Temelj su svake države zdravlje njezinih građana i zdravstvena zaštita. Na tom području Hrvatska »luta« u svojim organizacijama, premda je nekoć prednjačila u Europi, pa i u svijetu. Na jednoj strani postoji nedostatak sredstava, a na drugoj su pogrješke nastale iz političke samovolje koje se iz temelja moraju popravljati. Na tom tragu donosi se nacrt prijedloga zakona o zdravstvenoj zaštiti o kojem je rasprava u tijeku. U radnoj skupini je mr. Jasna Karačić, predsjednica Hrvatske udruge za promicanje prava pacijenata sa sjedištem u Splitu. Doktorandica je na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Splitu, na poslijediplomskom studiju u znanstvenom području medicine utemeljene na dokazima. Diplomirala je u Splitu na forenzičnim znanostima, s temom forenzične psihijatrije. Specijalizirala je psihoterapiju psihoanalitičkoga i integrativnoga pravca. U Centru za ljudska prava u Italiji dio je savjetničkoga tima u organizaciji za sigurnost pacijenata u klinici, na čijem je poslijediplomskom studiju i magistrirala s temom »Odnos liječnik-pacijent i informirani pristanak u kliničkom riziku«. Suradnica je i predavačica na poslijediplomskom specijalističkom studiju medicinsko pravo. Članica je radne skupine za izradu zakona o zdravstvenoj zaštiti te Povjerenstva Ministarstva zdravstva za utvrđivanje kriterija za izradu mreže bolničkih zdravstvenih ustanova. Na čelu je udruge koja se nalazi u registru Europske komisije u Bruxellesu te u Ujedinjenim narodima u New Yorku.
MR. KARAČIĆ: Teme su vrlo teške i svi sudionici pokušavaju provući svoja prava i interese kroz te promjene, što je i logično, ali svakako smo tu da nam ništa ne promakne. Pazim na detalje jer se u detaljima uvijek i krije sve ono što se prikrije velikim promjenama.
Za pojedinca, građanina, Hrvata, najvažnije je da ima dostupnu zdravstvenu zaštitu i usluge na vrijeme. Stoga smo inzistirali da se ne podiže cijena police dopunskoga zdravstvenoga osiguranja, čime smo iznimno zadovoljni. S obzirom na to da novca nedostaje, jedina promjena odnosi se na participaciju za one koji nemaju dopunsko zdravstveno osiguranje, pa će u slučaju maksimalne naplate umjesto 2000 kuna platiti 4000 kuna, ali to se npr. odnosi i na zahvate, operacije koje koštaju i više od 100 000 kuna. Stoga se na takvu odluku ne treba žaliti jer se polica dopunskoga osiguranja ne mijenja, a po našoj maloj anketi građani su zadovoljni tom odlukom, ako se ne će podizati cijena police dopunskoga osiguranja od 70 kuna mjesečno.
MR. KARAČIĆ: Prava iz obveznoga zdravstvenoga osiguranja su pravo na zdravstvenu zaštitu i pravo na novčane naknade. Najveći je problem kad se pojedinci nađu između kršenja prava pacijenata i prava osiguranika. Danas u Hrvatskoj postoji ozbiljan problem s najtežim bolestima. Visoko smo na ljestvici smrtnosti od malignih bolesti i svakako na prevenciji treba raditi. To je i po našem prijedlogu i po prijedlogu nekih drugih sudionika prioritet u novom zakonu, a i po sadašnjem nacrtu vidljivo je da će se poraditi na preventivnim pregledima – što mora značiti i da su ti pregledi svima jednako dostupni. Pacijent se ne smije osjetiti »invalidom«, nego kao itekako društveno korisna osoba koja zajedno sa svojim liječnikom participira u odlukama, čime liječnik i pacijent postaju partneri u liječenju.
Zbog velike stope smrtnosti od zloćudnih bolesti i neadekvatne prevencije podržavamo poskupljenje cigareta, alkohola i nezdravih namirnica, što smo lani i predlagali, ali zauzimamo se za veće poskupljenje, i do 50 posto, pogotovo za duhan, a ne po jednu kunu, što nema apsolutno nikakav učinak. Ono što je nezdravo treba učiniti nedostupnim, ili da se rabi što rjeđe. Na primjer, znatna je razlika za zdravlje jedna cigareta ili kutija cigareta na dan, čaša vina ili boca vina na dan.
Najvažnije je novim zakonom zaštititi osiguranike i omogućiti im zdravstvenu zaštitu, a sada su jedini velik problem liste čekanja, koje HZZO mora informatizirati, staviti sve u jedan sustav, omogućiti narudžbe preko interneta, učiniti da budu na jednom mjestu i da se sve ustanove koriste istim sustavom. Na tom ćemo prijedlogu ustrajati jer je on jedini način rješenja problema, usprkos nedostatku liječnika i dijagnostičkih aparata.
Dramatično je stanje s listom čekanja pa pacijenti osiguranici upisani npr. na ultrazvuk dojke čekaju i do dvije godine za pregled, a istodobno govorimo o velikoj smrtnosti od raka dojke. S jedne strane imaju dostupan veliki klinički bolnički centar s dijagnostičkom uslugom i vrhunskim specijalistima, jer se po znanju naših specijalista stvarno možemo pohvaliti da smo u sigurnim rukama, a s druge strane neki taj termin ne će ni dočekati. A problem bi se mogao vrlo jednostavno riješiti. Stoga sljedeći naš prijedlog i apel ide u tom smjeru: hitno napraviti informatizaciju, što smo već lani predlagali, sjediniti sve usluge i upise na jednom mjestu, i da svaki građanin jednim klikom u jednoj minuti izabere najbližu ustanovu s najbržim mogućim terminom. I to je jedino rješenje za liste čekanja. Treba uvesti i maksimalan broj dana čekanja na određenu pretragu i svu dijagnostiku staviti u pogon cijeli dan.
Druga je stvar evidencija rada zdravstvenoga osoblja. Naime, kao u drugim zemljama s kojima se uspoređujemo, uvijek se evidentira ulazak i izlazak iz bolnice elektroničkim ispravama jer se tako štite i liječnici i pacijenti. Pacijentima bi se tako jamčilo da nitko ne će izlaziti sa svoga radnoga mjesta, kao što to pojedinci čine obavljajući privatnu praksu za svoga radnoga vremena. Jasno, ne treba generalizirati, pogotovo zbog onih koji po cijele dane rade u bolnici. Time bi se zaštitili i liječnici, to jest oni koji rade previše i koji odrađuju i do 48 sati bez prekida, a za to ih se i ne plati, niti su u mogućnosti svoj posao uvijek odraditi stručno. Kad se dogodi pogrješka i teške posljedice, odgovornost se ponovno prebacuje, a pacijent se ne može osjetiti legalno zaštićen.
MR. KARAČIĆ: Svaki se pojedinac treba brinuti o svom zdravlju, mijenjanje svijesti ključno je u tome, a za to je, jasno, potrebna edukacija. No potrebno je i vrijeme za promjene koje se tiču kolektivne svijesti, što nije moguće nametnuti kaznama.
MR. KARAČIĆ: U Hrvatskoj je zdravstvo u primarnoj zdravstvenoj zaštiti privatizirano prije 20-ak godina, a nikako se to ne radi sada. Sada je pitanje toga da se izjednače liječnici jer treba slušati one koji se osjete diskriminirano, jer nije pošteno raditi isti posao za upola manju plaću i biti nekomu sluga, dok drugi rade što hoće jer su sami sebi šefovi. Ali baš na upit jedne liječnice iz doma zdravlja i mi smo se zapitali zašto se ne traži povrat svih ordinacija primarne zdravstvene zaštite u dom zdravlja, a ne da se svi privatiziraju. Možda je to baš rješenje, ali naravno da plaća bude poštena, kakvu liječnici i zaslužuju.
Postoji problem sa školskom medicinom jer se bavi samo preventivom umjesto da liječi djecu. U nedostatku pedijatara djeca se prebacuju u ordinacije obiteljskih liječnika, što nije pravo ni adekvatno rješenje za njih. Stoga ne treba čuditi zašto se javlja sve više problema s ponašanjem adolescenata, a da ne spominjemo zlouporabu alkohola i droge. O adolescentima se malo brine. Problem je i kad navrše 18 godina i ako su kronični bolesnici, kada moraju prijeći s pedijatrije na odrasli specijalistički odjel.
MR. KARAČIĆ: Nikad ne će biti u potpunosti ispravna odluka komu dati da bude dirigent. I uvijek će se netko žaliti. Najpoštenije je da što više ljudi bude uključeno, a ne da bilo koje odluke koje se tiču javnoga zdravstva donose pojedinci po vlastitom nahođenju. Korupcija nije nešto što smo iskorijenili u potpunosti, i uvijek treba voditi računa o transparentnosti.
Hrvatska ima mnogo malih mjesta i ruralnih područja, koja zasigurno ne bi opstala bilo kojom vrstom privatizacije da ih ne štiti grad ili županija. Ondje uglavnom živi starije stanovništvo s malom platežnom moći i kao takvi nikomu nisu interesantni. Kada se u javnosti u tim pitanjima spomene Hrvatska, uvijek se misli na Zagreb u kojem naizgled sve funkcionira. Iako problemi postoje svagdje, činjenica je da nemaju svi mogućnosti doći do najbolje zdravstvene ustanove, bez obzira na to što se s jednom uputnicom može birati ustanova u cijeloj Hrvatskoj.
MR. KARAČIĆ: HZZO u nekim stvarima dosta zna zakomplicirati situaciju koja je ionako suviše kompleksna za građane. Ne postoji dobra komunikacija između svih onih ustanova koje bi trebale surađivati pa se dogodi da osiguranik koji je stvarno bolestan dobije nalog da se vrati na posao, makar nije ni odradio rehabilitaciju jer npr. mora čekati dugo na nju, a u međuvremenu neki vuku bolovanje godinama, a obavljaju privatne poslove.
Nedostaje komunikacija u HZZO-u kao osiguravajućem društvu gdje postoje prava osiguranika kao što je pravo na zdravstvenu zaštitu, privremena nesposobnost za rad, naknada troškova prijevoza, sanitetski prijevoz, naknada troškova korištene zdravstvene zaštite, pravo na smještaj uz dijete, pravo na lijek i terapije, dopust radi njege djeteta s težim smetnjama u razvoju, pravo na rad s polovicom radnoga vremena radi pojačane njege djeteta, zatim prava iz Hrvatskoga zavoda za mirovinsko osiguranje kao što su medicinsko vještačenje, mirovina i naknada zbog tjelesnoga oštećenja, kao i Centra za socijalnu skrb gdje osobe imaju pravo na status roditelja njegovatelja ili status njegovatelja, pravo na invalidninu. Sve su to institucije koje nisu koordinirane, a trebale bi biti, jer medicina je kompleksna i zahtijeva suradnju za što bolju efikasnost. No događa se da institucije jedna drugu čak pobijaju pa osobe moraju šetati jer ih se vraća s jednoga mjesta na drugo, ostavljajući ih bez prava.
Što se događa s privatnim osiguravajućim društvima i kako ugrožavaju zdravlje pacijenata? Naime polica od 70 kuna za sve u HZZO-u jedinstvena je polica koja zaista pruža sigurnost, ali nisu svi građani upoznati s tim da ih privatna osiguravajuća društva ne će osigurati ako su stari, bolesni i nemoćni ili će takvu policu platiti dvostruko skuplje, a mlade i zdrave privuku policom koja zvuči nevjerojatno, gotovo kao i pretplate za mobitel. Tek kad im dođe račun na naplatu, vide da su prevareni. U HZZO-u ostaju na teret svi stari i nemoćni koji drastično troše sredstva sustava, a kad mladomu čovjeku zatreba npr. liječenje u inozemstvu, opet ide na trošak HZZO-a, iako je privatno osiguran dopunskim osiguranjem. Što bi bilo da i u obveznom zdravstvenom osiguranju postoji mogućnost djelovanja drugih osiguravajućih društava, za što neki pojedinci lobiraju? Tek bi tada kupac i potrošač postali žrtve u privatiziranom zdravstvu. I zato čuvajmo HZZO dok ga još imamo jer ga svi trebamo! HZZO je jamstvo solidarnoga i javnoga zdravstva. Privatnim osiguranjima ostavimo dodatno zdravstveno osiguranje, pa neka ugovaraju zdravstvenu zaštitu izravno s privatnim poliklinikama i bolnicama, a dopunsko treba biti isključivo u HZZO-u.
MR. KARAČIĆ: Mi kuću nadograđujemo tek kada se sruši, a ne pričamo uopće o njenim temeljima. I stalno krpamo propuste i rupe, umjesto da se krene formalizirati od samih početaka. U drugim zemljama pacijent i ne odlazi k specijalistu toliko učestalo, nego se sve rješava na razini primarne zdravstvene zaštite. Njima je nezamislivo da se zbog povraćanja i proljeva mora ići u zaraznu bolnicu da bi se primila boca fiziološke otopine. Prvo treba dati veće ovlasti primarnoj zdravstvenoj zaštiti u liječenju, za što također treba i edukacija i vrijeme, kao što treba smanjiti administraciju, koja je trenutačno više od polovice njihova posla, a onda od njih tražiti i odgovornost ako ne rješavaju probleme.
MR. KARAČIĆ: Problem s iseljavanjem nije nastao jučer. Ljudi su iz Hrvatske odlazili i odlazit će. U kontaktu sam s našim iseljenicima i puno smo seminara organizirali po cijelom svijetu. Zaista je velik broj Hrvata izvan zemlje. Lijepo je otići, skupiti znanje, ali i iz osobnoga iskustva govorim da nema ništa ljepše nego naučiti nešto vani i vratiti to u svoju domovinu, pokloniti to svojemu narodu. Zato vjerujem da je i većina naših liječnika u potrazi za znanjem, jer neke se mogućnosti i ne mogu ostvariti kod nas. A stvarno se možemo hvaliti našim specijalistima koji naprave čudo u uvjetima i s materijalom kojim rade. Sigurno je da plaća u Hrvatskoj nije motivirajuća i nije u redu da liječnik ili stručnjak koji je dao najmanje 10-15 godina za obrazovanje kako bi pomogao drugima mora živjeti prosječnim ili ispodprosječnim životom, i kupovati stan na kredit. Ono što hrvatske liječnike spašava, ako nije novac, ipak je njihov položaj u društvu jer građani još uvijek cijene tu profesiju naspram drugih profesija koje se podcjenjuju. Ponekad se javljaju problemi s autoritetom pojedinih liječnika. Naime, ako pacijent već traži pomoć od liječnika, nije potrebno dodatno dizati autoritet pred njim, jer već dolazi sa stajalištem da je »jadan i mali« pokraj svoga »spasitelja«. Postoji i problem s pojedincima koji uzimaju novac od pacijenata, ili sami ili od posrednika. Sve to postoji u našem sustavu, i ne smijemo okretati glavu od toga, nego to treba prijaviti. Poznati su slučajevi kako se odrađuju privatne vizite i pregledavanje nalaza u skupim restoranima. Politička samovolja svakako nije na strani onih liječnika kojima su pacijenti na prvom mjestu, koji su svoj život posvetili medicini i liječenju i koji dan i noć požrtvovno rade na svom poslu, koji ne znaju što je to odmor s obitelji ili božićni ručak. Takve sustav treba platiti, takve treba cijeniti i takvima treba pružiti sve.
MR. KARAČIĆ: Palijativna skrb aktivna je i cjelovita briga kako za osobu čija bolest više ne reagira na liječenje tako i za bolesnikovu obitelj. Palijativna skrb slavi život: ona ne ubrzava niti odgađa smrt, smatrajući ju dijelom normalnoga životnoga procesa. Vrijednosti koje palijativna skrb naglašava su bolesnikovo dostojanstvo, samostalnost, odlučivanje o vlastitom životu i liječenju te cjelovit pristup svakomu bolesniku kao pojedincu. Teške su to riječi za utjehu obitelji, pogotovo kad je riječ o djeci, koja ostanu prepuštena svojoj obitelji na skrb u najtežim stanjima. I osobe s mentalnim poteškoćama bez adekvatne skrbi također su ugrožene pa često moraju ići u gerijatrijske, »staračke« domove. Zahtijevat ćemo da se to pitanje riješi, nadamo se s izgradnjom nove bolnice. Do tada i dalje nemamo palijativnu skrb koja bi osigurala dostojanstvenu smrt osobi, i pomoć njenoj obitelji, pa makar samo psihološku potporu. Ponegdje gdje i postoji odjel palijative događa se sve samo ne i dostojanstvena smrt.
