Rođeni Zagrepčanin Filip Panza, s najduljim periodom življenja u, kako on ističe, najljepšem dalmatinskom gradu Zadru, svestrani je glazbenik, umjetnička duša zaljubljena u Krista i mladić širokih pogleda na svijet i život. Završio je studij novinarstva i odnosa s javnošću na Sveučilištu u Zadru, na istom sveučilištu završava i studij informacijskih znanosti. Zaposlen je od travnja ove godine kao novinar na Laudato televiziji u Zagrebu. Od početka ove godine, otkako se preselio u Zagreb, svojom prisutnošću i karizmom obogaćuje svetodušku župu sv. Antuna Padovanskoga, posebice u okolnosti pandemije koronavirusa koja još traje.
Rođen je 18. srpnja 1991. u Zagrebu u glazbenoj obitelji koja ga je uvijek podupirala na životnom putu. Majka Sarita mu je Zadranka, po struci je defektologinja i psihoterapeutkinja, a otac je Zagrepčanin Davor, vlasnik građevinskoga obrta. Do Filipove pete godine bili su u Zagrebu, a onda se obitelj preselila u Zadar. Imaju i pet godina starijega Filipova brata Ivana koji radi zajedno s otcem.
Svoju intenzivnu potragu za Bogom i postavljanje ključnih pitanja o vjeri Filip je, rekao je, započeo u župi Gospe Loretske u Zadru kada je, u to vrijeme nedovoljno poznajući pjevane dijelove mise, po nagovoru župnika, pristao svirati večernju misu mladih. To mu je bilo jako velik izazov. Imao je sluha, znao je svirati, ali nikada dotad nije svirao na euharistiji. Svoj glazbeni put započeo je kao šestogodišnjak pjevanjem u zadarskom dječjem zboru. Završio je OGŠ Blagoja Berse i pohađao Glazbenu školu sv. Benedikta kod pokojne benediktinke s. Marije Benedikte Perinčić.
»S. Benedikta imala je veliku ulogu u mom obraćenju«, pripovijeda Filip. »Nije mi željela ništa nametati. Svojim primjerom pokazivala mi je kako biti dobrim vjernikom. Bila je dobra osoba, puna suosjećanja, brige i talenata. Podsjetila me na ljubav prema klaviru kada sam odustao od prve glazbene škole. Uz to što je bila moja profesorica klavira, bila je moje rame za plakanje, utjeha, terapeutkinja i prijateljica.
Njoj uvelike zahvaljujem što je bila otvorena djelovanju Duha Svetoga koji je djelovao kroz nju te me približila ljubavi Božjoj ponajprije svojim poniznim radom u školi. Tada to nisam shvaćao, ali sada znam da je sigurno molila za moje obraćenje i da sada imam nekoga na nebu tko i dalje za mene moli. Predivan je to blagoslov!«
»Nedugo nakon njezine smrti 2016. godine počeo sam podučavati djecu i postao aktivniji u glazbenom svijetu. Sada vidim za što me s. Benedikta uistinu pripremala – da služim Gospodinu svojim talentima. Sada to zvuči jednostavno, ali trebalo mi je vremena da barem donekle prihvatim njezin (pre)rani odlazak s ovoga svijeta i razumijem situacije u koje me Gospodin stavljao. Trebao sam i duhovno i emocionalno ojačati, kako bih danas mogao predano i voditi zbor, i pisati, i skladati pjesme te se s pouzdanjem prepustiti Bogu. Rast i razvoj u duhovnom je smislu nuždan kako bi osoba mogla biti svakim danom sve bliže i bliže Bogu. To podrazumijeva i kušnje, i napasti, i dobre, i loše dane. Ali bez Njega, nikamo – i nikako!«
»Nedavno je zbog koronavirusa zaustavljen cijeli svijet, a čovječanstvo se našlo pred najvećim izazovom od Drugoga velikoga rata. Duhovni nagovori, poduke, pobožnosti, prijenosi misa, iako u digitalnoj varijanti, mnogima od nas bili su spas! Tako sam i ja postao dio takve evangelizacije. Župa sv. Antuna Padovanskoga postala je moj drugi dom u kojem djelujem kao voditelj zbora mladih četvrtkom na ‘Duhovno-duhovitim večerima’. Franjevac konventualac Stjepan Brčina sasvim me slučajnim odabirom uključio u svoj prijenos uživo, koji je u to vrijeme pratilo i do nekoliko tisuća gledatelja. Budući da sam glazbenik koji se bavi i popularnom duhovnom glazbom, na taj sam način Gospodinu, zahvalan i ispunjen njegovom milošću, imao priliku svjedočiti svoju vjeru. Ti su prijenosi za mene, a vjerujem i za mnoge u to vrijeme, bili ključni u ‘duhovnom preživljavanju’. Uz fra Stjepana, važnu su ulogu odigrali i projekti fra Ivana M. Lotara (‘Pitaj svećenika’), fra Marija i Marina Berišića, kao i laičkih inicijativa stranica ‘Blagoslovljen budi’, ‘Mladi karmela BSI’, ‘Zagovor sv. Josipa’ i ‘Bog je tu’. U našoj crkvi na Svetom Duhu postoji desetak aktivnih zborova i glazbenih sastava koji pjevaju na misama tijekom cijeloga tjedna i nedjeljom. Mene je dopao baš zbor mladih unutar evangelizacijske zajednice ‘Sveti Duh’. I prije nego što sam se preselio u Zagreb, znao sam dolaziti na jedan dan samo kako bih mogao biti na susretima ili nekim većim blagdanima u župi. Fratri se ondje zaista trude oko svojih župljana kroz brojne zajednice i stalno su na raspolaganju. Osim ‘Duhovno-duhovitih večeri’, danas dolazim i na ‘Susret s Riječju’. Jako puno sam naučio na tim predavanjima i siguran sam da nas mogu još više oplemeniti.«
»Na Svetom Duhu predivno je zajedništvo koje se može osjetiti svakoga četvrtka na našim susretima. Velika je to i odgovornost, ali i radost. Za misu se kao voditelj zbora mladih koji pjeva na misi pripremam najprije molitvom i razmatranjem Božje riječi.
Biram pjesme. Na probama se mlade trudim poučiti o pravilima i smislu svega glazbenoga u liturgiji. Zboraši ponekad imaju jako zanimljiva pitanja, na koja im rado dam odgovor. Ako nešto ne znam, doznam. A ako ni to u tom trenutku ne mogu, rado pozovem nekoga od fratara koji nam svima zajedno pomogne razumjeti ono što ne sami ne možemo. Na tim susretima događaju se mnoga obraćenja i milosti. U ovim zahtjevnim vremenima svakomu je čovjeku potrebno mjesto gdje se osjeća voljeno i prihvaćeno. To se u nas može pronaći. Svaki susret sa živim Bogom je predivan, a još je ljepše kada tu radost čovjek može podijeliti sa svojim bratom ili sestrom.«
»Nakon svega što sam doživio vidim kako me Bog uvijek stavlja tamo gdje on hoće i da je upravo to uvijek najbolje za mene. Treba osluškivati i prepustiti se njegovoj volji. Treba imati i hrabrosti za to – hoditi tamo kamo te on želi povesti i doći gdje te želi dovesti. Važno je to činiti onim pouzdanjem kakvo djeca imaju prema svojim roditeljima dok su još malena. To je ono beskrajno pouzdanje koje Gospodin traži od nas. Tada ćemo i križeve naše još više prigrliti jer znamo da nismo sami i da su naši ‘Šimuni Cirenci’ svagdje oko nas da nam pomognu.«