Široka rasprostranjenost pojedinih pojmova u društvu katkada uzrokuje gubitak njihove važnosti i manjak promišljanja o njihovoj srži. Njihova je rasprostranjenost i sveprisutnost poput trajnoga, ali izblijedjela žiga, koji svojim znamenom ostavlja mogućnost istraživanja i promišljanja utisnutoga sadržaja. Po svemu sudeći, takav se primjer prepoznaje i u pojmu »kreativnost«, kao općeprihvaćenom i poticajnom činitelju gotovo svakoga ljudskoga poziva. »Kreativnost«, koja podrijetlo vuče od latinske riječi »creare« (»stvarati«), sposobnost je viđenja i rješavanja problema na nov i poseban način. Njezina se sveprisutnost očituje u najranijim obrazovnim, shodno tomu i ostalim stadijima čovjekova djelovanja: posao, obitelj, zabava (rekreacija).
Lijepo je i plemenito biti kreativan, ponajprije jer se vlastitim prepoznavanjem i ostvarivanjem onoga što se naziva »kreativnost« čovjek osjeća ispunjeno i smisleno. Ipak, dok kreativnost pridonosi posebnosti ljudske biti, razlikujući čovjeka od ostalih stvorenja, vječita zamka kreativne samodostatnosti udaljava ga od istinskoga Kreatora. Ta koliko je samo Bog kreativan, najprije kada je svojom savršenom i neviđenom kreativnom dosjetkom dopustio prelijevanje vlastite slike na čovjeka. K tomu velikodušnost svojega dobročinstva taj savršeni Autor nije zaključio kreativnim stvorenjem. Dapače, jednostavnost i dubina svakoga njegova djela učestalo nadilazi ponor svake čovjekove sumnje ostvarujući propale ili zaboravljene mogućnosti. Stoga gdje uvene čovjekova, izraste Božja kreativnost koja svojim savršenstvom i neviđenom dosjetljivošću nadahnjuje, podsjećajući na temelje svoje velikodušnosti. A može li to biti išta drugo doli Ljubav?
