Blage se riječi mudraca bolje čuju nego vika zapovjednika nad luđacima.
(Prop 9, 17)
Svijet se u svakom trenutku najbolje dade razumjeti uz pomoć pojmova koje on sam više ne razumije. Njima pripada i govornica. Izdvojeno mjesto s kojega se tkogod istaknut probranim riječima obraća biranoj publici posve je strano svijetu koji govornicu nosi u svakom džepu. S gubitkom svoje posebnosti govornica gubi i svoju glavnu osobitost – blagu riječ koja se s nje upućuje.
Jer što je više govornica, to riječi koje s njih odjekuju moraju postati kraće, prostije i glasnije. Blagost, prvi znak mudrosti, tako ustupa mjesto bučnosti.
Najznamenitija govornica u Pismu prijestolje je koje je Salomon podigao u svom dvoru. Mudri je Salomon, naime, sa svoga prijestolja riječju dijelio i pravdu i zakon. No židovski su rabini u tom prijestolju osim sjedišta vidjeli i – stroj. Prema njihovim zapisima, Salomonu bi po svakom usponu na prijestolje mehanička golubica spustila svitak Zakona u krilo. Maštovito je to tumačenje koje je razjašnjavalo ono što su već naviještale i stube do prijestolja i kraljevo sjedalo na njemu. Na Božju govornicu čovjek se mora uspeti svojim marom, ali za nju će ipak sjesti, u osluškivanju. Jer riječ mudrosti koju će odatle prozboriti nije njegova, nego – Božja.
Potraga za riječima Marijine mudrosti brzo će se okončati: Marija u Pismu progovara samo četiri puta! No dok Pismo izričito navodi njezino osluškivanje i uspone potaknute Božjom riječju, Marija svojom tišinom svjedoči o pravoj naravi mudrih riječi. Riječ mudrosti, osobiti dar koji navodi sveti Pavao, Duh daje odabranicima da ju s drugima podijele u posebnim prigodama. Marija je to razumjela. Zato i nije zborila mnogo, a umjela je zboriti blago. Zato ju se i danas može nepresušno slušati.
