Diljem Zapada eutanazija postaje sve prihvaćenija pojava, kako s pravne tako i s medicinsko-zdravstvene strane. U Nizozemskoj je uz pristanak roditelja odnedavno moguća i eutanazija terminalnih pacijenata u dobi od jedne do dvanaest godina, dakle, praktički od novorođenčeta do učenika 6. razreda osnovne škole. Na Novom Zelandu u listopadu prošle godine sa 65 posto glasova izglasan je referendum u prilog eutanaziji. U Švicarskoj je eutanazija redoviti »medicinski zahvat« koji se može dogovoriti i obaviti za određenu svotu novca, ponekad i do 10 000 eura. Zakon u prilog eutanazije proguran je prije godinu dana i u Španjolskoj.
Takvi »trendovi« zasigurno zabrinjavaju i mnoge roditelje, otvarajući pitanje kako djecu u relativističkom društvenom i medijskom okruženju učiti da je eutanazija, slično kao i pobačaj, nasilni prekid ljudskoga života. Projekt »Obitelj i mediji« predstavio je svjedočanstvo španjolskoga anesteziologa i liječnika s bogatim dugogodišnjim iskustvom u palijativnoj skrbi Marcosa Gomeza Sancha, koje bi moglo biti vrlo poučno za izgradnju argumenata protiv čina eutanazije.
Kroz njegove je ruke prošlo više od 25 tisuća pacijenata i od toga broja tek na prste jedne ruke može izbrojiti terminalne pacijente koji su unatoč svemu ustrajali u eutanaziji.
»Kada pacijenti tek dođu, izmučeni teškim bolovima, uobičajeno je da traže da im se dopusti umrijeti. No već nakon prve injekcije morfija prestaju to tražiti. Kada započne palijativna njega, taj se zahtjev ponovno pojavljuje tek u rijetkim slučajevima – mogu se prisjetiti tek triju-četiriju takvih slučajeva u 28 godina rada«, rekao je dr. Sancho. Nastavak njegove izjave otkriva da iza svojevrsne industrije eutanazije često ne stoji samo logika financijske zarade, nego i nesposobnost politike: »Problem Španjolske snažni je nedostatak palijativne njege. Oko 120 tisuća pacijenata potrebito je palijativne skrbi svake godine, a samo ih polovica nju dobije.U palijativnu se njegu ne ulaže jer ona ne privlači pozornost kao što to čine primjerice transplantacije. Skandalozno je da postoji zakon koji je namijenjen okončavanju života bolesnih.«
Dakako, niz je pitanja u vezi s eutanazijom koja su prijeporna, kao što je i ono koliko je uistinu eutanazija osobna želja, a koliko posljedica osjećaja beskorisnosti, neprihvaćanja u okolini, osjećaja da je bolesnik »samo teret« društvu… »Postoji samo pravo na život – pravo na življenje života s dostojanstvom«, podsjeća projekt »Obitelj i mediji«.
