Svjetovne pak i bablje priče odbijaj! Vježbaj se u pobožnosti! (1 Tim 4, 7)
Neporeciva je istina da svako doba krši određene Božje zapovijedi. No nepronična je tajna zašto ih sadašnje doba krši – prividnim poštovanjem. Bezbožnost svijeta, naime, mnoge nagoni da Božje ime uzalud zazivlju ne iz nedovoljne pobožnosti, nego iz prekomjerne nabožnosti, pa tako radoznalost nazivaju istinoljubivošću, osornost pravednošću, a neposlušnost vjernošću. O oprjeci pak pobožnosti i nabožnosti mogla bi posvjedočiti sljedeća igra riječi. Dok pobožnost pokušava ići po Božjem putu, nabožnost nastoji na Boga nabasati dok ide svojim putom – što god se na njemu činilo.
Čak trećinu Židovima svetoga Talmuda čini hagada – zbir maštovitih pučkih priča kojima su pismoznanci rasvjetljivali značenje Božje riječi. No od šarenila bajki to bi značenje često i pomrčalo. Tumačeći Knjigu o Joni, židovski su učitelji raspravljali o tome iz kojega je plemena Jona potekao i koliko je godina doživio, ali i koliko je platio svoj ukrcaj na brod te kakva je bila rasvjeta u ribi koja ga je progutala. Možda je baš zato Isus rekao Židovima da im se ne će dati više od Jonina znaka: u mnoštvu vlastitih bajki previdjeli su jedinstvenu istinu – uskrsnuća.
Marija je prva od svih Isusovih sljedbenika povjerovala u njegovo uskrsnuće – zato prvoga dana i nije pošla na njegov grob. No to je bio tek najljepši, a najskrovitiji znak njezine pobožnosti. Dok su, odani nabožnim bajkama, radoznali Isusa napuštali nakon znamenja, osorni nakon besjeda, a neposlušni nakon predaje, Marija se kao »posuda uzorna pobožnosti« i nakon njegove smrti čuvala da je ne ispuni ispraznost nabožnosti. Zato se uklonila bjesomučnomu propitivanju, napasnomu osuđivanju i svojevoljnomu tumačenju. Samo je u takvoj posudi moglo biti mjesta za Duha.
