O. JUSTO LOFEUDA, MISIONAR PRESVETE EUHARISTIJE »Sve se mijenja nabolje«

Snimila: A. Tadić | O. Justo Lofeuda, misionar Presvete Euharistije

Dubrovnik je treći grad u Hrvatskoj u kojem je uspostavljeno dugo željeno trajno euharistijsko klanjanje. Bila je to želja i dubrovačkoga biskupa Mate Uzinića, kao i nekih svećenika i vjernika. Mnogo je toga trebalo posložiti, od toga da se pronađe najmanje 168 osoba koje će preuzeti svoju uru klanjanja do prave formacije klanjatelja. Veliku pomoć pružio je o. Justo Lofeuda, svećenik, misionar francuske zajednice Misionari Presvete Euharistije, koji se bavi misijama u Španjolskoj i Italiji, a odnedavno i u Rumunjskoj, Mađarskoj, Austriji, Poljskoj i Hrvatskoj.

Na upit kako je postao misionar Presvete Euharistije, kakva je to zajednica kojoj pripada, rekao je: »Postao sam misionarom Presvete Euharistije zato što je moj izvorni poziv, rekao bih, bio dvostruk: poziv na svećeništvo i poziv na euharistijsko klanjanje. Naša je zajednica vrlo mlada (pripadao sam jednoj drugoj koja djeluje u Americi, ali uvijek s istom karizmom) te nas iz toga razloga, kao i zbog toga što je naša karizma jako specifična, nema puno. Ukupno nas ima deset. Naše je misionarsko služenje promicanje i uspostavljanje trajnoga klanjanja u župama i u gradovima. To znači posvećivati se misiji propovijedanjem, skupljanjem prijava među vjernicima za barem jedan sat klanjanja tjedno i oblikovanjem koordinacijskoga ustrojstva među prijavljenim klanjateljima. Cilj je da izloženi Presveti Sakrament nikad ne ostane sam. Koliko vremenski uspijemo, održavamo i specifične duhovne obnove, konferencije i pišemo knjige. Naša zajednica od 2011. organizira svake godine skupštinu o klanjanju pod nazivom ‘Adoratio’.«

U Dubrovniku je nakon dva mjeseca misijskoga djelovanja došlo do pokrivanja svih sati tako da se klanjanje nikad ne prekida. »Misiji u užem smislu prethodila su povremena produžena klanjanja posredovanjem kojih se povećavala želja i umnožavala molitva za ostvarenje te nakane. Sada se primjećuje veliko zadovoljstvo vjernika.«

Trajno klanjanje umnaža i druga klanjanja

Upitan zašto uopće trajno euharistijsko klanjanje kad postoji povremeno ili dnevno ili u Velikom tjednu 40-satno i slično, rekao je: »Trajno klanjanje jedinstvenim čini činjenica da se nikad ne prekida. Danju i noću i svednevice klanja se Bogu, ‘kako na nebu tako i na zemlji’. Trajno euharistijsko klanjanje nipošto ne isključuje povremena euharistijska klanjanja u drugim crkvama ili samostanima. Ne samo da ne isključuje, nego iskustvo pokazuje da se ondje gdje postoji trajno klanjanje jača klanjanje na drugim mjestima kao na primjer u Sevilli u Španjolskoj. Prije četrnaest godina gotovo uopće nije bilo klanjanja. Sada, nakon četrnaest godina trajnoga klanjanja, u svakoj župi postoji klanjanje, tjedno, mjesečno…«

Na upit kako je došlo do toga da je stigao u Dubrovnik pripremati to djelo o. Lofeuda je odgovorio: »Ovdje je zainteresiran bio biskup Uzinić i jedan karmelićanski svećenik, koji je stupio u kontakt sa mnom. Da bi se negdje pokrenulo trajno euharistijsko klanjanje, prvi je preduvjet da postoji zainteresirani župnik ili biskup, zatim kapela ili uređena dvorana poput kapele. Nakon toga se izradi program u koje crkve i u koje vrijeme poći i propovijedati na nedjeljnim misama. Uz misiju propovijedanja započinje i prikupljanje pristupnica od osoba koje se predbilježuju za najmanje jedan sat klanjanja tjedno te se oblikuje organizacija koordinatora. I uvijek, uvijek, prije i tijekom misije sve prati molitva.

Primjećujem da je koordinacijski tim u Dubrovniku vrlo raspoloživ da pomogne onima koji budu željeli pokrenuti trajno klanjanje na svom području. Spominjem i njihov kontakt: tek.dubrovnik@gmail.com, a na čelu tima je Nada Burum.«

Primjer ekumenizma s euharistijom u središtu

Na svijetu ima oko tri tisuće kapelica trajnoga klanjanja. Upitan je li sudjelovao u uspostavi nekih od njih i kakva ima iskustva, rekao je: »Naravno, uz spomenute zemlje surađivao sam u utemeljenju kapela u Argentini, Meksiku, Ekvadoru. Najviše me se doima vidjeti kako Gospodin ostvaruje i ono što se ljudski čini nemogućim. Na primjer, pozvali su me u misiju u Rumunjsku. Grkokatolička župa nije imala dostatan broj vjernika da bi sama imala trajno klanjanje (poznato je da su u Rumunjskoj katolici u manjini). Tako sam osim grkokatolika išao rimokatolicima, ali i njih je malo. Nismo uspijevali pokriti sve sate. Naposljetku smo otišli pravoslavnomu mitropolitu, koji mi je dao dopuštenje da idem u pravoslavne crkve. Otišao sam i prijavilo se 65 pravoslavaca koji su točno pokrili nedostajuće sate. Dakle, prvo ‘čudo’, recimo to tako, bila je činjenica da smo pokrili nepokrivene sate, ali tu je još i drugo ‘čudo’ koje je neobjašnjivo jer pravoslavci doduše imaju euharistiju, ali joj se ne klanjaju kao mi. Eto, to se dogodilo prije više od dvanaest godina. Još i danas istomu se Gospodinu klanjaju grkokatolici, rimokatolici i pravoslavci. Među ostalim to je primjer istinskoga ekumenizma s euharistijom u središtu.«

Ljudi duhovno rastu

Na upit pogleda li unatrag, na zajednice u kojima dulje postoji trajno klanjanje, primjećuje li neke napretke, poboljšanja, neke dobrobiti za zajednicu i za klanjatelje o. Lofeuda je rekao: »Apsolutno da. To svi vide. Ljudi duhovno rastu, preoblikuju se jer Gospodin preoblikuje ljude, preobražava ih. Ima zvanja, njihov broj se povećava i pojavljuju se ondje gdje ih nije bilo. Zvanja za posvećeni život, za svećeništvo, za obitelj. Svaka je kapela trajnoga klanjanja oaza mira. To uočavaju svi, a posebice oni koji su udaljeni od Boga i koji ‘slučajno’ ulaze u kapelu (ustvari ih Bog zove!). Svi oni kažu: ‘Ovdje nalazim mir koji mi je dosad bio nepoznat.’ Sve se mijenja nabolje: mijenjaju se ljudi, mijenja se grad.«

Upitan zašto su u provedbu toga djela uključeni ponajprije laici, misionar je odgovorio: »Nipošto nije zabranjeno da sudjeluju i redovnici i svećenici. U stvarnosti ima ih na svakom mjestu, ali cilj je da to budu ponajprije vjernici laici. Radi se o provođenju smjernica dokumenta ‘Christifideles laici’ Drugoga vatikanskoga koncila koji poziva laike da sudjeluju u životu Crkve i ne ostanu na margini. Stoga je trajno klanjanje važan dio nove evangelizacije koju je na poseban način želio sveti papa Ivan Pavao II.«

Božji pothvat za ovo vrijeme

Na poticaj da izreče svoju poruku vjernicima u Hrvatskoj o. Lofueda je rekao: »Želio bih ohrabriti sve da promiču i imaju trajno klanjanje. Prije svega braću svećenike – da nemaju straha jer to je Božji pothvat za ovo vrijeme. Mi bez sumnje ulažemo svoj dio, ali on je taj koji ga ostvaruje.

Prva kapela trajnoga klanjanja s ovim obilježjima koju smo otvorili prije petnaest godina u Španjolskoj (danas ih je 54 u cijeloj Španjolskoj) bila je u župi koja je zasigurno jedna od najmanjih na cijelom Sredozemlju. Spominjem to da bih rekao kako Gospodin ostvaruje ono što je ljudski nemoguće ako mu se mi svećenici povjerimo i, jasno, pružimo svoj udio.

Podsjetio bih i na prve riječi Ivana Pavla II. kao pape: ‘Ne bojte se! Otvorite, štoviše, raskrilite vrata Kristu!’ To je poruka za sve nas, svećenike i vjernike laike, raskriliti vrata naših srdaca i naših crkava kako bi se Kristu klanjalo bez prestanka i kako bi on iz euharistije mogao prigrliti svakoga u svom milosrđu. Hvaljen bio Isus Krist!«

IZVORGlas Koncila br. 10/2019.
Prethodni članakPREDBRAČNI ODNOSI I KATOLIČKI MORAL Može li praksa promijeniti moralna načela?
Sljedeći članakUZ SKUP O NOVINARSTVU U PODRUČJU PREHRANE Lažne vijesti o hrani