Ovoljetna migracija turista iz sjevernijih krajeva Europe i Hrvatske, koja protječe uz gužve ne prometnicama i na plažama, pouzdan je znak da se dogodilo ljeto. Upravo zbog želje stanovnika hladnijega dijela Europe za suncem i morem Jadran je možda najvrjedniji hrvatski prirodni resurs od kojega mnogi žive, a potvrđuje to i udio turizma u ukupnom BDP-u Hrvatske od 18 posto. No Jadran je malo more, točnije plitak zaljev Sredozemnoga mora na koji se vrši sve veći pritisak. Mora i oceani, unatoč njihovoj važnosti i veličini (prekrivaju 70 posto površine Zemlje), sve su ugroženiji. Ujedinjeni su narodi 8. lipnja proglasili Svjetskim danom oceana kako bi podsjetili na to koliko su oni i njihovi stanovnici važni i za opstanak.
Upravo oceani proizvode najveći dio kisika i važan su spremnik ugljikova dioksida i drugih stakleničkih plinova, stanište su bioraznolikosti te su izvor hrane – gotovo polovica svjetske populacije ovisi o ribi kao glavnom izvoru bjelančevina. U kolovozu 2015. godine 193 države članice UN-a usuglasile su oko sedamnaest ciljeva održivoga razvoja, među kojima cilj 14. glasi: očuvati i održivo se koristiti oceanima, morima i morskim resursima.
Naime, svjetski oceani – njihova temperatura, kemijski sastav, struje i život u njima vrlo su bitni za globalne sustave koji čine Zemlju pogodnom za život ljudi. Kišnica, voda za piće, klima, obale, kisik i hrana – sve to daje i regulira more. Stoga bi do 2025. trebalo spriječiti i uvelike smanjiti sve vrste onečišćenja morskih resursa, a posebno aktivnosti koje dolaze s kopna. Kako bi oceani ponovno postali zdravi i produktivni, treba osigurati održivo upravljanje morskim i obalnim ekosustavima, zaštititi ih od velikih negativnih utjecaja te poduzimati aktivnosti za njihovu obnovu. Da bi se 14. cilj ostvario, treba djelotvorno regulirati ulov ribe i okončati prekomjeran ribolov, kao i destruktivne ribolovne prakse, te primijeniti planove upravljanja koji se temelje na znanstvenim činjenicama, kako bi se u najkraćem mogućem roku obnovile zalihe riba, ali isto tako i osigurati malim ribarima pristup morskim resursima i tržištu.
Uz klimatske promjene koje utječu na zagrijavanje mora, onečišćenje plastikom i pustošenje ribljega fonda prijetnje su o kojima se, u kontekstu ugroženosti svjetskih mora i oceana, najviše govori. No ispod njihove površine, ljudskim očima nedostupna, ali zato znanstvenim instrumentima i istraživanjima potvrđena, usporedno sa spomenutim negativnim pojavama na djelu je još jedna, nimalo manje zabrinjavajuća pojava. Postupni gubitak kisika. To znači da se mora i oceani, pa tako i Jadran i njegovi stanovnici, polako guše.
Dr. Irena Ciglenečki-Jušić s Instituta »Ruđer Bošković« kao članica radne skupine sudjelovala je u izradi dokumenta u kojem su izneseni uzroci i posljedice gubitka kisika te preporuke za upravljanje, istraživanje i praćenje oceana. Dr. Ciglenečki-Jušić kaže da ocean polako gubi kisik od sredine 20. stoljeća te je tzv. deoksigenacija oceana jedna od promjena u morskim ekosustavima koje najviše zabrinjavaju. Naime, globalno zatopljenje dovodi do gubitka kisika, kako izravno, smanjenjem topljivosti odnosno količine kisika koju morska voda može sadržati, tako i neizravno, promjenama u biogeokemijskoj i fizičkoj dinamici, zbog čega se smanjuje transport kisika u unutrašnjost oceana i usporava unutarnja cirkulacija.
Zmajevo oko, kako se još naziva malo jezero kod Rogoznice, jedinstven je eutrofni i euksinski (anoksična voda sa slobodnim sumporovodikom u vodenom stupcu) morski sustav sa svim karakteristikama jezera, smješten na obali Jadrana kod Rogoznice. Promjera je oko 100 i dubine 14 metara. Taj poseban fenomen predmet je istraživanja već trideset godina, od 1992. godine. Zmajevo oko smatra se ekstremnim, eutrofnim morskim sustavom koji je pod stalnim utjecajem meteoroloških i oceanografskih prilika Jadrana, ali i turističkih aktivnosti. Zbog maloga volumena (oko 1 ha) i izoliranosti utjecaj tih prilika nekoliko je puta izraženiji nego u ostatku Jadrana, upozorava dr. Irena Ciglenečki-Jušić, koja provodi istraživanja na tom jezeru.
»Sadržaj kisika u oceanima smanjio se za više od 2 posto od sredine 20. stoljeća. Projekcije modela za kraj ovoga stoljeća predviđaju daljnje smanjenje od nekoliko postotaka prema scenarijima emisije stakleničkih plinova. Antropogene emisije stakleničkih plinova također potiču zagrijavanje i zakiseljavanje oceana, što su uz deoksigenaciju glavne prijetnje. Još jedan razlog gubitka kisika u oceanu jest eutrofikacija u obalnim zonama kao rezultat otjecanja hranjivih tvari s kopna. Povećana primjena gnojiva u poljoprivredi udvostručila je unos hranjivih tvari s kopna u ocean tijekom proteklih pola stoljeća. Eutrofikacija može dovesti do razvoja uvjeta s vrlo niskom koncentracijom kisika, u rasponu od hipoksije (smanjene količine kisika, ispod 4 mg/l) do anoksije (bez kisika), sa štetnim utjecajima na život u moru«, rekla je znanstvenica.
Niska razina kisika u obalnim vodama često je povremena (npr. sezonska), ali može biti i gotovo stalna, poput primjerice u Baltičkom moru gdje je unos hranjivih tvari iz poljoprivrednih gnojiva uzrokovao jednu od najvećih zona osiromašenih kisikom na svijetu. Globalno, posljedica je gubitka kisika promjena biogeokemijskoga ciklusa mnogih elemenata u morskom okolišu koji su važni za život. Niska razina kisika potiče proizvodnju stakleničkih plinova dušikova oksida i metana, a biogeokemijske povratne veze povećavaju gubitak kisika u morskim sustavima. Također, gubitak kisika snažno utječe na život u oceanu – gubitak staništa, promjene u rasprostranjenosti vrsta, velike promjene u bioraznolikosti, interakcijama i strukturi ekosustava, a akutna ili kronično niska razina kisika može dovesti do masovnoga ugibanja.
Uz to se gubitak koraljnih grebena ili faune iznad podmorskih planina također pripisuje deoksigenaciji. Tako se posljedično smanjuje usluga morskoga ekosustava jer se pogoršava kvaliteta mora/oceana, smanjuju se ili premještaju ribolovni resursi, a to negativno utječe i na mehanizme skladištenja i unosa ugljika u oceanu. Idilična plaža i bistro more koje je mamilo ljepotom u procesu gubitka kisika zbog uginuća životinja i proizvodnje sumporovodika može se pretvoriti u smrdljivo mjesto od kojega bježi i lokalno stanovništvo, a kamoli ne turisti. No to nije sve, degradacija obalnih ekosustava koja završava iscrpljivanjem kisika, upozorava dr. Ciglenečki-Jušić, zbog eutrofikacije primjerice, može biti okarakterizirana i otrovnim cvjetanjem alga i stvaranjem morske sluzi koja pluta površinom mora. A u takvo more turisti zasigurno ne žele ni nožni prst umočiti.
Mediteran je pak posebno ugrožen zbog najviše stope globalnoga zagrijavanja i povišenja temperature mora te razvoja termoklime koja je sve dublja u vodenom stupcu. U Jadranu je efektom zagrijavanja najviše ugrožen njegov sjeverni dio koji je najplići, ali ga isto tako ugrožava i dotok hranjivih tvari rijekom Po. Problem je i betonizacija i nasipavanje obale šljunkom, zbog čega znanstvenici u sjevernom dijelu Jadrana bilježe manji broj makroalga koje čine važnu populaciju u priobalju. Istraživanja potvrđuju da na području sjevernoga Jadrana nestaju staništa jadranskoga bračića, endemske vrste smeđe alge – vrste koja obitava samo u Jadranu i nigdje drugdje na svijetu. Nažalost, betonizacija i nasipavanje obale šljunkom događa se duž Jadrana. S obzirom na to da hladnije vode imaju veću topljivost kisika, smatra se da je južni dio Jadrana koji je najdublji najmanje izložen procesima deoksigenacije.
No, unatoč svemu tomu, na upit ima li nade za mora i oceane dr. Ciglenečki-Jušić odgovara: »Naravno da ima, ali samo dobro planiranim mjerama zaštite i očuvanja oceana i mora, posebno obalnoga područja. Obalna deoksigenacija može se učinkovito smanjiti u mnogim regijama ograničavanjem kopnenoga otjecanja hranjivih tvari i organskoga otpada u more. Važno je implementirati strategije upravljanja kojima će se regulirati i smanjiti antropogeni utjecaj industrijskih i turističkih aktivnosti, npr. nasipavanje i betonizacija obale na Jadranu. Na Jadranu također treba riješiti tretman otpadnih voda. Važno je i smanjiti emisiju stakleničkih plinova na globalnoj, ali i lokalnoj razini.« Svatko odgovornim ponašanjem može pridonijeti zaštiti mora i oceana tako da se, gdje je moguće, smanji emisija stakleničkih plinova, i to uštedom energije i odgovornom upotrebom automobila za prijevoz. Tako se mora i oceani i njihovi stanovnici ne će ugušiti zbog nedostatka kisika kao posljedice nedostatka svijesti o čovjekovu pozivu čuvara Božjega djela.
