O RAVNODUŠNOSTI I DEVAMA Teret se uči nositi

Foto: Shutterstock

Pij ti, a i tvojim ću devama zahvatiti! (Post 24, 44)

Izdvaja li koja značajka tekuće doba iz niza povijesnih trenutaka, to nije toliko ni opća naprednost ni sveopća povezanost koliko posve općenito samozadovoljstvo. Suvremeni čovjek jasno će i glasno otkriti svijetu svaku svoju crtu, bila ona svijetla ili tamna. Sve što ima, čini i jest, on prihvaća kao neupitnu danost koju i drugi moraju prihvatiti bez pitanja. Ta posebna tvrdoglavost, osim što dokazuje iznimnu nesigurnost u sebe, prokazuje i iznimnu ravnodušnost prema drugima. Ako svi prihvaćaju sve, zašto bi bilo važno shvatiti ikoga osim sebe?

Nema životinje koja svojim leđima može prihvatiti toliko tereta koliko može deva. Iz mnogo je razloga ta životinja znak duše strpljive u nevolji: uz grbu koja je krijepi hranom za pustinjskih putovanja, jastučići na stopalima čuvaju je od propadanja u pijesak, tvrdo nepce štiti je od trnovita bilja kojim se hrani, a prozirni kapci omogućuju joj da vidi kad se prašina uskovitla. Ipak, divlje su deve po naravi žustre: one pljuju, topću i ritaju se od nezadovoljstva dok ih se stupnjevito ne priuči na teret. Da bi duša postala strpljivom poput pitome deve, valja joj se prihvaćati tuđega tereta. Tada njezina prisutnost svaku pustinju života čini nastanjivom.

Među Marijinim pustinjama možda je najznačajnija ona kroz koju je prolazila tijekom bijega u Egipat. Maleni je Isus tada od vrela radosti postao izvorom kušnje za svoje roditelje. No baš u toj duhovnoj pustoši kršćanska je misao uvijek zamišljala najljepši prikaz milosrđa: Mariju koja doji uplakanoga Isusa u dane kada je i sama ćutjela glad. Umjesto da se prihvati propitivanja svoje nevolje, Marija je bez pitanja shvatila Božje suze. Zato i danas može dati piti svim Božjim devama – milostivim dušama.