Kristovo je uskrsnuće jedinstven događaj u ljudskoj povijesti, kojoj zapravo samo dijelom pripada, a drugim ju dijelom nepremostivo nadilazi. Budući da je po njemu Krist k Otcu uzdigao sve što je ljudsko, o Kristovu je uskrsnuću moguće govoriti s mnoštva polazišta. Jedno od njih je duhovnost, riječ koju je također moguće shvatiti na mnoštvo načina, a ovdje neka znači sljedeće: kako oblikovati sebe i svoje odnose u svjetlu Kristova uskrsnuća. Tražeći sugovornika za ovogodišnji uskrsni broj, uredništvo Glas Koncila je, slikovito rečeno, potražilo što ima u vlastitoj kući pa se pogled zadržao na »Knjizi o umijeću življenja«, odnosno na njezinu autoru, poznatom njemačkom duhovnom piscu Anselmu Grünu.
»Njegove knjige imaju milijunske naklade, mogao bi biti vrlo bogat, no za sebe ne treba ni 50 eura gotovine mjesečno.« Tako je o. Grüna opisao njegov redovnički subrat benediktinac o. Notker Wolf. Uza sve laskave titule koje su mediji nadijevali o. Grünu – primjerice »menadžer monaškoga srca«, ili »maher iza zidina« – on je uvijek i prije svega ostao monah koji, tražeći Boga, u red nastoji dovesti, piramidalno odozgor prema dolje, sve ostalo, često i naoko oprječne stvarnosti kao što su molitva i askeza te rad i upravljanje pogonima. Poznat je i kao voditelj duhovnih vježba i seminara, uključujući i one za »menadžere«. A pisanje o duhovnim temama – ono po čemu je zapravo svjetski poznat – hobi mu je kojim se, prema vlastitu kazivanju, bavi dvaput tjedno od šest do osam ujutro. Zacijelo tomu redu treba zahvaliti i to što je našao vremena kako bi neke od svojih uvida i iskustava Uskrsa i uskrsnuća podijelio s čitateljima svečanoga uskrsnoga broja Glasa Koncila.
Učenici su istinski povjerovali u Isusa tek kad su susreli uskrsnuloga Krista. Tek su tada jasno razumjeli njegovu poruku, ona im je »sinula«. A na Duhove su zadobili hrabrost da tu Isusovu poruku propovijedaju i onima vani. To je bio početak Crkve. Zato Uskrs slavimo u Crkvi, kao Crkva. Ta je zajednička proslava nužna želimo li istinski doživjeti Uskrs. No potreban je i osobni susret s Uskrsnulim, baš kao i razmatranje uskrsnoga otajstva, tako da svatko od nas i u sebi doživi Uskrs. A doživjeti Uskrs znači da ja osobno ustanem iz groba svojih strahova i svoje rezignacije.
Za mene je Uskrs blagdan nade da sve u meni može biti preobraženo. Jer ako se i smrt može preobraziti u život, u meni nema baš ničega što se ne preobražava: nikakva neuspjeha koji ne bi postao novim početkom, nikakve tame koja ne bi bila prosvijetljena. No Uskrs je za mene također svetkovina kada slavim to što u smrti ne padam u mrak, nego ulazim u svjetlo te znadem da sam siguran u rukama Boga koji ljubi.
I danas susrećemo Uskrsnuloga, i to uvijek onda kad odjednom smognemo hrabrosti pristupiti drugomu čovjeku, kad se u nama nešto otvori i procvate. Ljude koji još ne poznaju Krista mogu uputiti na prirodu. Priroda nam objavljuje otajstvo Uskrsa. Ta u proljeće uvijek nanovo zaživi novi život. To je slika uskrsnuća, koje se sada želi dogoditi u nama. To je također slika uskrsnuća u smrti. Ne ćemo ostati u smrti, nego ćemo upravo po njoj zasjati u našem stvarnom obličju. Onima koji ne vjeruju predložio bih jednostavno da razmatraju izvještaj o susretu Uskrsnuloga i dvojice učenika na putu u Emaus. U tom izvještaju ljudi dolaze u doticaj s vlastitom čežnjom. A čežnja za uskrsnućem nalazi se u svakom čovjeku.
Uskrsnuće je odgovor na praiskonsku čežnju koja se krije u svakom čovjeku. Ta se čežnja s jedne strane očituje kao želja i potreba da ustanemo uvijek kad padnemo ili se nađemo u grobu vlastite depresije. S druge je to strane čežnja za vječnim životom, za uskrsnućem u smrti. Poznati švicarski psihoterapeut Carl Gustav Jung kaže: Kao psiholog ne mogu dokazati da postoji život nakon smrti. No kao psihologu poznata mi je mudrost duše. A mudrost duše znade da smrt nije završetak, nego ispunjenje. Ako pak idem protiv mudrosti duše, kakve god racionalne argumente mogao imati, postajem nemiran, nespokojan i neurotičan. Zdravlju ljudske duše odgovara, dakle, vjerovati u uskrsnuće.
Kristovo uskrsnuće posreduje nam sliku Boga koji želi život i koji bi nas želio ispuniti svojim božanskim životom kako bismo hodali uspravno. Uskrsnuće također posreduje sliku čovjeka koji svojim putom hodi iskreno i uspravno, u nadi i pouzdanju; sliku čovjeka koji ima pouzdanje da je ljubav jača od smrti.
Isusova poruka odgovara čežnji svih ljudi. Stoga je naša zadaća nuditi tu poruku svima. No moramo je naviještati govorom koji dotiče čežnju ljudi. Ako Isusovu poruku naviještamo samo moralizatorski, ne ćemo doprijeti do ljudi.
Ja držim tečajeve s ljudima koji traže. Tu ima ljudi svih slojeva. Moje knjige također čitaju različiti ljudi iz svih miljea. Važno je da Isusovu poruku nudimo svim ljudima. Upravo vodeće elite nose veliku odgovornost za čitavo društvo. Ako ih shvaćaju u kršćanskom duhu, postaju blagoslov za društvo.
Benedikt je bio čovjek uskrsnuća. U svojem Pravilu kaže, primjerice, da u korizmi puni radosti trebamo iščekivati sveti uskrsni blagdan. Zanimljivo je da sv. Benedikt manje govori o križu negoli o uskrsnuću. Uskrs je za njega – kao uostalom za prvu Crkvu općenito – središnja svetkovina, oko koje kruže svi ostali blagdani, uključujući i Božić.
Svakako je bolno ako ne možemo zajedno slaviti Uskrs u crkvi. Jer zajedničko slavlje po sebi je sastavni dio blagdana. Vazmenu noć ne možemo proslaviti kod kuće sami. No ako su izvanjske okolnosti restriktivne, moramo učiniti najviše i najbolje što možemo. Kod kuće možemo razmatrati izvještaj o muci i izvještaje o uskrsnuću. Možemo izvršiti zajedničke običajne rituale koji su kadri pomoći nam iskusiti otajstvo uskrsnuća. Sam je uskrsni blagdanski stol u kršćanskoj tradiciji također važno mjesto na kojem se može iskusiti nešto od uskrsnuća. Ta na Uskrs se blagoslivlja hrana zato da bismo iskusili: u blagovanju imamo udjela u Božjem životu koji bi nas želio prožeti i koji je snažniji od smrti.
Benedikt je u početku bio pustinjak, živio je posve sam. Na Uskrs ga je posjetio drugi monah i donio sa sobom hrane. Benedikt mu je rekao: »Sada je za mene Uskrs jer si me susreo.« Uskrs se može doživjeti i u dobrim susretima i razgovorima, u kojima razgovaramo o otajstvu života i ljubavi koja je jača od smrti.
