Očisti li se dakle tko od zloće, bit će posuda časna, posvećena, korisna Gospodaru, za svako dobro djelo prikladna. (2 Tim 2, 21)
Nema doba koje ne bi imalo omiljene mane; ta čovjek oduvijek pristaje na posve određene otrove jer u njima traži posve određenu hranu. No teško da ima doba doli sadašnjega koje bi te svoje miljenice smatralo i milostima. U suvremenom svijetu jača, naime, surovo uvjerenje da je grubost ne samo korisna pojedincu, nego i – ugodna svima. Stoga se zakuhava posvuda – u tvrdoći misli, oporosti riječi, nametljivosti djela – pa ipak se ne uspijeva zasititi nikoga. Jer grubost i nije okrjepa za duh, nego sirova grickalica koja okusom tek podsjeća na – jakost.
Kad sveti pisci opisuju jakost, često je pripisuju životinji u kojoj neki prevoditelji prepoznaju jednoroga, drugi nosoroga, a treći bivola. No jakost je možda toliko strana suvremenomu dobu jer je životinja o kojoj je zapravo riječ – izumrla. Tur, od kojega potječu sva domaća goveda, nestao je u 17. stoljeću, a spomen na njegovu jakost očuvao se i u Pismu i izvan njega. No divovska veličina, mišićavo tijelo, hitre noge i dugi rogovi tek su znakovi njegove prave jakosti. Tur, naime, nikada ne bi bježao: ni iz opreza, ni pred vikom, ni od oružja.
Čini se neprikladnim Gospu, Posudu poštovanu, usporediti s likom goveda. No opravdanje postoji. Časnom Božjom posudom može postati tek čovjek očišćen od zloće – od grubosti rječoborstva i praznorječja na koje Pavao upozorava Timoteja. Jer posuda ljudske duše ispunja svoju svrhu tek ako stoji na mjestu dok je Gospodar ne ispuni, a grubost ju prevrće te njezina ispraznost curi po drugima. Marija od svoje svrhe nikada nije bježala: ni iz opreza u Nazaretu, ni pred vikom u Betlehemu, ni od oružja u Jeruzalemu. Njezina jakost ne izumire.
