O. ANSELM GRÜN O USKRSNUĆU KRISTOVU I O ČOVJEKOVU USKRSU Doživjeti Uskrs znači ustati iz groba svojih strahova

Foto: Vier–Türme–Verlag–Abtei Schwarzac | O. Anselm Grün
To je bio – Uskrs i Duhovi – početak Crkve. Zato Uskrs slavimo u Crkvi, kao Crkva. Ta je zajednička proslava nužna želimo li istinski doživjeti Uskrs. No potreban je i osobni susret s Uskrsnulim, baš kao i razmatranje uskrsnoga otajstva, tako da svatko od nas i u sebi doživi Uskrs. A doživjeti Uskrs znači da osobno ustanem iz groba svojih strahova i svoje rezignacije

Kristovo je uskrsnuće jedinstven događaj u ljudskoj povijesti, kojoj zapravo samo dijelom pripada, a drugim ju dijelom nepremostivo nadilazi. Budući da je po njemu Krist k Otcu uzdigao sve što je ljudsko, o Kristovu je uskrsnuću moguće govoriti s mnoštva polazišta. Jedno od njih je duhovnost, riječ koju je također moguće shvatiti na mnoštvo načina, a ovdje neka znači sljedeće: kako oblikovati sebe i svoje odnose u svjetlu Kristova uskrsnuća. Tražeći sugovornika za ovogodišnji uskrsni broj, uredništvo Glas Koncila je, slikovito rečeno, potražilo što ima u vlastitoj kući pa se pogled zadržao na »Knjizi o umijeću življenja«, odnosno na njezinu autoru, poznatom njemačkom duhovnom piscu Anselmu Grünu.

Uskrsnuće je odgovor na praiskonsku čežnju koja se krije u svakom čovjeku. Ta se čežnja s jedne strane očituje kao želja i potreba da ustanemo uvijek kad padnemo ili se nađemo u grobu vlastite depresije. S druge je to strane čežnja za vječnim životom, za uskrsnućem u smrti

»Njegove knjige imaju milijunske naklade, mogao bi biti vrlo bogat, no za sebe ne treba ni 50 eura gotovine mjesečno.« Tako je o. Grüna opisao njegov redovnički subrat benediktinac o. Notker Wolf. Uza sve laskave titule koje su mediji nadijevali o. Grünu – primjerice »menadžer monaškoga srca«, ili »maher iza zidina« – on je uvijek i prije svega ostao monah koji, tražeći Boga, u red nastoji dovesti, piramidalno odozgor prema dolje, sve ostalo, često i naoko oprječne stvarnosti kao što su molitva i askeza te rad i upravljanje pogonima. Poznat je i kao voditelj duhovnih vježba i seminara, uključujući i one za »menadžere«. A pisanje o duhovnim temama – ono po čemu je zapravo svjetski poznat – hobi mu je kojim se, prema vlastitu kazivanju, bavi dvaput tjedno od šest do osam ujutro. Zacijelo tomu redu treba zahvaliti i to što je našao vremena kako bi neke od svojih uvida i iskustava Uskrsa i uskrsnuća podijelio s čitateljima svečanoga uskrsnoga broja Glasa Koncila.

Od prve »klice« Crkve do danas Uskrs se kreće između iskustava svjedoka koji su doživjeli susret s Uskrsnulim – neka od tih svjedočanstava došla su do nas zapisana u evanđeljima – te značenja koje mi, kao Crkva i svatko pojedini od vjernika, pripisujemo tomu događaju, jedinstvenu u povijesti čovječanstva. Imamo dakle tri razine: sam događaj susreta sa Živim, događaj koji uvijek ostaje u sferi otajstva, potom Crkva i njezina tradicija te konačno pojedini vjernici. U kojoj mjeri pojedini vjernik, ili pojedina zajednica vjernika, može govoriti o »mojem« ili »našem« Uskrsu?

Učenici su istinski povjerovali u Isusa tek kad su susreli uskrsnuloga Krista. Tek su tada jasno razumjeli njegovu poruku, ona im je »sinula«. A na Duhove su zadobili hrabrost da tu Isusovu poruku propovijedaju i onima vani. To je bio početak Crkve. Zato Uskrs slavimo u Crkvi, kao Crkva. Ta je zajednička proslava nužna želimo li istinski doživjeti Uskrs. No potreban je i osobni susret s Uskrsnulim, baš kao i razmatranje uskrsnoga otajstva, tako da svatko od nas i u sebi doživi Uskrs. A doživjeti Uskrs znači da ja osobno ustanem iz groba svojih strahova i svoje rezignacije.

Kako biste Vi opisali »svoj« Uskrs? Ili, na koji način govorite o Uskrsu u svojim knjigama?

Za mene je Uskrs blagdan nade da sve u meni može biti preobraženo. Jer ako se i smrt može preobraziti u život, u meni nema baš ničega što se ne preobražava: nikakva neuspjeha koji ne bi postao novim početkom, nikakve tame koja ne bi bila prosvijetljena. No Uskrs je za mene također svetkovina kada slavim to što u smrti ne padam u mrak, nego ulazim u svjetlo te znadem da sam siguran u rukama Boga koji ljubi.

Ima li Uskrs veze s dobrim upravljanjem (ili je traženje spone malo »nategnuto«)?
Kad držim tečajeve za poslovne ljude, za voditelje radnih organizacija, uvijek s njima razmatram izvještaj o iscjeljenju zgrbljene žene u Evanđelju po Luki (13, 10-17). Dobri smo voditelji svojih suradnika ako kući s posla odlaze uspravni. A to i te kako ima veze s uskrsnućem. Jer uskrsnuće također znači ići uspravno kroz život, ustati te izići iz uloge pasivne žrtve, ali i istupiti protiv svih zaprjeka koje sputavaju ljude u njihovu dostojanstvu.
Kad govorimo o vjeri u uskrsnuće, govorimo o temeljima naše vjere. Sam čin vjere ima dvije strane, dva pola. Prvi je božanski: na početku naše vjere nismo mi, nego je susret, susret sa živim Kristom, s Uskrsnulim koji nam trajno iz vječnosti dolazi ususret. Gdje ga možemo susresti? I gdje ga mogu susresti oni koji ga još ne poznaju?

I danas susrećemo Uskrsnuloga, i to uvijek onda kad odjednom smognemo hrabrosti pristupiti drugomu čovjeku, kad se u nama nešto otvori i procvate. Ljude koji još ne poznaju Krista mogu uputiti na prirodu. Priroda nam objavljuje otajstvo Uskrsa. Ta u proljeće uvijek nanovo zaživi novi život. To je slika uskrsnuća, koje se sada želi dogoditi u nama. To je također slika uskrsnuća u smrti. Ne ćemo ostati u smrti, nego ćemo upravo po njoj zasjati u našem stvarnom obličju. Onima koji ne vjeruju predložio bih jednostavno da razmatraju izvještaj o susretu Uskrsnuloga i dvojice učenika na putu u Emaus. U tom izvještaju ljudi dolaze u doticaj s vlastitom čežnjom. A čežnja za uskrsnućem nalazi se u svakom čovjeku.

I sami ste uveli u drugo pitanje. Druga strana čina vjere jest ljudska. Poznati ste kao netko tko se, osim sadržajima kršćanske vjere u užem smislu riječi, bavi i psihologijom te duhovnošću u širem smislu riječi, tj. duhovnom dimenzijom koju čovjek po sebi posjeduje. Želite li reći da Uskrs, premda je riječ o tipično kršćanskom sadržaju vjere, ima općeljudsku dimenziju, tj. da je čovjek kao takav otvoren Kristovu uskrsnuću i uskrsnuću tijela?

Uskrsnuće je odgovor na praiskonsku čežnju koja se krije u svakom čovjeku. Ta se čežnja s jedne strane očituje kao želja i potreba da ustanemo uvijek kad padnemo ili se nađemo u grobu vlastite depresije. S druge je to strane čežnja za vječnim životom, za uskrsnućem u smrti. Poznati švicarski psihoterapeut Carl Gustav Jung kaže: Kao psiholog ne mogu dokazati da postoji život nakon smrti. No kao psihologu poznata mi je mudrost duše. A mudrost duše znade da smrt nije završetak, nego ispunjenje. Ako pak idem protiv mudrosti duše, kakve god racionalne argumente mogao imati, postajem nemiran, nespokojan i neurotičan. Zdravlju ljudske duše odgovara, dakle, vjerovati u uskrsnuće.

Ljudski je oblikovati i vlastite slike o Bogu. Kako biste opisali sliku o Bogu – a onda i o čovjeku – koju nam posreduje uskrsnuli Krist? Ta o toj slici ovisi jesmo li pravi kršćani?

Kristovo uskrsnuće posreduje nam sliku Boga koji želi život i koji bi nas želio ispuniti svojim božanskim životom kako bismo hodali uspravno. Uskrsnuće također posreduje sliku čovjeka koji svojim putom hodi iskreno i uspravno, u nadi i pouzdanju; sliku čovjeka koji ima pouzdanje da je ljubav jača od smrti.

Krštenjem stupamo na put »novosti života«, u »novi život« uskrsnuloga Krista. No čini se da suvremeni čovjek, posebno zapadni, sve manje prepoznaje tu novinu. Što nam je činiti kako bismo, kao Crkva koja je taj nalog dobila od uskrsnuloga Krista, učinili njegovim »učenicima sve narode«?

Isusova poruka odgovara čežnji svih ljudi. Stoga je naša zadaća nuditi tu poruku svima. No moramo je naviještati govorom koji dotiče čežnju ljudi. Ako Isusovu poruku naviještamo samo moralizatorski, ne ćemo doprijeti do ljudi.

Zajedničko slavlje po sebi je sastavni dio blagdana. (…) No ako su izvanjske okolnosti restriktivne, moramo učiniti najviše i najbolje što možemo. (…) Sam je uskrsni blagdanski stol u kršćanskoj tradiciji također važno mjesto na kojem se može iskusiti nešto od uskrsnuća. Ta na Uskrs se blagoslivlja hrana zato da bismo iskusili: u blagovanju imamo udjela u Božjem životu
Nije nam ovdje cilj zalaziti u pojedine sporne točke, no možda ima smisla postaviti općenito pitanje koje se tiče spomenute misionarske zadaće koju je Uskrsnuli dao svojim učenicima. Neki su, naime, primijetili da se Crkva na Zapadu, posebno u Njemačkoj i na njemačkom govornom području, sve više usmjerava na rubne skupine te se time približava agendi društvene i političke ljevice, što mnogima u svijetu miriše na ideologizaciju vjere i prilagodbu duhu ovoga svijeta. Što je s (novom) evangelizacijom »sredine«, većine takozvanih »prosječnih ljudi«?

Ja držim tečajeve s ljudima koji traže. Tu ima ljudi svih slojeva. Moje knjige također čitaju različiti ljudi iz svih miljea. Važno je da Isusovu poruku nudimo svim ljudima. Upravo vodeće elite nose veliku odgovornost za čitavo društvo. Ako ih shvaćaju u kršćanskom duhu, postaju blagoslov za društvo.

Kao benediktinac uvršteni ste u više od 1400 godina staru tradiciju. Glasovito redovničko Pravilo sv. Benedikta kaže nam puno toga upravo u Uskrsu. Možete li nešto od toga blaga podijeliti s našim čitateljima?

Benedikt je bio čovjek uskrsnuća. U svojem Pravilu kaže, primjerice, da u korizmi puni radosti trebamo iščekivati sveti uskrsni blagdan. Zanimljivo je da sv. Benedikt manje govori o križu negoli o uskrsnuću. Uskrs je za njega – kao uostalom za prvu Crkvu općenito – središnja svetkovina, oko koje kruže svi ostali blagdani, uključujući i Božić.

Ne čini li se da su zatvaranje i maske, koji su postali dio naše svakidašnjice, u oštroj suprotnosti, čak i u egzistencijalnom, a ne samo metaforičkom smislu, s Uskrsom koji nas poziva na otvaranje i na iskrenu radost. Stanje se razlikuje od zemlje do zemlje, od područja do područja, nije sve moguće ni predvidjeti, no jasno je da nas posvuda očekuje više ili manje »restriktivan« Uskrs. Kako u takvim prilikama, koje na ovaj ili onaj način svima teško padaju, slaviti Kristovo uskrsnuće na autentičan način? Možda bi i tu mogla biti od pomoći monastička tradicija…

Svakako je bolno ako ne možemo zajedno slaviti Uskrs u crkvi. Jer zajedničko slavlje po sebi je sastavni dio blagdana. Vazmenu noć ne možemo proslaviti kod kuće sami. No ako su izvanjske okolnosti restriktivne, moramo učiniti najviše i najbolje što možemo. Kod kuće možemo razmatrati izvještaj o muci i izvještaje o uskrsnuću. Možemo izvršiti zajedničke običajne rituale koji su kadri pomoći nam iskusiti otajstvo uskrsnuća. Sam je uskrsni blagdanski stol u kršćanskoj tradiciji također važno mjesto na kojem se može iskusiti nešto od uskrsnuća. Ta na Uskrs se blagoslivlja hrana zato da bismo iskusili: u blagovanju imamo udjela u Božjem životu koji bi nas želio prožeti i koji je snažniji od smrti.

Benedikt je u početku bio pustinjak, živio je posve sam. Na Uskrs ga je posjetio drugi monah i donio sa sobom hrane. Benedikt mu je rekao: »Sada je za mene Uskrs jer si me susreo.« Uskrs se može doživjeti i u dobrim susretima i razgovorima, u kojima razgovaramo o otajstvu života i ljubavi koja je jača od smrti.

BIOGRAFIJA Anselm Grün, benediktinac, rođen je 14. siječnja 1945. u Junkerhausenu. Nakon mature 1964. godine u Würzburgu ušao je u novicijat u obližnjem benediktinskom samostanu Münsterschwarzach. Studij filozofije i teologije započeo je u St. Ottilienu, a završio doktoratom iz teologije Karla Rahnera na Papinskom ateneju sv. Anzelma u Rimu. Do 2013. godine 36 je godina obnašao službu opskrbnika (»cellararius«) opatije Münsterschwarzach, što podrazumijeva upravljanje s više od 20 djelatnosti. Uza sve to nadasve je poznat kao duhovni pisac, čije su knjige prevedene na više od 30 jezika te su premašile ukupnu nakladu od 15 milijuna primjeraka. Glas Koncila mu je nedavno izdao svjetsku uspješnicu »Knjiga o umijeću življenja«.

IZVORGlas Koncila br. 14/2021.
Prethodni članakKAPELA SV. VIDA U SMOKVICI Crkvica u čiju je povijest upisana čak i zabrana slavlja misa
Sljedeći članakDVIJE VJERE, JEDNO STAJALIŠTE Politička komentatorica Michelle Malkin s mužem Židovom dijeli i stajalište o svetosti života