Nije potrebno previše pojašnjavati da je sklonost magiji prisutna od samih početaka povijesti ljudskoga roda, tamo već od homo erectusa (uspravnoga čovjeka), koji se prema tvrdnjama nekih znanstvenika pojavio prije nešto manje od dva milijuna godina najprije u Africi, a kasnije se proširio i do Gruzije, pa sve do Indije, Šri Lanke, Kine i otoka Jave, gdje je njegove fosilne ostatke pronašao 1891. nizozemski paleoantropolog i geolog Eugene Dubois, fanatični zagovornik Darwinove teorije evolucije čovjeka. Razumljivo je da je na početku svoga intelektualno-duhovnoga razvoja u razumijevanju svijeta oko sebe pribjegavao magiji, u značenju grčke riječi mageia, tj. čarobnjaštvu, bajanju, čudotvorstvu, vradžbini i sl. Nažalost, to mu nije pomoglo da kao jedna od vrsta homo roda ne izumre. I dok je njegova magija razumljiva, teško je objasniti prisutnost magije u raznim praznovjerjima, proricanjima, gatanjima i sl. kod današnjega homo sapiensa (umnoga čovjeka), jedine preostale živuće vrste homo roda, sa svim njegovim znanstveno-tehničkim dostignućima. Taj je problem posebno akutan, kao svojevrsni tumor na tkivu, kod kršćana, koji pred sobom imaju posve jasne odgovore na sva vječno egzistencijalna pitanja u Božjoj poruci radosne vijesti. Iz imenice »magija« nekako se logički izvodi pridjev »magičan«, međutim on poprima i jedno drugo, čak posve različito, estetsko, značenje – čaroban, predivan, privlačan, prekrasan… Upravo se takvo poimanje jednostavno nameće svakomu namjerniku koji je iz smjera Zagreba prije ulaska u Karlovac skrenuo prema drevnomu Ozlju, dok prolazi prekrasnim krajolikom uz rijeku Kupu. Ubrzo, tek nakon nekoliko kilometara poslije Donjega Pokuplja, smjestilo se bez pretjerivanja magično Mahično. Budući da u usmenoj predaji mještana, znanju tamošnjih umnika, jednako kao ni u starim zapisima, nema razložnoga objašnjenja odakle naziv mjesta, može se, istina pomalo neozbiljno te nimalo znanstveno, samo pretpostaviti da je netko s govornom manom, ushićen svim onim što je zatekao »magično« lijepo oko sebe, uzbuđeno izgovorio – »mahično«.
Prihvatio netko takvo objašnjenje ili s razlogom ne prihvatio, riječ je o naselju s nešto više od 2000 stanovnika, koje pripada gradu Karlovcu, i sjedištu rimokatoličke župe Pohoda Blažene Djevice Marije, s nizom obiteljskih kuća na glavnoj cesti, očito s posebnom ljubavlju njegovanim okućnicama, travnjacima i cvijećem, prekrasnom novoizgrađenom zgradom osnovne škole, središtem u kojem su sva ključna zdanja: mjesni ured, prodavaonica, gostionica, ambulanta i prodavaonica. Treba istaknuti i spomenploču na mjesnom uredu s natpisom: »Ljubav prema domovini dala nam je hrabrost za pobjedu«, podignutu 28. lipnja 2006. na 15. obljetnicu osnutka 110. brigade Hrvatske vojske – Karlovac, u kojoj su se hrabro borili i hrvatski dragovoljci iz Mahična. Nasuprot spomenutim mjesnim središtima bez kojih se jednostavno ne može blista obnovljena župna crkva nad nedalekom rijekom Kupom u koju se ulijeva Dobra. U blizini je i mjesno groblje te župni dvor koji djeluje kao »kućica u cvijeću« iz pomalo zaboravljene bajke. Da su i oni mjesta na kojima jednostavno »vrije« život Mahična vidi se odmah po brojnim posjetiteljima, koji dolaze i odlaze, posebice, razumije se, tijekom nedjeljnih i blagdanskih misa, koje se slave u 8 i 11 sati.
No o tome najbolje mogu posvjedočiti sami župljani. Tako Vanja Kralj, 44-godišnja komercijalistica, koja sa suprugom Slavkom ima dvoje djece i dvoje unučadi i koja je sa završenom i osnovnom glazbenom školom u župi orguljašica, govori: »Župni zbor koji vodim trebao bi biti mješovit, ali i kod nas je tradicionalni manjak muških tenora, no svejedno skladbe pjevamo dvoglasno i troglasno. Ima 25 članova, svaki tjedan redovito imamo probe petkom, a svake nedjelje pjevamo na misi u osam. Spomenula bih i sada već tradicionalan korizmeni koncert koji darujemo našim župljanima.«
Dario Grčić također je orguljaš, član zbora mladih, ali po potrebi svira i za mješoviti zbor odraslih. Članica pastoralnoga vijeća koje okuplja 20 članova i 59-godišnja je matičarka u Ozlju Nada Car. Sa suprugom Mijom ima dva sina i jednoga unuka i sretna je što su dio domaće župne zajednice, u kojoj osjeća dobronamjernost i povezanost. I Anđelka Magdić, ekonomska tehničarka, zaposlena u Karlovcu, također je članica župnoga pastoralnoga vijeća. Mira Pavlović, ekonomistica u mirovini, aktivna je i u župi i u Centru kulture Mahično, koji ima i odraslu i dječju folklornu i tamburašku skupinu, te vokalnu grupu »Škude«, koja je dobila ime po ženskom nakitu na narodnoj nošnji. Ta je nošnja karakteristična baš za Mahično sa svojim dijelovima nazvanima »glavnič«, »roge«, »jalba« i dr., kao i neki narodni plesovi kao što je npr. »džikerica«. Nikola Prskalo, ing. informatike, skupa s Karlom Španić, Anom Marijom Jelenčić, Nikolom i Javorom Kolmanom brine se za čitanja u misnim slavljima. Bez udjela Danice Štrok, sakristanke i zvonarke, jasno je da nema misnih slavlja. Osim toga, ona i župnikova kuharica Marija Krapac uložile su puno truda i vremena u skupljanju boca i starih novina, od čega je nabavljena misnica s motivom pohoda BDM i župna zastava.
Ljiljana Laić, 49-godišnja ekonomistica u privatnoj tvrtki, voditeljica je župnoga Caritasa, u kojem djeluje stalnih pet članova, a po potrebi i više: »Skrbimo se za stare i napuštene starije osobe i bračne parove te obitelji s troje i više djece, među kojima bih spomenula npr. jednu romsku obitelj sa sedmero djece. Dijelimo pakete koje smo načinili zahvaljujući darovima domaćih župljana i Caritasa Zagrebačke nadbiskupije. Kao i svi drugi, pečemo kolače i radimo ukrasne predmete, koji se prodaju, a od novca se kupuje ono što je potrebno korisnicima. Ljubica Penić, ekonomska tehničarka u mirovini, s ponosom najprije ističe supruga Marjana, s kojim ima petero djece i šestero unučadi. Rođena je na granici sa Slovenijom u župi Žakanje, ali nakon što se prije 40 godina udala i doselila u Mahično, osjeća se doma, svoja na svom, i od prvoga je dana u crkvenom zboru.
Iz obližnjega Vodostaja, naselja uz Kupu, u Mahično se udala i sada 53-godišnja Biserka Mrzljak. Nažalost, udovica je jer joj je suprug Andrija poginuo u Domovinskom ratu g. 1991., ali živi za troje svoje djece. I ona je u crkvenom zboru, no pleše i pjeva i u mjesnom KUD-u. Radionice za djecu predškolske dobi i niže razrede osnovne škole vodi u župi Bernarda Ivasić, odgojiteljica u Karlovcu. »Okupljamo djecu u župi, no priključe nam se i mame, tate, bake i lijepo nam je svima, jer tijekom radionica čitamo biblijske priče, a pred blagdane uvježbavamo i izvodimo male priredbe.« U župi djeluje i zbor mladih »Dominus«, o kojem govori Ines Šoštar, učiteljica razredne nastave u OŠ Vojnić: »Članica sam zbora već 10 godina, svake subote imamo probe, a sviramo na misi u 11 sati. Osim toga, organiziramo i humanitarni koncert za pomoć djeci, što nas ispunja posebnim zadovoljstvom.«
Nije baš uobičajeno pisati o župi a prvo predstaviti filijalu, no za selo Jaškovo u župi Mahično to je sasvim primjereno. Naime, već 1334. spominje se s crkvom sv. Petra i Pavla, kao sjedište župe za cijeli kraj jer je bilo u to doba najveće i najbrojnije mjesto. Danas ima oko 180 kuća s nešto manje od 500 stanovnika. U sastavu je grada Ozlja, maleno ali napredno, tako da je, po riječima Mile Smolčića, u planu gradnja društvenoga doma. Taj 62-godišnji obrtnik, koji popravlja vatrogasne aparate, član je župnoga pastoralnoga vijeća u Mahičnu kao predstavnik iz Jaškova. »Župnik je dosada napravio – ističe u razgovoru – ono što se bez pretjerivanja nije činilo 90-ak godina unazad.« O tome svjedoče i otkopi oko crkve zbog izolacije njezinih temelja, novi prozori i prekrasan oltar obnovljen prije pet godina. Mise se u njoj služe nedjeljom u 9.30, a ljeti u 8 sati. Jaškovo je postalo svjetski poznato po tamošnjem restoranu »Žganjer« koji je u sklopu »ŠtrudlaFesta« g. 2015. starinskom hrvatskom slasticom – štrudlom, dugom 1479,38 metara, ušao u glasovitu Guinnessovu knjigu rekorda.
Nakon što su, kako to i priliči, uglavnom dame imale prednost u predstavljanju, ne smije se, razumije se, izostaviti i onaj, nitko ne će zamjeriti – estetski malo manje atraktivan dio župe, na čelu s dobroćudnim i nasmijanim župnikom Nikolom Sanjkovićem. Rođen je 22. lipnja 1955. u Novakovcu, u župi Dekanovec, u obitelji sedmero djece roditelja Petra i Cecilije r. Marodi. Prva četiri razreda osnovne škole završio je u rodnom mjestu, a više razrede u Podturenu. Kao pitomac Dječačkoga sjemeništa na Šalati završio je Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu, a kao bogoslov Zagrebačke nadbiskupije pohađao je i završio teološki studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Za svećenika je zaređen 1981. godine, svoju prvu mladu misu slavio je iste godine u rodnoj župi Svih svetih u Dekanovcu. Svećeničku je službu započeo kao kapelan u karlovačkim župama Blažene Djevice Marije i Presvetoga Srca Isusova do g. 1984., kada odlazi za kapelana u zagrebačku župu u Španskom. Od 1987. do 1994. vršio je službu upravitelja župe Voćin u najtežem ratnom vremenu u povijesti župe, kada je izvršen genocid nad nedužnim Hrvatima i do temelja porušeno svetište Majke Božje Voćinske. Organizirao je povratak preostalih vjernika u razrušen i opljačkan Voćin i primio oko dvije tisuće prognanika iz Letnice na Kosovu i iz Bosne te izgradio privremenu crkvu u srušenom skladištu i novi župni dvor. Uz stalnu brigu o prognanicima predavao je vjeronauk u osnovnim školama u Voćinu i Slatini. Preuzima potom župu u Brezničkom Humu, koju je materijalno potpuno obnovio, a jednakim ju je žarom i duhovno obnavljao, što je urodilo plodom nekoliko duhovnih zvanja. Godine 2000. vodi župu Hrašćina nakon smrti tamošnjega župnika, a 2003. biva premješten u župu Popovača, gdje je djelovao do 2009. I tamo je podigao dvije zgrade za potrebe župe – pastoralni centar s dvoranama i župni dvor, istodobno se uključivši u pastoral bolesnika u tamošnjoj Psihijatrijskoj bolnici. Zdravlje mu se počelo narušavati već u Voćinu pa je nadbiskupa zamolio za manju župu zbog liječenja. Tako u ožujku 2009. dolazi u Mahično, ali svejedno obnavlja zapuštene crkvene objekte: obnovljeno je krovište i toranj župne crkve, izvedena je drenaža, radi na sanaciji zidova, prozora i struje. Zvona su nakon tri godine ponovno zazvonila, kao i novo četvrto »zvono života«, koje zvoni kada se krste djeca u župi. Na župnoj kući izmijenio je stolariju, a na duhovnom planu organizirao je g. 2012. misije. Posebna su mu briga stariji i bolesni, kojima posvećuje podjednako vremena kao i školskoj djeci i mladima.
Poprilično je stariji od župnika upravni pravnik u mirovini Javor Kolman, koji je već i pradjed. Rođen u Karlovcu, »udao« se za suprugu Josipu. Redovito čita na nedjeljnim misnim slavljima. Među »novim župnim snagama« je 17-godišnji Alen Kekić, koji je završio 3. razred karlovačke gimnazije i revni je ministrant. U mješovitom župnom zboru zasad jedini »blažen među ženama« 64-godišnji je Ivan Pavlović rođen u Ozlju. Diplomirani ekonomist 57-godišnji Ivan Mrzljak dogradonačelnik je Karlovca i aktivan u župnoj zajednici. Uz već, bez pretjerivanja se može reći, poslovične pohvale na račun župnika Sanjkovića, koji mu je prvi susjed, spominje kako se ozbiljno planira gradnja dječjega vrtića u Mahičnu, što je iznimno važno u sadašnjoj demografskoj i migracijskoj situaciji. Na njega se nadovezuje Zdravko Laić, dipl. ing. strojarstva zaposlen u Karlovcu, tvrtki koja proizvodi motore i turbine, koji svjedoči i nabraja nekolicinu vršnjaka koji su s obiteljima otišli u inozemstvo. No Petar Magdić, 22-godišnji student ugostiteljstva na karlovačkom Veleučilištu i nogometaš u NK »Zrinski« u Ozlju, govori o svojoj čvrstoj odluci da ostane u Hrvatskoj. Josip Kekić, 53-godišnji dipl. ing. elektrotehnike, zaposlen u karlovačkom HEP-u, a uz to i član mjesnoga odbora Mahično-Tuškani, svejedno uvijek pronađe slobodnoga vremena za sudjelovanje u župnim aktivnostima. Član je župnoga ekonomskoga vijeća, koji čine tri člana, Dragutin Rendulić, 64-godišnji dipl. inženjer prometa, koji radi u Županijskoj upravi za ceste. I on je član mjesnoga odbora Mahično-Tuškani iz sela Priselaca, koje okuplja 110 stanovnika u 40 obitelji, ali koje ima sve dobre uvjete za život, kao što su voda, telefon, prilazna cesta i dr. Spominje kako im je župnik vrlo pedantan te je u njihovoj župi financijski sve transparentno. Opću sliku mjesta i župe nadopunjuje i Antun Milinković, 52-godišnji profesor biologije i kemije u gimnaziji u Karlovcu, koju pohađa 700 učenika, od kojih 20-ak iz Mahična. Posebno spominje da svi učenici, srednjoškolci i studenti, imaju organiziran autobusni prijevoz. Svakako treba spomenuti da rastu duhovnoga života pridonosi i redovito tjedno izlaženje župnoga liturgijskoga listića te da je Kruničarsko društvo u župi osnovano još g. 1939., pa se tradicija moljenja krunice prije mise održala sve do danas.
Župno sjedište, koje je ispočetka bilo u današnjoj filijali Jaškovo, preneseno je u Mahično oko 1500., kada je otprilike izgrađena i župna crkva. Sadašnja je podignuta u romaničkom stilu 1770., iste godine kada je izgrađen i župni dvor. Oslikana je početkom 20. stoljeća za vrijeme župnikovanja Mirka Gundaka, a današnju župu uz sjedište čini još devet sela: Jaškovo, Priselci, Gornje Pokupje, Levkušje, Tuškani, Goršćaki, Vukoder, Zagraj i Kalinovac – sabrani u 1800 župljana. Prošle je godine bilo 16 krštenja, 13 krizmanika, 21 prvopričesnik, četiri vjenčanja i 27 sprovoda. Vjeronauk pohađa 125 učenika osnovne škole i 50-ak srednjoškolaca.
Uz glavni oltar, župnu crkvu krase i dva pokrajnja oltara – Srca Isusova i sv. Antuna pustinjaka, kao i pet nedavno obnovljenih vitraja. Osim spomenute crkvice sv. Petra i Pavla u Jaškovu na području župe nalazi se i vrlo stara kapela sv. Križa u Vukoderu, koja je obnavljana više puta.
Župljani toga pokupskoga mjesta zbog puno su razloga zahvalni Bogu za rijeku i okoliš, susjede i zajedništvo, župnika i župu, u što se svaki posjetitelj može osobno uvjeriti, kao i za neznanca koji im je, možda, tko zna kada pomogao da sve plodove vjere i prirode i nehotice sažme u jednu magičnu riječ – Mahično!