O SAMOSVIJESTI I ZRCALIMA Marija kao čisto zrcalo djela Božjega

Foto: Shutterstock

Ona je zrcalo čisto djela Božjega. (Mudr 7, 26)

Koliko god da se umnaža bogatstvo i šarolikost suvremenoga svijeta, toliko raste i siromaštvo i jednoličnost jezika njegovih žitelja. Da treba opisati što smatra najvažnijim u životu, suvremenomu bi čovjeku bilo dovoljno tek nekoliko zamjenica – sebe, svoj i sam. No nije to tek muka po jeziku. U tom siromašnom trokutu vrti se i sav njegov nutarnji svijet, satkan od zamisli o vlastitom prvenstvu i navlastitoj osebujnosti, od težnja za samopomoći i samoostvarenjem. Od silne samosvijesti u kojoj se kao u zrcalu ogleda čovjeku se čini da je sve više svjestan sebe, a zapravo je samo više – sam.

Najslavnije zrcalo u Bibliji zapravo i nije zrcalo, nego – umivaonik. Kada je Bog naložio Mojsiju da za Šator sastanka načini tučani umivaonik u kojem će svećenici prati ruke prije žrtve, on je bez mnogo dvojbe posegnuo za zrcalima izraelskih žena. Naime, makar mu ime to ne nagoviješta, tuč ili bronca dovoljno je blistav da se u njemu može i ogledati. Mojsije je tako ogledala za osobno uljepšavanje pretopio u umivaonik za one koji su stupali pred Boga u ime čitavoga naroda. Po tom skrivenom zrcalu Bog je Izraelce podsjećao da ne mogu sve sami.

Da treba opisati što je najvažnija crta Marijina lika, bilo bi dovoljno tek jedno zrcalo. Crkva Mariju prepoznaje u svemu što je dovoljno blistavo da odsijeva svjetlost sunca, kao što i ona odsijeva Isusovom svetošću. Zato ju i naziva »ogledalom pravde«. No Marija nije tek ogledalo za osobno uljepšavanje – nepokretna slika Božje pravde zbog koje je čovjeku lakše suočiti se s nepravdom u vlastitom životu. Kao i Mojsijev umivaonik, ona je podsjetnik da Božju pravednost može ugledati tek onaj koji za pravednošću u sebi zaista gladuje. Tko je traži izvan sebe i svoga. Tko je ne traži sam.