Biblija predstavlja Mariju kao hrabru i odgovornu ženu. Uzor je ženama i majkama jer se u vrlo izazovnu vremenu odlučila za majčinstvo. U vrijeme antičke kulture, pa i u židovskom narodu toga vremena, dobiti izvanbračno dijete bilo je povod za osudu i izopćenje iz društva. Ipak, Marija se odlučila za dijete. Prihvatila je majčinstvo, svjesna toga da bi joj život osim majčinske radosti mogao biti ispunjen i velikom gorčinom. Srećom, teret života olakšao joj je Josip koji bi mogao biti uzor svim neodlučnim muškarcima kojima je, nažalost, ponos često jači od ljubavi.
Poznata židovska filozofkinja Hannah Arendt kaže da u svijetu ništa nije tako veličanstveno kao rođenje djeteta. Dijete je slika početka novoga života, kao što je starost simbol za završetak jedne životne epohe. Bez rađanja, bez djece, ljudski bi rod izumro za stotinjak godina. Istina, na planetu Zemlji ostala bi sva druga živa stvorenja osim ljudskoga, koje jedino zna da postoji. Tamo gdje majčinstvo ima vrijednost, čovječanstvo ima budućnost. I obratno, gdje je majčinstvo prezreno, tamo počinje urušavanje društva, pa i civilizacije. Zapadna je civilizacija upravo zbog obezvrjeđivanja majčinstva, a time i obitelji, na putu potpunoga nestanka. Priča o tome kako bogate zapadne zemlje primaju izbjeglice iz humanitarnih razloga dobro je upakirana laž. Razlog prihvaćanja migranata leži u nedostatku mladosti – to jest radne snage. A upravo je do toga dovelo obezvrjeđivanje uloge žene kao majke.
Naime, svako majčinstvo, svako roditeljstvo, jest i poziv na žrtvu. U mladih ljudi u zapadnom svijetu, pa i u nas Hrvata, uvriježilo se mišljenje da čovjek ima na raspolaganju samo jedan život te da ga treba maksimalno iskoristiti za užitak. Odricanje je, nažalost, postalo stvar prijezira. Za takvo razmišljanje djeca su postala teret. Dijete zahtjeva brigu, vrijeme i odricanje. Nažalost, mnogi su danas zaboravili da sloboda uključuje i odgovornost za vlastitu budućnost, budućnost ljudskoga roda, za čitav stvoreni Božji svijet. Zanimljivo je da mnogi od onih koji iz egoističkih razloga ne žele imati djecu kad ostare zahtijevaju od društva da se brine za njih, da im osigura uslužnu mladost.
Što bi na to trebali reći oni koji su darovali društvu dio sebe, svoju djecu – koji su proveli tisuće besanih noći bdijući da od djeteta postane odrastao čovjek, stup društva bez kojega nema opstanka ljudskoga roda.
Suvremeni čovjek kao da ne shvaća da tehnologija i uz olakšavanje života nije svemoćna. Moćna je, ali nikada ne može zamijeniti ljudsko stvorenje. Briga za starije i nemoćne ne sastoji se samo od fizičke pomoći, nego i od susreta, svake lijepo izgovorene riječi – riječi koja može osokoliti starije i bolesne da lakše podnesu teret života. Robot čovjek kao budući produkt tehnologije, u što moderno društvo polaže nadu, moći će pomoći u životu, zamijeniti ponekad čovjeka, olakšati mu život u starosti. Ali ne će moći nikada spontano reći lijepu i utješnu riječ koja smiruje i hrabri. Ne će moći uputiti onaj nježni pogled koji razveseljava umornoga od života niti će moći nježnim dodirom ruke primiriti onoga tko pati. To svojstvo pripada samo ljudskomu stvorenju. A njega nema bez majčinstva, bez rađanja.
Biblija ne stavlja Mariju samo kao uzor majke, nego i kao uzor odgovorne žene čija ljubav ne poznaje granice. Od Marije se može naučiti puno i u odnosu prema vlastitom djetetu. Iako Marija, kao svaka zdrava majka, voli svoje dijete bezgranično, u njezinu srcu ima dovoljno ljubavi za svu drugu djecu, za sve ljude. Njezina ljubav prema Isusu nije bolesna, egoistična, koja isključuje druge. Štoviše Marija prihvaća kao majka dostojanstveno svoj križ za dobro svijeta. Ona je i u tom pogledu uzor majkama kako se zdravo voli vlastito dijete.
Majčinska – roditeljska ljubav može biti veliki znak Božje prisutnosti, ali isto tako i njezine odsutnosti. Sve ovisi o tome kako se shvaća ljubav: iz egoistične ili altruistične perspektive. Naime, nigdje ne dolazi tako snažno do izražaja prisutnost božanske ljubavi kao u majčinskoj, roditeljskoj ljubavi koja je spremna žrtvovati se do krajnjih granica za vlastito dijete, podnijeti svaku vrstu patnje kako mu bilo bolje. Ali isto tako nigdje nije prisutna toliko snažna negacija one univerzalne božanske ljubavi kao u onoj »izopačenoj ljubavi« majke ili otca koji su spremni uništiti čitav svijet kako bi njihovu djetetu bilo dobro. Najbolji primjer za takvu vrstu »izopačene ljubavi« u onim je roditeljima koji uništavaju sve oko sebe, bilo u politici ili ekonomiji, koji oduzimaju kruh i budućnost drugoj djeci zgrćući za deset vlastitih naraštaja.
