodimo brigu o osvježavanju programa. Godine koje spominjete, sedamdesete, pa i kasnije, osamdesete, bile su razdoblje kada su studenti svoja stajališta iznosili na način koji je tada bio dominantan. Danas su neke aktivnosti drugačije. Postoje društvene mreže i brojni drugi načini komunikacije ili izražavanja mišljenja. Studenti nisu neaktivni. Oni dakle djeluju, premda ne možda na ulici, nego nastoje na druge načine poslati svoje poruke onima koji su odgovorni. Studenski zbor vrlo je aktivan u svojim projektima. Studenti skreću pozornost na bitne stvari, oni su bili aktivni i, primjerice, prilikom promjena zakona vezanih uz sveučilište i visoko obrazovanje. Neki su bili i u Bruxellesu, razmjenjivali iskustva s drugim kolegama. Naravno da studenti znaju, ako borave i studiraju na sveučilištu, da su znanja i vještine ono s čime idu dalje u život. Zato su pozvani djelovati, studenti se ne smiju bojati skrenuti pozornost na neki problem. Kvaliteta njihova obrazovanja jamstvo je razvoja jer će upravo ti mladi stručnjaci, znanstvenici, umjetnici, biti nositelji razvoja Hrvatske. Jasno, svi zajedno moramo raditi na tome da ih zadržimo u Hrvatskoj, a tomu ću izazovu posvetiti posebnu pozornost.
