Neobične okolnosti i temeljite promjene u životu dovode do toga da se ljudi čude samima sebi i stvarima koje su im do jučer bile normalne. Opće olakšanje ili čak ushit obično izazivaju vijesti o prestanku rata, suše ili kakvom revolucionarnom događaju koji će promijeniti tijek povijesti, a upravo je jedna od najvažnijih vijesti koje su prijatelji i znanci prije mjesec dana uzbuđeno javljali jedni drugima bila ona da se u trgovinama opet pojavio zahodski papir. Čovjek kojemu inače put u Australiju ili recimo na Madagaskar nije nikakav poseban podvig, sada ponosno prijatelju šalje fotografiju kao dokaz da se usudio biciklom otići pet kilometara daleko od svoje kuće. U proteklih nekoliko mjeseci postalo je vidljivo da ni ratovi, ni prirodne nepogode, ni katastrofe nisu najveći izazov čovječanstvu, nego neizvjesnost. Milijuni ljudi ne usuđuju se izići iz kuće, ne znajući pravo odgovoriti je li to iz straha, opreza, možda samo obzira ili pak jednostavno zato što je tako naredila vlast. Ljudi su se našli u dosad neviđenim okolnostima i pokušavaju se snaći, iako još nikomu nije potpuno jasno kolika je stvarna opasnost i kako bi bilo najprikladnije na nju reagirati. Strah od nepoznatoga najgori je.

Zanimljivo, ljudi u nevolji pokazuju neobičnu kreativnost, pa čak i humor. U bezbroj poruka koje su preko društvenih mreža u međuvremenu valjda stigle do svakoga vidljivo je kako ljudi jedni druge hrabre, kako nastoje pronaći razlog za radost i mir, kako ismijavaju vlastiti strah i tragaju za vrijednostima koje ne može uništiti ni virus ni druge nedaće. Prateći takve poruke na više jezika i u više društava, ne može se izbjeći dojam da su se Hrvati u tom pogledu izvanredno dobro snašli i pokazali veliku kreativnost i razinu optimizma. Kao što su slijedili upute vlasti, iako ne uvijek razumljive, ali potrebne zbog nedostatka smislene alternative. Ali kako dalje? Što sada kad prođe opasnost ili kad barem postane razumljivija?

Što bi se dogodilo da nisu uvedena ograničenja? Što bi bilo da su na vijest o virusu svi nastavili živjeti kao i do sada? Postoje pretpostavke, bojazni, i na njima se temelje mjere što su ih poduzele vlasti. Ali nitko ne zna pouzdano što su moguće posljedice. Hoće li virus uskoro nestati? Ili pak slijedi novi val, možda još teži? Kako se ponašati? Samo na primjeru zaštitnih maski, koje su najprije bile nepotrebne, pa onda nužne, pa se moraju prati, ali se umjesto njih mogu upotrijebiti šalovi koji se baš ne peru svaki dan, vidljiva je nesigurnost autoriteta na kojima inače počiva osjećaj sigurnosti. Je li neki lijek doista lijek ili je smrtonosni otrov, ne zna se.

Zna se samo da je čovječanstvo doživjelo šok. Da je u krizi koja zahtijeva dvostruki odgovor. Kako ukloniti njezine posljedice i kako spriječiti da se opet ne dogodi. Čovječanstvo se definitivno nalazi na prekretnici, mnogi se slažu da ubuduće ništa ne će biti kao prije, iako se nitko ne usudi predvidjeti kako će biti. Mnogi govore o novom početku, čak i o nekoj novoj normalnosti, ali uzrok krize toliko je neuobičajen da za njezino prevladavanje uobičajeni mehanizmi nisu od velike koristi. Konačnost svega nikad nije bila tako vidljiva kao sada, ali unatoč tomu valja i dalje živjeti. Što će se onda promijeniti, u čemu se sastoji ta nova normalnost? Nakon potresa u Zagrebu će se morati osmisliti mjere obnove i preispitati sustav zaštite od potresa. Nakon izbijanja pandemije potrebno je na prikladan način zaštititi pučanstvo i smisliti oblike zaštite od sličnih pošasti i njezinih posljedica. Ali kako?

Stvaranje boljega društva

Najlakše je bilo slijediti upute kriznoga stožera i pridržavati se jednostavnih pravila ponašanja. Međutim, u oblikovanju dugoročnih mjera zaštite, a posebice organizacije društva, suočavamo se s uobičajenim izazovima preispitivanja, rasprave i odlučivanja o upravljanju društvom.

U romantičarskom raspoloženju koje se javljalo kao izraz nade u teškim trenutcima mnogi su prizivali povratak pravim vrijednostima i stvaranje boljega društva. Ljudski karakter nisu mijenjale ni prirodne katastrofe, pa čak ni revolucije čiji su sudionici nerijetko vjerovali da bi trebalo ukloniti one koji misle drugačije pa da će onda sve biti bolje. U posljednjih nekoliko mjeseci često se moglo pročitati da bi ljudi sada morali shvatiti ovo ili ono, pa će biti bolje. Lako bi bilo prosvijetliti druge kad oni ne bi bili uvjereni da moraju prosvijetliti nas.

Zasluge, retoričke sposobnosti i pitanja tko s kim može, a tko s kim ne može zasjenila su sadržaje politike i dugoročne potrebe društva. Ne zna se tko će dobiti izbore, tko će upravljati državnim loncima, ali sad je već jasno da će na gubitku biti opća stvar

Pandemija koronavirusa pokazala je slabosti i prednosti društvenih sustava. Tko bi prije šest mjeseci rekao da je švedski zdravstveni sustav tako loš, da zemlja koja je primjer blagostanja ima tako mali broj bolničkih kreveta, posebno onih za intenzivnu njegu. Na drugoj strani hrvatski zdravstveni sustav pokazuje se kao iznimno žilav, dobro organiziran i učinkovit u uvjetima krize.

Krizna vremena dovode do novih spoznaja, a kako će se pojedinci i društva s njima nositi, to je stvar kasnijega pristupa. I, jasno, tumačenja. Neki slabije upućeni, ali u javnosti vrlo glasni pojedinci, tvrde primjerice da je Europska unija pred raspadom. Što je netočno jer je EU sustav koji je pustio duboko korijenje u institucionalnom, pravnom, gospodarskom, pa i općem socijalnom biću cijeloga kontinenta. Unija se sada, kao i mnogo toga drugoga, nalazi na prekretnici, što zbog posljedica izlaska Ujedinjenoga Kraljevstva iz njezina članstva, što zbog pandemije koronavirusa. Kriza izazvana virusom pokazala je da ideal onih koji su Uniju vidjeli kao svojevrsnu saveznu državu zasad nije ostvariva jer mnoge mjere zaštite u kriznim uvjetima moguće su samo na nacionalnoj razini. Međutim, popuštanjem krize vidljivo je u kolikoj mjeri struktura Unije daje potporu svojim članicama. I to ne samo u gospodarskom smislu, nego i u vidu koordinacije političkih i administrativnih mjera, razmjene iskustava i zaštite zajedničkih interesa. Pritom će uhodani obrasci ponašanja i u novim okolnostima doživjeti različita tumačenja.

Primjerice, u raspravi o suočavanju s posljedicama krize na europskoj razini javljaju se od ranije poznati trendovi, u kojima Njemačka i Italija predstavljaju arhetipske, suprotstavljene pristupe društvenoga ponašanja i političkih ideja. Nijemci su prepoznati kao primjer reda, skrbi za opći interes, proračunatosti i solidarnosti, uključujući i solidarnost prema vani, uz očekivanje da će se drugi bespogovorno podrediti njihovoj logici. Talijani se na drugoj strani javljaju kao primjer nedostatka obzira, ignorancije pod krinkom šarma, s očekivanjem da će Njemačka financirati njihov egoizam i da im zemlje koje su uspjele održati red u uvjetima krize ne će »otimati« turiste na koje oni iz nekoga razloga polažu pravo. No te razlike i odgovarajuće napetosti samo su znak da je Europska unija zajednica različitosti koja jedino takva može opstati i biti uspješna.

Nužnost novih kredita

Hrvate je nedavno obradovala najava da bi Hrvatska iz zajedničkoga europskoga lonca mogla dobiti više od deset milijardi eura za prevladavanje krize. Riječ je o ukupnom iznosu od 750 milijardi eura koji bi trebali biti podijeljeni među članicama, od toga 500 milijardi kao nepovratni iznos, a 250 milijardi u kreditima. Iako u trenutku pisanja ovoga teksta još nije donesena odluka o tome, jasno je da bi se Unija mogla pokazati kao važan oslonac svojim članicama, a nekima od njih ta bi pomoć mogla biti od životne važnosti.

Pozitivna očekivanja

Neovisno o tome kakve će posljedice kriza imati na društvene strukture, Hrvatska bi iz nje mogla izvući korist. Financijski paket EU-a, ako se usvoji, donio bi joj polovicu državnoga proračuna. Što će ona s time učiniti, drugo je pitanje. Nadalje, sada je već vidljivo da zapadni svijet, posebice EU, gubi gospodarsko povjerenje u dalekoistočne zemlje i da će sve više tražiti mogućnosti investiranja u svojem dvorištu. Nije zanemariv ni oprez turista i očekivani pad broja dalekih putovanja, što bi Hrvatskoj moglo podignuti cijenu na oslabljenom turističkom tržištu.

Sada je već vidljivo da zapadni svijet, posebice EU, gubi gospodarsko povjerenje u dalekoistočne zemlje i da će sve više tražiti mogućnosti investiranja u svojem dvorištu

Hrvatska se iz nekoga razloga najbolje snalazi u kriznim vremenima. Bilo da je riječ o nogometu, u kojem Hrvati najbolje igraju u najtežim utakmicama, bilo u ratu, kad se Hrvatska borila za goli život i usput izgrađivala infrastrukturu poput tunela Sveti Rok, bilo sada kad se vrlo uspješno suočila s izazovima pandemije. Povratak u normalno stanje mogao bi značiti povratak starim izazovima i navikama. HDZ je prepoznao svoju šansu i na krilima uspješnoga obračuna države s pandemijom požurio organizirati izbore. Nastala je gužva koja neodoljivo podsjeća na prijelazni rok u nogometu. Zasluge, retoričke sposobnosti i pitanja tko s kim može, a tko s kim ne može zasjenila su sadržaje politike i dugoročne potrebe društva. Ne zna se tko će dobiti izbore, tko će upravljati državnim loncima, ali sad je već jasno da će na gubitku biti opća stvar. Oni kojima ništa nije sveto kunu se u kršćansku demokraciju, onima kojima je na umu samo vlastiti interes propovijedaju opće dobro. Najgori su oni koji se pozivaju na narod, ne znajući ili ne htijući znati da stranka po svojoj definiciji ne može predstavljati narod, nego samo jedan njegov dio. Sve se više pokazuje da elite u Hrvatskoj, po uzoru na Ameriku, ne proizlaze iz naroda, nego po svojoj volji oblikuju društvo i zadaju mu domaću zadaću. Onaj tko bi trebao biti simbol društva i političkoga sustava, predsjednik Republike, najprije politički sablažnjivo najavi da možda i ne će glasovati, a nakon toga izazove skandal izjavom da ne priznaje ni Dan državnosti.

Što onda to bespomoćno društvo može očekivati?

Može se nadati da će mu njegove elite biti koliko-toliko naklonjene i da će joj sustav globalnoga upravljanja, čiji se obrisi sve više naziru, ići na ruku. I tješiti se da dijeli sudbinu drugih zemalja. Nedavno je skupina visokih uglednika unutar Katoličke Crkve objavila apel u kojem upozorava da bi neformalna središta moći u svijetu mogla iskoristiti pandemiju kako bi izgrađivala sustav globalnoga upravljanja. Mediji i političari dočekali su ih na nož, upućujući im već rutinsku optužbu da su pobornici teorije urote.

Sadašnje je vrijeme takvo da čovjek neke općepoznate stvari ne može izreći a da ga ne optuže da nije normalan.

Globalno upravljanje proces je transformiranja sustava međunarodnih i unutardruštvenih odnosa, u kojem sve veću ulogu imaju čimbenici izvan državnih struktura, poput udruga, poduzeća i neformalnih skupina, dakle aktera čiji utjecaj nije legitimiran na izborima. Unatoč tomu, oni u svoje aktivnosti uključuju i stvaranje novih političkih struktura. Riječ je dakle o hegemoniji interesnih skupina, koje preuzimaju ovlasti birača i političkih stranaka i koje ne tragaju za uzrocima problema, nego za učinkovitim rješenjima, neovisno o moralnim postulatima i sustavima vrijednosti. Politički koncepti koji pritom nastaju, jasno, nisu u skladu s općom voljom izraženom na izborima, nego se prilagođavaju promjenjivim interesima utjecajnih skupina.

Kriza kao šansa

Riječ je o tvrdnjama koje nisu proizvoljne, nego su sažetak stručnih spoznaja koje nitko nije proglasio upitnima i teza koje zastupaju i protagonisti struktura globalnoga upravljanja. Međutim, ako ih netko izgovori kao kritiku ili upozorenje, proglašava se teoretičarem urote i intelektualno upitnim.

Svaka kriza, pa i sadašnja, šansa je. Jedni u Hrvatskoj vide šansu u domaćoj proizvodnji hrane, jedni podsjećaju da je moguće sa stotinjak četvornih metara plodnoga tla i tridesetak radnih sati osigurati dobar dio namirnica, drugi kažu da bi Hrvatska mogla promijeniti zakone i omogućiti ozbiljnu poljoprivrednu proizvodnju i opskrbu zemlje domaćim proizvodima. Jedni se nadaju da će u Hrvatsku doći turisti koji su inače namjeravali putovati na Tajland, u Španjolsku ili Italiju. Drugi kažu da je vrijeme za temeljitu reformu državne uprave, a oni najambiciozniji pozivaju na promjenu izbornoga zakona. Malo od toga čut će se u predizbornoj kampanji.

I u međunarodnim okvirima čimbenici u ovom trenutku iznova miješaju karte. Bez obzira na to kako je nastao virus, je li netko mogao spriječiti njegovo širenje ili ne, veliki igrači upravo učvršćuju svoje pozicije. Zapad se okreće sebi, Kina trguje. Kako će nakon toga izgledati svijet, vidjet će se možda već za nekoliko mjeseci. Ako prođe pandemija. A nakon toga svi će strahovati od nekoga novoga virusa. A taj možda ne će napadati ljudske organizme, nego računala. Ali svejedno bi mogao biti poguban. Nije tajna da mnogi već dugo rade na tome.

Prijateljske geste
Ako se ne mogu mijenjati trendovi, valja ih slijediti. Pripadnici političkih struktura sve rjeđe pokazuju inicijativu, hrabrost i volju za suprotstavljanje trendovima. Nekad iz nemoći, nekad jer su korumpirani, a nekad iz čistoga oportunizma. Uz to, mala zemlja poput Hrvatske u većini slučajeva i nema drugoga izbora nego slijediti trendove. Kao što je bilo normalno da objeručke primi pošiljku medicinske opreme kupljene u Kini, uz koju su Kinezi poslali paket darova i na njega licemjerno napisali poruku: »Pravi prijatelj poznaje se u nevolji.« U međunarodnoj politici nema pravih prijatelja, ali zato valja pozdraviti svaki potez hrvatskih vlasti kojim jača povjerenje i bliskost s moćnim silama.