ZABORAVLJENI HRVATSKI VELIKANI – ISUSOVCI KROZ POVIJEST (1) O. Ignacije Szentmartony, matematičar i astronom – istraživač Amazonije

Karta tijeka rijeke Amazone, koju su izradili inženjeri po izračunima i mjerenjima o. Ignacija Szentmartonyja
Nizanka donosi životopise široj hrvatskoj javnosti manje ili više poznatih, ali i potpuno nepoznatih hrvatskih isusovaca: misionara, istraživača, znanstvenika, profesora, književnika, diplomata i ispovjednika od 16. do 20. st. na različitim kontinentima te prikazuje njihovu djelatnost, doprinose i okolnosti u kojima su djelovali, kao i utjecaj i važnost njihovih opusa, na temelju knjige dr. Mije Korade »Istraživači novih obzorja«.

Isusovac dr. o. Mijo Korade, nakon diplome filozofije i teologije u Zagrebu, stekao je doktorat iz crkvene povijesti na Sveučilištu »Gregoriana« u Rimu te je nakon rada na Povijesnom institutu Družbe Isusove u Rimu predavao od 1980. u dva navrata na Filozofsko-teološkom institutu. Jedan je od osnivača i prvi voditelj Hrvatskoga povijesnoga instituta u Beču, suradnik je Hrvatskoga instituta za povijest i predavač na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Obnovio je i uređivao povijesni zbornik »Vrela i prinosi« i objavio niz znanstvenih radova iz crkvene i kulturne povijesti. Hrvatskim isusovcima intelektualcima, znanstvenicima, profesorima, misionarima, istraživačima, književnicima, jezikoslovcima, diplomatima i drugima koji su djelovali ili živjeli na drugim kontinentima u razdoblju od 16. do 20. stoljeća bavi se gotovo 25 godina. Knjiga »Istraživači novih obzorja« u izdanju Matice hrvatske plod je toga njegova znanstvenoga istraživanja, koje nastoji otrgnuti od zaborava brojne hrvatske velikane. Oni su grupirani u pet poglavlja: »Hrvati u Amerikama«, »Hrvati u svjetskim zbivanjima«, »Hrvati profesori i znanstvenici u Europi«, »Hrvati u Beču i Monarhiji« i »Hrvati u Rimu i Italiji«.

Iz Kotoribe do Beča i Graza

U prvoj se skupini po doista burnom životu i istraživanju Amazonije prvi nameće matematičar i astronom Ignacije Szentmartony. Iako mađarskoga prezimena, sudeći prema svemu, posebice što mu je prvi jezik bio hrvatski, a Hrvatsku je smatrao svojom domovinom, te što mu se mlađi brat pri ulasku u isusovački novicijat g. 1760. smatra Hrvatom i govori samo hrvatski, obitelj se Szentmartony očito s vremenom pohrvatila.

O. Ignacije Szentmartony brinuo se za Indijance ne samo karitativno i dušobrižnički, nego i zaštitnički u brojnim guvernerovim nepravednim i okrutnim postupcima.

Rođen je u Kotoribi 28. listopada 1718. i istoga dana kršten u župnoj crkvi u Donjem Vidovcu kojemu je u to doba pripadala 5 km udaljena Kotoriba. Bio je iz plemićke obitelji otca Stjepana i majke Kristine r. Petrić. Nakon osnovne škole gimnaziju je završio u Zagrebu i na prvoj godini filozofije 22. kolovoza 1735. primljen je u isusovački red. U novicijat ulazi iste godine u Beču, a nakon dvije godine novicijata predaje nižim razredima u varaždinskoj gimnaziji. Od 1739. do 1741. studira filozofiju u Grazu, a zatim po godinu dana podučava na gimnazijama u Zagrebu i Varaždinu te odlazi u Beč na poseban studij matematike. Studij teologije započeo je 1746., a za svećenika je zaređen najvjerojatnije 1748., kao što je tada bio običaj, nakon treće godine teologije. U posljednjoj godini studija 1749. obavljao je i službu prefekta studenata teologije u konviktu. Odmah nakon teologije obavlja treću probaciju, tj. završetak isusovačke formacije.

Ekspedicije po negostoljubivoj Amazoni

Dok je još bio u probaciji, s njegovim se provincijalom o. Augustom Hingerleuom pregovaralo da nekoliko matematičara iz njegove austrijske provincije pošalje u Brazil jer je bilo potrebno da se nakon postignutoga sporazuma o reguliranju granica kolonija u Južnoj Americi između portugalskoga kralja Ivana V. i španjolskoga kralja Ferdinanda VI. 13. siječnja 1750., poznatoga kao Madridski traktat, odrede nove granice, za što su bili potrebni stručnjaci za mjerenje zemlje i izradu preciznih zemljopisnih karata. Isusovački general o. Franjo Retz za taj je pothvat od austrijskoga provincijala zatražio nekoliko redovnika, koji bi u Brazilu i ostali za stalno kao misionari. S tim je ciljem o. Ignacije g. 1751. iz Genove otputovao u Lisabon, gdje je u međuvremenu 2. veljače 1753. položio vječne zavjete, a kralj Josip I. odlikovao ga je naslovom kraljevskoga i dvorskoga matematičara, što govori i o njegovu ugledu na kraljevu dvoru. Nakon pregovora, problema zbog novonastalih okolnosti i osnivanja stručne ekspedicije o. Szentmartony sa skupinom inženjera, matematičara, astronoma i kartografa krenuo je napokon sredinom svibnja 1753. brazilsku luku i glavni grad kapetanije Belem do Para na ušću rijeke Tocantins, koja s južne strane s rijekom Amazonom tvori otok Marajo. Njegova je zadaća bila astronomsko promatranje radi određivanja geografskoga položaja mjesta i rijeka, pomoću kojih bi geografi mogli izrađivati zemljopisne karte. Zato je prošao donjim tokom rijeke nimalo gostoljubive Amazone u misiju Abakaxis na rijeci Madeiri, mjereći duljinu i širinu meridijana. Obišao je sa suradnicima u ekspedicijama velika prostranstva i posjetio brojna naselja temeljem kojih su rađeni zemljovidi, posebice s vrlo preciznim detaljima Amazone, što je imalo iznimno veliku vrijednost za plovidbu njome.

O. Ignacije u Brazilu, jasno, nije zaboravio svoje svećeničke dužnosti iako je tamo bio poslan prvotno radi astronomskih promatranja, te se zauzimao za sve one u različitim nevoljama koje je tamo susretao. Tako je u selu Macapa oko 1745. izbila neka epidemija od koje je podleglo mnogo ljudi, pa se skrbio i brinuo za mještane nekoliko mjeseci, zbog čega je došao u izravan sukob s tamošnjim guvernerom, koji nije mogao shvatiti njegovu požrtvovnost i kojemu je sve to bilo sumnjivo. Zapravo o. Ignacije se brinuo za Indijance ne samo karitativno i dušobrižnički, nego i zaštitnički u brojnim guvernerovim nepravednim i okrutnim postupcima, zbog čega je tijekom 1755. i 1756. guverner pisao na različite adrese s prigovorima na njegov rad. U jednom se dopisu biskupu Bulhoesu požalio na Ignacijevu »drskost« da je odbio njegov poziv na objed odgovorivši mu da će radije jesti sam. Zbog neslaganja s guvernerom i zbog iznenadne bolesti u ljeto g. 1756. prekinuo je istraživanja u Amazoni. Oporavljao se u isusovačkoj rezidenciji u Ibyrajubi blizu Paraa, gdje se unatoč bolesti posvetio pastoralnomu i dušobrižničkomu radu među Indijancima.

Portugalski dvor progoni isusovce

Uskoro dolazi do velikih društvenih preokreta jer španjolski kralj Ferdinand VI. umire g. 1759. pa je poništen i Madridski traktat te su ostale prijašnje granice i istraživanje je prekinuto. I u Portugalu je puhnuo novi politički »vjetar« vrlo nesklon isusovcima, koji su imali ne samo velik duhovni utjecaj na Indijance u Americi, nego čak i svjetovno-upravnu kontrolu štiteći ih od ropstva i portugalskoga izrabljivanja. Stoga dvor u Lisabonu izdaje niz protuisusovačkih odredaba i zakona te ih je lukavo optužio pred papom Benediktom XIV. i uvjerio ga u njihovu krivnju. Vrhunac toga bila je kraljeva odredba 1759. o izgonu svih isusovaca iz Portugala i kolonija. Među uhićenima je i o. Szentmartony te je svih 115 redovnika iz cijele provincije 12. rujna 1760. ukrcano na lađu za Portugal. Uvjeti putovanja bili su toliko loši da su četvorica isusovaca umrla tijekom putovanja. Nakon što su stigli u lisabonsku luku na ušću rijeke Tejo (Tago) 2. prosinca iste godine, ponuđeno im je da se odreknu redovničkoga staleža uz obećane pogodnosti. Budući da su vjerni sinovi sv. Ignacija Loyole odbili sva nagovaranja, njih šestorica, među kojima i o. Igancije, u jednom su čamcu prevezeni u tamnicu San Julian (San Juliao do Barra), devetorica su odvedena u zatvor Azeitao, trojica teško bolesnih u bolnicu, a preostala 92 poslana su u Italiju, u luku papinske države Citavecchije.

O. Ignacije sa subraćom već je prvoga dana mogao zaključiti kakav će biti zatvorski tretman kada su za vrijeme ledene bure umjesto večere ponudili hladnu vodu. Zbog blizine mora, voda i vlaga ulazila je u ćelije pa su im odijela i slama na kojoj su spavali ubrzo istrunuli, a sve je bilo puno insekata, štakora i smrada. Nije bilo ni svjetla ni zraka jer su ćelije umjesto prozora imale samo nekoliko uskih proreza. Jedan od zatvorenika, pater Przikril, zapisao je: »Ovdje smo kao u grobovima… sličimo mrtvacima.«

NASTAVLJA SE

IZVORGlas Koncila br. 27/2018.
Prethodni članakŠTO POVEZUJE FRANJIN PONTIFIKAT I 28. ČLANICU EUROPSKE UNIJE? Spoznaja na »periferiji«
Sljedeći članakHEJ, MARGINALCI! Kako se i bez nogometa »dobilo sve«