OBEĆANJA KOJA JE TREBALO ČUTI A bolja budućnost?

Snimio: B. Čović

Zanimljivo je da se neposredno prije prvoga izbornoga kruga, neovisno o anketama i dok nisu bili poznati izborni rezultati, većina predsjedničkih kandidata smatrala izbornim dobitnicima ili pobjednicima. U toj samouvjerenosti u »sigurnu« pobjedu misu se upotrebljavale tvrdnje u kondicionalu kao pogodbeni način u gramatičkom smislu »ako pobijedim« (dakle skromnost), nego se izričito tvrdilo afirmativno »pobjeda«, »mi smo pobjednici« i slično (dakle neskromnost), čime se unaprijed imperativno sugerirala odluka građanima kao biračima. Glavna svrha takvih poruka bila je »nemojte misliti« jer »mi mislimo za vas«. To je pratila i popratna poruka, usmjerena protiv slabijih kandidata, koji u tom natjecanju navodno samo kvare odnose među dvama vodećim kandidatima dviju vodećih političkih stranaka te tako rasipanjem glasova obezvrjeđuju planove vodećih.

Takva samouvjerenost i bahatost bila je pretežno stranački obojena i odbijala je glasače, koji su se možda opredijeliti glasati »protiv« umjesto »za«. Pritom se mislilo više na političku stranku nego na osobu. Dakle građani su se opredjeljivali više stranački nego personalizirano prema kandidatima. Zato im je zamalo poremetio račune treći nestranački kandidat (Škoro).

Ostali slabiji predsjednički kandidati pokazivali su veću skromnost obraćajući se građanima s »ako budem izabran«. Neki su javno priznavali da nisu sigurni da će uspjeti, ali se izbornom kampanjom koriste kako bi građane osvijestili i upozorili na određene probleme koji tište društvo a nemaju dovoljne medijske pozornosti. Na taj su način htjeli steći vlastitu osobnu prepoznatljivost i tako pripremiti pozitivno ozračje za vlastitu stranku pred nadolazeće parlamentarne izbore, u čemu su donekle uspjeli (Dalija Orešković).

Prvi krug izbora imao je određene posljedice, kako štetne tako i korisne. Tako se kritikama i predbacivanjima građane podsjetilo na brojne propuste i grijehe svih dosadašnjih politika, kako političkih stranaka tako i pojedinih kandidata. Posebno se omalovažavalo potencijalne glasače kandidata Škore, što se kasnije u drugom izbornom krugu osvetilo.

U drugom krugu preostala su dva kandidata uz podršku dviju vodećih političkih stranaka. I dalje se nastavljalo s uopćenim političkim frazama, podmetanjima starih grijeha ili predbacivanjima poznanstava s ljudima s ruba zakona. Nastavilo se i dalje s uvjerenjem u sigurnu pobjedu, koja se čak i unaprijed proglasila.

Za razliku od mnogih političara, građani Hrvatske su kao birači dobro promišljali komu dati odnosno komu ne dati svoj glas, bilo da su glasali za ili protiv. Čak i oni koji su poništili svoj list ili ga učinili nevažećim zaokruživanjem nepostojećega trećega kandidata izrazili su svoju biračku volju u potpunosti. Nije pomoglo ni umiljavanje Škorinim biračima, koje se u prvom krugu omalovažavalo.

Prosuđivali su tko im nudi nejasne opće interese i uopćenu skrb za opće dobro, bez nuđenja konkretnih rješenja – kako?, ili im nudi materijalno neostvariva prava, npr. visoke plaće. Osjetili su birači da im se nude samo nasmiješena lica ili zasluge iz prošlosti, umjesto promjene za budućnost.

Najviše se osjećala promidžba vlastite osobe umjesto političke zrelosti i približavanja malomu običnomu čovjeku. Previše se značenja davalo trenutačnim površnim efektima. Kampanja je sličila na prigradski »buvljak« pun kičastih ideja i ponuda. Narod je sve to bio željan više slušati nego sudjelovati u tome, ali je u podsvijesti priželjkivao više čuti o većoj skromnosti bogatih i većoj socijalnoj pravednosti za sve, a ne samo za neke, o boljem pravosuđu, boljoj zdravstvenoj zaštiti, boljoj mirovinskoj sigurnosti, bez uznemiravanja stalnim umanjivanjem prava i slično. Nisu se predlagala rješenja za smanjivanje stranačke kadrovske politike kod zapošljavanja. Uglavnom propuštalo se nuditi konkretne prijedloge za bolju budućnost.

Uvjeravalo se građane da dobro žive, pa slušajući političare, običan čovjek ne zna na čemu je. Ipak i taj običan čovjek, koji ne rješava svoj stambeni problem ili strahuje od odlaska u malu mirovinu s kojom sve teže proživljava, očekivao je nešto više obećanja u otklanjanju njegovih tjeskoba, dakle trebao je više čuti o socijalnosti i društvenoj pravdi. Kod tih konkretnih problema kandidati su trebali biti glasniji i jasniji.

Predizborna godina bila je puna preletača iz jedne stranke u drugu, koja ih je zdušno prihvaćala iako pod pogrdnim nazivom »žetončići«. Takvi prijelazi negativno su obilježavali njih same, ali su istodobno obilježili i stranke koje su ih udomile, a i stranke koje su s njima koalirale. Nitko nije stjecao pozitivne bodove. Sve je to utjecalo na konačni rezultat.

U tom općem natjecanju za stjecanje naklonosti birača i razmetanju obećanjima građani nisu dobili dojam da im se nudi bolja budućnost. Građani pomalo shvaćaju da demokracija, kao vladavina naroda, nije vladavina pojedine političke stranke.

Država, odnosno vladajuća politička struktura ima zasluge za stanje u društvu, ali i odgovornost. Zato nema pravo odbijati suodgovornost za to stanje. Rezultat izbora upućuje da politika ne smije zanemarivati probleme pojedinca i nuditi uopćeno ispravljanje socijalnih nepravda te da vodeći političari nemaju pravo dijeljenja packi nezadovoljnicima, a istodobno se baviti velikom europskom ili svjetskom politikom. Europeizacija kao i svjetska politika važna su pitanja, no običnoga čovjeka zanima i njegova svakodnevica i preživljavanje.

IZVORGlas Koncila br. 3/2020.
Prethodni članakUMJETNIČKI POTHVAT ZORANA PAVLETIĆA I NJEGOVE BRAĆE IZ MALINA Zaljubljenici u svoje korijene i »biblijsko drvo«
Sljedeći članak»NA ČEKANJU« Prihvaća li čovjek Božje prijateljstvo?